Šta Gotovina može da savetuje Damira Krstičevića?

Francuski pukovnik Philippe Erulin poslan je ondje u pomoć Mobutuu protiv ustanika koji su primali kubansku i sovjetsku pomoć. Ante Gotovina bio je šofer pukovnika Erulina. Kad je mladi kaplar poslije jedne ture petogodišnjeg ugovora napustio Legiju, ostao je u vezi s dvostruko starijim pukovnikom, s kojim ga je povezivao interes za padobranstvo i ostale pustolovne aktivnosti. Phillipe i njegov podjednako živopisni brat Dominique Erulin, desničar, bivši pripadnik OAS-a, tajne terorističke armije koja je pokušala ubiti generala de Gaullea, ušli su u neke tajanstvene poslove u Paragvaju, pa im se Ante pridružio.

Od sredine sedamdesetih do početka devedesetih, ništa se pobliže ne zna o njegovu djelovanju, jer postoje samo potonja romansirana izvješća, koja ne vrijede papira na kojemu je otisnuta. Gotovina je došao u Hrvatsku 1991. i prijavio se u Nacionalnu gardu, u Zenge, te ubrzo postao pukovnik, a za tri godine dotjerao do general-pukovnika. No, nije zapovijedao jedinicama, nego operacijama, njegovi su nadređeni u tom zadarskom Vlaju vidjeli kvalitete stratega koje u Legiji nisu prepoznate.

Miran život u selu

Godine 2001. haški sud je izdao nalog za njegovo hapšenje zbog zapovjedne odgovornost za ubojstva 324 srpska civila u Krajini i progon 90.000 ljudi u operaciji „Oluja“. Pobjegao je i skrivao se četiri godine, a onda ga je uhitila španjolska policija i otpremila u Nizozemsku. Prvostupanjskom osudom poslije petogodišnje parnice osuđen je na 24 godine zatvora. U prizivnom postupku vijeće Haškog suda je pod predsjedanjem legendarnog američkog suca Theodora Merona (on je i danas na tom položaju u svojoj 86. godini) Gotovinu je oslobodilo koncem 2012. Kad se vratio u zemlju objavio je da „ne želi sudjelovati u politici“ nego će mirno živjeti u svom selu, u bukličkoj idili, poslije sedam godina provedana u tamnici, gdje je bio odvojen od žene Dunje, umirovljene pukovnice, bivše Šukovkove tajnice.

I doista, isprva se držao vrlo povučeno. Dobio je koncesiju za morsko uzgajalište i kredit Hrvatske banke za obnovu i razvoj i pokrenuo unosan biznis izvoza plavorepih tuna. Jedna takva plava ribetina na tokijskoj burzi zna dostići cijenu od milijun dolara! Gotovinina firma bilježi milijunski profit (u kunama) i svi bi, čini se, tu trebali biti zadovoljni. No, političari su stalno pokušavali uskočiti u Antin ribarski čamac i uvući ga u svoje kombinacije – ta on je opjevani heroj, o kojem redatelj Tonči Vrdoljak upravo snima igrani film i dobro će mu poslužiti one romansirane biografije, da se ne moraju izmišljati nove…

Milanović je bio osobito navalentan, pa se uz posredovanje svog ministra obrane Ante Kotromanovića, koji je pod Gotovinom ratovao na južnom bojištu, okušanom metodom novinarske indiskrecije (fotoreporter na sačekuši) nastojao prikazati kao generalov pajdaš. Išli su skupa na pecanje i razgovarali – o čemu? Što se Milanovića tiče, mogli su o Churchillu i o romanima Philipa Dicka. Gotovina bi sigurno mogao divaniti o koječemu, i to danima, jer on je zbilja imao uzbudljiv život i dogodovštine koje nećemo vidjeti na filmu, ali zašto bi to dijelio sa svakim papkom koji naiđe u zadarski akvatorij?

Mogu li ta bogata životna iskustva biti od ikakve koristi ministru obrane Damiru Krstičeviću (47)? I on je, inače, iz vlaške utramontanje – iz jednog sela blizu Vrgorca. Završio je podoficirsku školu JNA i priključio se Hrvatskoj vojsci. Strelovito je napredovao u trupi – kao zapovjednik domobranske (115.) brigade, a zatim 4. gardijske, s kojom je sudjelovao u najvećim bitkama Domovinskog rata. Poslije rata došao je na čelo zbornog područja (korpusne oblasti), a zatim su ga poslali na jednogodišnje školovanje u Sjedinjene Američke Države. Po povratku, postao je zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. No, 2000. godine, s Gotovinom i još deset generala potpisao je famozno generalsko „otvoreno pismo“ koje je reflektiralo nezadovoljstvo hadezeovskih i desničarskih krugova zbog gubitka izbora. Predsjednik Mesić ga je prisilno umirovio i učinio mu veliku uslugu – bacio se naime u posao. Priključio se Stipi Matiću, vlasniku goleme hrvatske firme M-San, koja ima svoje kompanije u svim zemljama regije, kao vodeći isporučilac informatičke oprema i softvera za velike korisnike, državu i javne tvrtke. Zasnovala je tvornice elektronike široke potrošnje u Kini i razgranatu distribucijsku trgovačku mrežu, uključujući internetsku stranicu e-kupi. Matićev konzorcij je veliki biznis, u kojemu Krstičević ima znatnu, možda i partnersku ulogu. Zašto je onda odlučio ući u politiku, vratiti se u vojni resor i još opremiti savjetnikom poput Gotovine, koji mu neće moći puno pomoći u razvijanju obrambenog sektora za 21. stoljeće?

Ministrovi motivi

Teško je razumjeti Krstičevićeve motive. Kad se prvi put pojavio na HDZ-ovoj listi još prilikom Kosoričina izbornog nastupa prije pet godina, trebalo ga je poslije dugo rehabilitirati, jer poslovnjacima koji neuspješno pokušaju ući u politiku, to jako smeta na obje strane. Matić je bio nesretan što se Krstičević kandidira – ili je barem tako govorio, on sam uvijek je nastojao očuvati što neupadljiviji profil.

Kad je Plenković odabrao Krstičevića za ministra obrane (a ne bivšega Kosoričinog Davora Božinovića, što se činilo najlogičnijim) to je izazvalo uznemirenost u krugovima koji žele da stvari idu kao i do sad, bez puno „talasanja“. Vojne liferacije vode iskusnu ljudi koji su tome još od vremena kad je u Ministarstvu gospodario general Zagorac. Bivši ministar Kotromanović nije im nimalo smetao, a kad je Krstičević u kampanji pripomenuo da je bilo nepravilnosti kod njegova ugovaranja remonta aviona u Ukrajini, sinjski mu je alkarski eks-vojvoda Kotroman odmah nabio na nos ugovore koje su međusobno potpisivali o isporuci opreme preko M-Sana. Zatim je pušteno još nekoliko „buha“, recimo priča da „predsjednica ne želi Krstičevića“. Onda su isti oni generali koji su se ranije s njim rotili protiv Račana, stali izjavljivati da mu je vojnička prošlost „šarena“, jer se, tvrde, priključio HV-u tek koncem 1991, godine, dok je do tada „izviđao“ po Slavoniji u odori JNA. Treća je priča bila da je „otvoren“ zbog mogućih optužbi za ratne zločine počinjene u Mrkonjić-gradu. Ondje je u akciji „Maestral“ koja se s jeseni 1995. vodila kao zajednička operacija HV, HVO i Armije BiH počinjeno više ratnih zločina, pa je MUP Republike Srpske još 2006. podigao optužnice i protiv hrvatskih oficira. No, tu je riječ o generalu Ivanu Koradeu (zapovjedniku 7. gardijska koje se ubio), Miljenku Filipoviću, također bivšem legionaru, i o Rahimu Ademiju (oslobođenom na Haškom sudu), koji su bili „mjesno nadležni“, dok se Krstičević nalazio na sasvim drugom mjestu. Kad je bosanskohercegovačko tužilaštvo prije desetak dana diglo optužnice protiv komandanata iz Orašja, bilo je jasno da bi se, s proširenjem „zapovjedne odgovornosti“ mogli doprijeti i do njega, kao i do bilo koga u ondašnjem ili sadašnjem vojnom establišmentu. Postoji li za to politička volja i sredstva, i što je, uostalom, realni politički motiv, ako se i govori da ga nema?

Po svemu sudeći, tužba je u Sarajevu podignuta nakon Plenkovićeva i Stierova posjeta Hercegovini, gdje su obojica rekli kako bi Hrvatska kroz pristupni proces BiH u EU mogla u Bruxellesu lobirati za reviziju Daytonskog sporazuma tako da Hrvati iz Hercegovine steknu federalni status. Srpska tužba za Orašje leži u ladici sedam godina, a izvadili su je ljudi u instituciji koju kontrolira većinska bošnjačka stranka, s tim što se dobro zna kako oni ne mogu maknuti malim prstom bez eksplicitnog odobrenja američkog veleposlanstva. U sastavu Tužilaštva BiH nalaze se i međunarodni eksperti, iako ih ne možeš pronaći na popisu tužitelja Prvog odjela (za ratne zločine). Koliko čovjek može razabrati situaciju u Bosni, takva inicijativa mora doći samo iz krugova koji nadziru funkcioniranje bosanskog protektorata, a ne iz čaršijskih krugova, gdje se poslije lako okupi ekipu za bilo kakvu političku ujdurmu – tu se nije puno primijenilo od slike koje koju je Selimović prikazao u svojoj razvučenoj noveli „Derviš i smrt“.

Sve to skupa, dakle, nema nikakve veze s Krstičevićem. On nije cilj, nego kolateral, a napad dolazi iznutra, a ne izvana. No, kako ga je sva ova propaganda ipak uzdrmala, morao je uzeti za savjetnika potpuno neporočnog Antu Gotovinu. Ugroženim interesnim krugovima on je prikladniji od Krstičevića, koji, zaključili su valjda, neće voditi dovoljno računa o njihovim interesima. Po Gotovininom ratnom putu vidi se pak da se on ne miješa u detalje, on je simbol, kao i Janica Kostelić, to su likovi s kojima se frizerke i ribari mogu identificirati, kako bi se ozbiljni ljudi u miru pozabavili vođenjem ozbiljnih poslova, koje se ne mogu ostvariti bez države. General s poslovnom karijerom poput Krstičevića potencijalno je velika smetnja. On razumije biznis, što bi moglo biti krajnje neugodno. Tako su se na istoj liniji našli i socijalistički i hercegovački generali i desničari s dobrim vezama na Pantovčaku, što je sve bilo lako pokrenuti kroz stranačke krugove i preko politiziranih društvenih mreža. I tako je Gotovina ušao u hrvatsku vladu. Tko je to mogao i sanjati dok ga je pet godina policija vijala po cijeloj Europi? Bit će tu štofa i za Vrdoljakov film, s tim što će autoru biti najteže odabrati žanr – da ga prikazuje kao komandosa poput Van Dammea ili Schwartzeneggera, nezgodno je, ipak čovjek sjedi u vladi, a pokuša li snimiti neku serizonu dramu, postoji prijetnja da se pretvori u nijemi film. Ali, snaći će se Tonči, i on je lik iz toga ultramontanskog podneblja gdje se rađaju ovi poduzetni i prilagodljivi ljudi.