„Rimski car“ Milanović Plenkovića vidi kao Hruščova i Stojadinovića

Naime, u središtu najnovijeg nesaglasja našlo se imenovanje hrvatskih ambasadora kada je Plenković u utorak kazao da ga ne zanimaju „nikakve prakse naših Kisindžera tipa Mesića, Josipovića i sličnih“, na šta je Milanović juče reagovao: „A šta da vam kažem. Dakle, blokiraće, uništiće službu (diplomatsku). Čovjek je herostratski nastrojen, zapaliće Artemidin hram“.

Plenkovićevo upoređivanje bivših predsednika sa američkim diplomatom Henrijem Kisindžerom Milanović je doveo u vezu s tim što je pre nekoliko dana za Plenkovića rekao da je Nikita Hruščov, dok je sebe uporedio sa Džonom Kenedijem.

Pa je, kako je ocenio, „probujala odmah u njemu (Plenkoviću) ta vanjska komponenta“.

Milanović je istakao da su Ivo Josipović i Stjepan Mesić bili predsednici, za razliku od Kisindžera.

Za hrvatskog predsednika ovo je „ruganje sa ljudima koji su radili svoj posao“ dok je, kako je rekao, Plenković bio „običan mali diplomata“.

Plenkovića je nazvao hrvatskim Milanom Stojadinovićem (premijer Kraljevine Jugoslavije).

Podsetio je da je pobedio kandidatkinju HDZ-a na izborima te da je Plenković najavio tvrdu kohabitaciju, ali umesto toga „imamo nered“, što je okarakterisao „Plenkušenkovom zaslugom“.

„Milanović opsesivno napada Plenkovića, aktera koji djeluje s pozicije europskog desnog centra i nastoji koliko je moguće kultivirati HDZ i učiniti ga normalnom europejskom demokršćanskom strankom“, ocenjuje Đenero.

Sa druge strane, ističe naš sagovornik, Milanović na lokalnim izborima u maju „može podupirati samo proputinovsko ili klerikalno krilo radikalne desnice“, jer je, kaže, Socijaldemokratska partija (SDP), čiji je bio predsednik i koju je „devastirao, u potpunom raspadu, tako da teško sastavljaju i kandidacijske liste, a tek ponegdje imaju relevantne kandidate“.

Đenero naglašava da ga mnogo više od ovih verbalnih okršaja muči činjenica da je „Milanović ovih dana vrlo jasno i nedvosmisleno sebe definirao kao revizionistu u odnosu na judikturu Haškog tribunala i temeljno poslijeratno suočavanje s prošlošću“.

Kako ukazuje, „najprije je išao primati delegaciju generala HVO i među njima Tihomira Blaškića, osuđenog za ratni zločin pred Haškim tribunalom, a nakon toga je najavio i da će nakon povratka s odsluženja kazne, naravno, ako tada još bude predsjednik republike, primiti Milivoja Petkovića, jer da niti on, kao niti Blaškić, iako su osuđeni na UN-ovu sudu, prema Milanovićevim kriterijima nisu ratni zločinci“.

Time je, ocenjuje Đenero, samog sebe „stavio uz bok Vučiću, a Hrvatsku izjednačio sa Srbijom i sa Dodikovom gubernijom“.

„Metafore koje rabi akter koji sam sebe stavlja onkraj načela vladavine prava i međunarodnih obaveza, posve su irelevantne. Istina, taj će akter još četiri godine činiti štetu kao predsjednik republike, jer u Hrvatskoj nije moguće okupiti dvotrećinsku parlamentarnu većinu koja bi ga smijenila zbog sustavnog kršenja ustava i načela ustavnosti, pa je jedini lijek protiv ovakve pojave ludog rimskog cara u sustavu, ignoriranje onoga što taj govori“, zaključuje Đenero.

Vladimir Filipović, docent na sveučilištu Libertas u Zagrebu, za Danas istup Milanovića ne povezuje sa predizbornom kampanjom pred predstojeće lokalne izbore.

„Usporedba sa sad već zaboravljenim premijerom Stojadinovićem ne donosi političke bodove kod birača. Većina ne zna tko je bio Stojadinović. Što god netko mislio o Plenkoviću, on ne samo da nema mnogo sličnosti sa Stojadinovićem nego čak ni ne može imati“.

Pre se radi, ukazuje Filipović, o nastavku uvreda koje „Milanović nemilice dijeli i čiji se repertoar mora malo širiti proizvoljnim usporedbama“.

To nikuda ne vodi posebno, ocenjuje naš sagovornik, „samo u daljnje iscrpljivanje i narušavanje ugleda ionako krhkih nam institucija“.

„Ja bih rekao da je to novi politički stil kakvog ima na primjer Žair Balsonaro (predsednik Brazila) i uvijek vrijeđa pripadnike elita nikad ‘dobrog’ naroda“, zaključuje naš sagovornik.