Svaka zemlja da sudi svojim džihadistima

Radi se, po procjeni medija, o oko 130 muškaraca, žena i djece koji su u rukama koalicije tzv. Sirijskih demokratskih snaga, na teritoriji Rožava u sirijskom Kurdistanu. Ministar spoljnih poslova Žan-Iv Le Drijan je 4. februara potvrdio tu procjenu rekavši da je „posrijedi nešto više od stotine osoba koje se danas nalaze u logorima“ na sjeveroistoku Sirije.

Francuska zvanična politika po pitanju njihovog povratka u zemlju je evoluirala: Vlada je donedavno bila pri stavu da im se treba suditi na licu mjesta, iako je Emanuel Makron, u jednom trenutku, izjavio da će se situacija razmatrati „od slučaja do slučaja“. Kao što će se malo kasnije vidjeti, to je značilo da će se džihadistima zarobljenim na teritoriji Iraka suditi tamo, jer Irak posjeduje priznate strukture i institucije pravnog sistema. Za Irak se smatralo da je potpuno legitiman da im sudi, sa izuzetkom primjene smrtne kazne, što je upozorenje i drugih zemalja Evropske unije.

Tako je u Bagdadu prošlog juna osuđena na doživotni zatvor Francuskinja Melina Bugedir, majka četvoro djece, od kojih je troje repatrirano u Francusku, a najmlađe, staro dvije godine, nalazi se s njom u zatvoru. Prije nekoliko dana, jedna novinarka francuskog radija (javni servis) je dobila dozvolu da je posjeti u zatvoru broj 6 u Bagdadu, gdje se nalazi oko 470 zatočenih žena. Francuskinja je u ćeliji sa oko 90 zatvorenica, uz koje je su i mala djeca. Mediji su tom prilikom podsjetili na okolnosti i nepravičnost njenog suđenja, prema riječima trojice advokata kojima je bilo dozvoljeno da je vide samo 15 minuta, a sam proces je trajao jedan sat.

Mond je objavio 31. decembra podatak da je u Iraku 2018. izvedeno na sud preko 600 stranih državljana pod optužbom da su pripadali Islamskoj državi. Među njima su još jedna Francuskinja i jedan Francuz, i oni osuđeni na doživotni zatvor. Jedan Rus, jedan Belgijanac i jedna Njemica su osuđeni na smrt. Velika većina ostalih osuđenika su Turci ili porijeklom iz bivših sovjetskih republika.

„Od slučaja do slučaja“ se, prema tome, odnosilo isključivo na džihadiste zarobljene na ratištu u Siriji, sa kojom Francuska nema nikakve odnose. Oni se mahom nalaze u rukama Kurda koji drže sjever Sirije, sa statusom de facto autonomije, ali bez međunarodnog priznanja i bez utemeljenog sudskog sistema.

Skorašnji razvoj operacija na sirijskom ratištu, međutim, uticao je ovih dana na promjenu zvaničnog francuskog stava, pogotovo otkako je Donald Tramp najavio povlačenje američkih trupa. Otvoreno se govori o riziku da se, u novoj situaciji, oko hiljadu pripadnika Daeša, koje prema procjenama drže Kurdi u svojim logorima u Siriji, ne „razbjegnu“ uglavnom u pravcu Evrope. Brza odluka o trenutku i načinu sprovođenja u Francusku „njenih“ džihadista izgleda neminovna. Kako kaže Patrik Boduen, predsjednik Međunarodne federacije liga za ljudska prava, koji je bio na terenu, ovdje se ne može govoriti o ekstradiciji.

Treba, naravno, pripremiti javnost koja, ako se tu misli na narod, uglavnom tu odluku ne odobrava. Premijer Eduar Filip kaže da je bolje da im se sudi u Francuskoj „nego da se raštrkaju tamo ili ovamo“. Ministar unutrašnjih poslova Kristof Kastaner dodaje: „Jasno je da će oni koji se vrate biti stavljeni u zatvor.“

Ministrica pravde Nikol Belube procjenjuje da oko 75 odsto djece „povratnika“ imaju manje od sedam godina i biće povjereni prihvatnim porodicama ili eventualno smješteni kod rodbine, nakon analize svake pojedinačne situacije. U februaru 2018. već je vraćeno 66 maloljetnika. Svi koji su navršili 13 godina su internirani u vaspitne domove zatvorenog tipa, a oni iznad 16 godina su u zatvoru.

Političke partije se izjašnjavaju kao što se moglo i očekivati, ljevica sa odobravanjem, desnica sa protivljenjem. Protivnici su glasniji. Marina le Pen kaže da bi „njihov povratak bio ogromna prijetnja za bezbjednost našeg naroda“.

Jedan poslanik iz redova republikanaca, Pjer-Anri Dimon, predlaže u svakom slučaju oduzimanje državljanstva, a za poneke čak i fizičku eliminaciju, navodeći da francuske službe to već znaju da rade.

„Za njih bi najbolje mjesto bilo arhipelag Kergelen“, provocira Nikola Dipon-Enjan, šef partije „Na noge, Francuska!“ (Vrlo malo Francuza zna da njihova zemlja posjeduje ta ostrva u Indijskom okeanu, dvaput bliža Antarktiku nego Africi i Australiji, na kojima živi, samo sezonski, 120 stanovnika). Prema Dipon-Enjanu, povratkom džihadista, ministar unutrašnjih poslova prenosi iz Sirije u Francusku „tempirane bombe“.

Ali većina specijalista za pravnu problematiku smatra da je repatrijacija „najmanje loše“ rješenje. Tim povodom je pozvan, da se izjasni, i najpoznatiji francuski istražni sudija za terorizam Mark Trividik (koji je nedavno, po isteku mandata, napustio tu funkciju): „Svaka zemlja, kaže on, treba suditi svojim državljanima. Do toga će prije ili kasnije sigurno doći.“