Većina Francuza uz „žute prsluke“

Nasilje nije odgodila ni najava za utorak obraćanja naciji Emanuela Makrona, što je dodatni pokazatelj ozbiljnosti situacije. Kao da pobunjeni nisu ni htjeli čuti predsjednika Republike. Kao da su već znali šta će on reći.

Njegov govor – ocijenjen među posmatračima kao izvanredan u retoričkom smislu riječi – „žuti prsluci“ su tako unaprijed diskreditovali. U takvoj situaciji je bilo nerealno očekivati da bi odluke i mjere koje je Makron najavio mogle „proći“.

Rezultati ispitivanja javnog mnijenja neposredno poslije njegovog izlaganja su za njega porazni. Popularnost „žutih prsluka“ je porasla u odnosu na prethodne izvještaje: 75 odsto Francuza podržava pokret. Pri tome čak 81 odsto misli da vlast ne daje adekvatan odgovor koji iziskuje situacija. Čak i većina onih koji su glasali za Makrona, 52 odsto, se tako izjašnjava. Velika većina anketiranih misli da predsjednik nije u pravu što odbija da povuče odluku o novim taksama na gorivo, najavljenim za januar.

Ali, zanimljivo je da pojedinačne mjere iz predsjednikovog govora u pravcu ekološke tranzicije dobijaju u tim anketama pozitivnu ocjenu. Bilo da je riječ o značajnom povećanju investiranja u obnovljive izvore energije (sa pet na osam milijardi evra), organizovanju konsultacija na nacionalnom nivou o energetskoj tranziciji ili o primjeni fluktuirajuće takse na gorivo, prema kretanju cijena nafte na svjetskom tržištu – procentualno velika većina Francuza ih nedvosmisleno odobrava. Čak i odluka o zatvaranju 14 reaktora u nuklearnim centralama u periodu do 2035. godine dobija relativno visoku podršku (56 odsto), iako ta perspektiva, zbog rizika nezaposlenosti, mjestimično nije popularna.

Očevidna protivrječnost između globalno nepovoljnog prijema Makronovog govora u javnosti i široke podrške za gotovo sve u njemu najavljene pojedinačne mjere, kaže nam da je između vlasti i „žutih prsluka“ posrijedi dijalog gluvih. Svako tjera svoje tako što vlast ponavlja da su njene već usvojene mjere pravi odgovor na zahtjeve demonstranata, dok oni u njima ne vide nikakav ili skoro nikakav pozitivni pomak.

Vlast insistira na onome što se objektivno ne može osporiti: neophodnost neodložne primjene mjera iz radikalnog programa zaštite životne sredine, energetske tranzicije i ograničavanja negativnih efekata ljudskih aktivnosti po budućnost planete. I to po svaku cijenu, koliko god koštalo i koliko god bilo teško podnijeti za socijalno i ekonomski osjetljive slojeve stanovništva. Ovdje, u središtu problematike, vlast posebno propagira jedan novi odnos prema automobilu i njegovom korištenju, pri čemu je, i tu treba biti objektivan, vrlo malo dosad učinjeno da bi se olakšala ta tranzicija.

Pokret „žutih“, sa svoje strane, ne osporava ekološke ciljeve, ali ih stavlja u drugi plan u odnosu na ekonomsku situaciju stanovništva. Njihova ključna riječ je kupovna moć. „Stop sa taksama!“, „Vratite nama pare koje ste dali bogatašima!“, „Dosta više sa poreskim reketiranjem!“… skandira se na raskrsnicama, pred naplatnim stanicama na ulazima u autoputeve i drugim mjestima okupljanja kao i pred bezbrojnim kamerama TV kanala. Tu su i zahtjevi za opštim povećanjem plata (zahtjevi iza kojih stoje, smatra se, politički i sindikalni aktivisti), ali i puno drugih raznovrsnih pretenzija i reklamacija, ponekad čak i privatnog karaktera.

Doduše, Makron je u jednoj sekvenci svog govora prisvojio frazu za koju se misli da je iz usta jednog „žutog prsluka“, ali za koju se tvrdi da je već ranije služila u slikovitom ekologičarskom žargonu: „Oni nam spominju kraj svijeta, a nas interesuje kraj mjeseca.“ U cilju da na neki način umanji rascjep između vlasti i demonstranata, predsjednik je odvratio: „I jedno i drugo je naša briga.“

Vlast je uspostavila prve kontakte sa pojedinim eksponiranim akterima protesta, ne smijemo ih nazvati predstavnicima. Čim se tu i tamo istaknu pojedinci za koje se može pomisliti da su reprezentativni, mogući sagovornici ili delegati, redovno se manifestuju na terenu drugi „žuti“ sa osporavanjem svakog liderstva i statusa portparola. Tu je, u odsustvu strukture i stabilnog programa pokreta, glavna teškoća za vlast.

Neki analitičari porede „žute prsluke“ sa pokretom „Pet zvjezdica“ u Italiji, iako je Bepe Grilo od početka izišao sa strukturisanim programom. Pojedini čak spominju i treći stalež čijom je pobunom počela Francuska revolucija 1789. godine. Drugi vide i sličnosti sa anarhijskim primjerom Pariske komune. Za neke je ovo prilika i da podvuku monarhističke aspekte Pete Republike. Sve ovo podrazumijeva i pothranjuje iznenađenje i zabrinutost kod svih činilaca predstavničke demokratije, političkih partija, sindikata, institucija vlasti i drugih branilaca društvenog mira, čak i kad, kao Marina le Pen ili Žan-Lik Melanšon, otvoreno podržavaju revolt.

Ovdje smo namjerno zanemarili jedan od često izraženih zahtjeva demonstranata kroz koji se, u obilju sličnih slogana, traži ostavka Emanuela Makrona. Ma koliko takvi zahtjevi bili apsurdni, oni su po svojoj brojnosti zabrinjavajući. Neko je, u jednoj debati, trenutnu atmosferu označio kao „predtotalitarnu situaciju“.

Ne možemo međutim zanemariti sve ono što se Emanuelu Makronu zamjera, bilo u samom vršenju vlasti, ali ponekad i na ličnom planu, i što je prisutno u velikom broju protestnih parola. Ostavimo po strani njegovo neiskustvo koje ništa ne kompenzira. Puno više mu šteti ono sa čim se kao šef države arogantno manifestuje u javnim nastupima kroz sklonost ka uputama, receptima, savjetima, dijagnozama… A sve to je u stvari samo paravan za, kako bismo rekli, njegovu socijalnu ravnodušnost kao odraz liberalne koncepcije društva.

Nasilje u Briselu

Brisel – Briselska policija upotrebila je u petak vodene topove i suzavac kako bi zaustavila učesnike protesta protiv visokih poreza i troškova života, koji su kamenjem gađali kabinet belgijskog premijera Šarla Mišela. Više desetina ljudi je uhapšeno, dok su dva policijska vozila uništena tokom protesta, koji su počeli mirno, ali su postali nasilni kada su demonstranti pokušali da probiju policijski kordon.