„Sličnosti između Srbije i Hrvatske su uznemirujuće. Vučić nadmašio i Tuđmana. Postoje, ipak, ključne razlike“: Analiza hrvatskog Telegrama

Nova blistava pobeda Aleksandra Vučića (iako on nije ni bio učesnik na izborima) ne samo da je utrla put za dalje učvršćivanje autokratskog sisitema u susednoj državi nego je, s pravom, postavila i teskobna pitanja o tome kuda ide Hrvatska.

Jer, put kojim ona kroči jako podseća na srpski od pre desetak godina, kad je, s 29,2 posto glasova na parlamentarnim izborima Srpska napredna stranka došla na vlast.

U nedelju su 46,86 posto glasova i mogućnost promene vlasti u srednjoročnom razdoblju u toj zemlji deluje kao loša šala.

Post-olujni rekord Franje Tuđmana

Pa ipak, poređenja ipak imaju neka svoja vrlo ozbiljna ograničenja koja možda i nisu toliko vezana samo za fazu cvetanja autokratije u Beogradu i Zagrebu.

HDZ, naime, nikad u istoriji višestranačkih izbora nije dobilo toliko glasova kao SNS u nedelju. Čak ni nakon Oluje, kad je oslobodilačka akcija Hrvatske vojske bila iskorišćena kao preludij za novi izborni trijumf. HDZ je onda dobio 45,23 posto glasova hrvatskih birača.

Teško je, stoga, čak i u mračnijim perspektivama zamisliti situaciju u kojoj neka inačica trenutno vladajuće stranke u Hrvatskoj obori ovaj post-olujni rekord Franje Tuđmana i stisne domaću demokratiju onako čvrsto kako to čini Vučić u Srbiji – toliko da se do daha dolazi tek uz povike na ulicama.

Bugarski vozić i palice u obrani otetih listića

U Hrvatskoj su – zasad – neki temelji institucionalne nezavisnosti ipak još nedirnuti. Nezamislivo je, recimo, da se rezultati izbora objavljuju na izjavi za medije vladajuće stranke – odavno je standard da se rezultati objavljuju na internetu, uživo i prilično brzo u izbornoj večeri, kako pristižu u Državno izborno poverenstvo.

Nezamisliv je i razmer “kreativnih” uticaja na izborne rezultate – od “bugarskog vozića” (pred biračkim mestom dobiješ ispunjeni listić koji ubaciš u kutiju, a vratiš prazni), do odnošenja listića u stranačke prostorije preko puta birališta.

Pa kad posmatrači krenu da prijave ovu izbornu krađu (izraz nepravilnost bi ovde bio tehnički pravilan, ali posve nedovoljan), onda im momci s palicama malo porazbijaju automobil.

Razlika u gradovima, posebno Zagrebu

U ovom nabrajanju razlika možda je ipak ključna ona u – glavnom gradu. HDZ se, čak ni u Plenkovićevoj, centrističkoj inačici od one uobičajene, nije uspeo ukoreniti u velikim gradovima (uz izuzetak Osijeka koji su prvi put osvojili na lokalnim izborima pre dve godine).

Ali, dok Vučić, uz verovatno verne i sve manje bitne socijaliste Ivice Dačića, treba, čini se, tek jedan jedini “žetončić” da zadrži vlast u Beogradu, HDZ je u Zagrebu u očajnom stanju.

Ovog veka ta stranka nije mogla niti jednom osvojiti glavni grad, igrali su tek dvije epizodne role kao manjinski partneri pokojnog Milana Bandića, a rezultat od 11,3 posto s poslednjih lokalnih izbora je najgori koji su ikad dosad zabeležili.

Slede godine na tankoj crti

Sve ove bitne i velike razlikovne tačke u stanju demokratije i premoći jedne stranke danas u Hrvatskoj u odnosu na isto u Srbiji, međutim, nije dobro shvatati kao nepromjenjivu datost. Demokratije poslednjih godina propadaju toliko da im ostane samo ime, dok manje ili više autoritarni vladari niču na svim stranama sveta.

Godine koje slede bi stoga lako, čak i vrlo izvesno, mogle biti one u kojima hrvatska demokratija hoda po tankoj, tankoj crti s koje se lako padne u bezdan potpuno zarobljene države, apatije i loše fingirane – mogućnosti izbora.