Trijumf desnice i populizma

I umjesto da „restartaju“ Hrvatsku, SDP će, ukoliko želi opstati kao relevantna snaga na političkoj sceni, morati „restartati“ svoje programe, cijelu stranku kao takvu, što dakako pretpostavlja i ostavku šefa stranke Davora Bernardića, koji je svakako najodgovorniji za fijasko na ovim izborima.

U protivnom agonija i ruiniranje stranke će se nastaviti, a dominantnu poziciju će na ljievom spektru (pre)uzeti najveće, ugodno, izborno iznenađenje, zeleno-lijeva platforma Možemo (7 mandata) koja se istakla svojim efikasnim i dobro osmišljenim urbanim aktivizmom u Zagrebu, a sada je najavila i pohod na nacionalnu razinu.

Dokazali su da imaju što reći, kao i kadar koji to zna odgovorno zastupati.

Plenković i HDZ s 8 mandata nacionalnih manjina (koji u pravilu podržavaju vladajuće), te uz potporu još dva zastupnika (vjerovatno iz redova HNS-a i Reformista) ima dovoljno ruku za parlamentarnu većinu i komotno formiranje nove vlade, čime je potpuno anuliran izborni rezultat (15 mandata) Škorina nacionalistički komponirana Domovinskog pokreta koji je najavljivao kako će zapravo biti ključan faktor bez kojeg Plenković neće moći sastaviti novu većinu.

Ali, sada Plenkoviću nisu potrebni i nije teško pretpostaviti kako će uskoro uslijediti „velika seoba“ novoizabranih, tzv. domovinskih zastpnika u staro jato, jer se uglavnom i radi o bivšim članovima HDZ-a koji su u izbornu arenu i stupili da bi participirali u vlasti, a ne u Saboru statirali kao oporba.

To je ujedno i početak kraja Domovinskog pokreta.

Što je razlog Plenkovićeva trijumfa?

Izvrsno je (slogan „Za sigurnu Hrvatsku) iskontrolirao korona krizu za izbornu pobjedu; dobro je procjenio izborni tajming i pri tomu efikasno, za stranačku promociju iskoristio ugled i povjerenje koje su građani imali prema članovima Kriznog stožera, redom pripadnicima ili pristašama HDZ-a.

Ujedno je snažno „zagazio“ duboko u centar (prepuštajući ekstreme Škori) i taj se potez pokazao dobitnim, a istodobno je u javnosti uspio s(p)retnom demagogijom sanirati cijeli niz stranačkih koruptivnih afera, uvjeravajući birače kako su to samo ekscesi s kojima će se nova vlada efikasno obračunati; što naravno nema veze s realnošću, ali ništa ne košta ako se obeća.

Izlaznost na izbore nikada nije bila manja (46%), što jasno ilustrira raspoloženje javnosti, ali hadezeovska stranačka mašinerija je svoj elektorat uspjela mobilizirati (jednako kao i Možemo i klerikalno-nacionalistički Most), što SDP-u očevidno nije pošlo za rukom.

Situacija u RH sada je svojevrstan preslik, nešto skromnijeg obima, s onom u Srbiji nakon izbornog trijumfa Vučićeva SNS-a, što znači da Plenković ima otvorena vrata za sve obećane reformske poteze u društvu i u stranci , tj. više se oslanjati na demokršćanstvo i „otupiti zube“ radikalima u svojim redovima, ali hoće li do toga stvarno i doći, čisto sumnjam.

Različite interesne grupe se neće (o)lako lišiti svojih privilegija i sinekura.

Međutim, mora se priznati: Plenkovićeva unutarpartijska oporba je, ili će uskoro biti razbijena; oslonjen na svoje pristaše (kojima slijedi nagrada za vjernost), on si je kao rasni populist „građanskih“ manira otvorio široki manevarski prostor za sastavljanje vlade po svojoj mjeri, a hoće li se usuditi uhvatiti u koštac sa stvarnim problemima hrvatskog društva, ili će se i na dalje baviti političkom kozmetikom, brzo će se vidjeti.

Osobno, nisam optimist; upravo suprotno, slijedi nam novo, još teže i brže urušavanje.

* Autor je politički analitičar