Volja „šutljive većine“ omogućila je promene

Imajući u vidu da je ta počast prvi put odana i srpskim žrtvama, u razgovoru sa Bojanom Glavaševićem, čiji je otac, slavni novinar Siniša Glavašević, ubijen u Vukovaru dok je hrabro izveštavao iz ratom razorenog grada, pitali smo, između ostalog, kako doživljava situaciju da takav ljudski čin, da se nevine žrtve ne razlikuju po nacionalnosti, bude odigran tek 2020. godine.

– Takvih činova je bilo i ranije, ali ne od izabranih političkih predstavnica i predstavnika građanki i građana Hrvatske, uz iznimku SDSS-a. Mislim da je to jednim dijelom pitanje činjenice da su nas izabrale one građanke i građani koji su do sada pripadali tzv. šutljivoj većini. Njihova je volja omogućila promjenu. To što smo je morali dugo čekati, s jedne strane svjedoči o tome koliko progresivne političke opcije svih ovih godina nisu uspjele pobijediti nacionalističke politike i narative, a s druge strane o tome koliko su sami građani nakon kraja rata ostali bez nade u mogućnost promjene. Ipak, ovo je dobra stvar, i čini mi se da se doista krećemo prema jednom dobrom modelu odnosa među zajednicama i među državama.

* Tada ste rekli i da je važno da se počne više govoriti o civilnim žrtvama rata, kao i da će uskoro biti donesen i novi zakon koji se na njih odnosi. Šta će takav zakon podrazumevati i zašto je on važan?

– Bojim se da ovaj zakon neće donijeti tektonske promjene za veliku većinu civilnih žrtava rata, nego uglavnom za one kategorije stradalnika koje su već obuhvaćene drugim zakonima, poput Zakona o pravima i obavezama hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Ova vlada, kao vlada kontinuiteta, nažalost je nastavila lošu praksu vlade Tihomira Oreškovića koja je napravila korake unazad u restitucijama za civilne žrtve rata. Nisam optimističan, nažalost, ali potrudit ću se, koliko to bude moguće, zajedno s kolegicama i kolegama iz naše Zeleno-lijeve koalicije, da tu praksu promijenimo i zakone koji dolaze u proceduru učinimo boljima.

* Šta je, prema Vašem mišljenju, osnovni problem u Hrvatskoj u vezi sa ljudskošću i ovom temom, odnosno šta je osnovni motiv za netoleranciju prema građanima druge nacionalnosti? Da li je to činjenica da je Miloševićeva Srbija izvršila ratne zločine, genocide i ogromnu tragediju za narode bivše Jugoslavije?

– Mislim da Hrvatska nema problem s ljudskošću, i da je to vrlo kriva ideja. Činjenica je da je na Hrvatsku izvršena agresija u Domovinskom ratu, da su stotine tisuća ljudi prognani, zemlja razorena, a pravda nakon rata je uglavnom izostala. To je ostavilo svoje posljedice. To, dakako, ne opravdava incidente i slučajeve etnički motiviranog nasilja, samo ih objašnjava. Međutim, Hrvatska je danas zemlja u kojoj takvi incidenti dobiju pravosudni epilog u kojemu počinitelji zločina iz mržnje budu sankcionirani, a oštećene stranke obeštećene. Na rješavanju posljedica rata treba raditi kontinuirano, na pomirenju treba raditi kontinuirano. I institucionalno. Neki pomaci na tom području postoje, i ja ih podržavam. U velikoj većini slučajeva, ipak, građanke i građani Srbije u Hrvatskoj ne moraju imati straha. O tome svjedoče rastuće brojke turista koji pohode našu obalu svakog ljeta. Ja im od srca svima želim dobrodošlicu i dobar odmor – i mogu jamčiti da će velika većina mojih sugrađanki i sugrađana reći isto.

* Pre par meseci ste naveli da ćete tražiti da nova vlada Hrvatske blokira pristupne pregovore sa Srbijom zbog, kako ste naveli, nasilja režima Aleksandra Vučića protiv vlastitih građanki i građana, usled tolerisanja govora mržnje prema pojedincima.

– Točno. Blokada pregovora zamišljena je kao privremeni instrument koji se koristi kada je jasno da država kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji ne radi dovoljne iskorake u implementaciji pravne stečevine EU u svoje zakonodavstvo. Tom mjerom državi kandidatkinji daje se vremena da promjene implementira, da provede javnu raspravu i da društvo pripremi za te promjene. Pravna stečevina EU sadržava dobra, kvalitetna, pravična zakonska rješenja, i ja zbilja vjerujem da svaka država kandidatkinja od toga može samo profitirati. Blokada ne znači da u tom trenutku sve staje, naprotiv: baš to je vrijeme da se pojača diplomacija, da se pojača dijalog i da se zajedničkim snagama pronađe način i osigura politička volja za potrebne promjene. A, koliko god to netko možda neće htjeti čuti, Srbiji su potrebne promjene, i to odlučne. Sloboda medija, antikorupcija, vladavina prava, ljudska prava (pri čemu prije svega mislim na reproduktivna prava žena i prava LGBT osoba) i prava nacionalnih manjina – to su glavna područja na koja mislim. Hrvatska tu treba imati ulogu dobrog susjeda, i pomoći Srbiji svojim iskustvom. Ali isto tako moramo biti odlučni i reći kada je na nekom području potreban intenzivniji napor. U suprotnom nismo dobri susjedi.

* Kako tumačite situaciju u kojoj su naslednici Šešelja i Miloševića, unazad skoro deset godina, ponovo na vlasti u Srbiji?

– Izlaznost na izbore u Srbiji nije dobra. Mislim da se svi predstavnici progresivnih politika moraju zapitati zašto je tome tako i u čemu griješe. Promjene su moguće, ali demokracija je sustav koji funkcionira onda kada građani u njoj sudjeluju. Bez toga, sustav je pokvaren, i bez toga, korumpirani političari, nacionalisti i autokratski predatori pobjeđuju. To nije dobro ni za Srbiju ni za Hrvatsku ni za Europsku uniju.

* Imajući u vidu to kako se ophode prema ključnim državnim i regionalnim problemima, vidite li uopšte mogućnost da ljudi budu oslobođeni te produžene ratno zločinačke ruke, prilagođene novonastalim, posleratnim okolnostima?

– Naravno da vidim i naravno da vjerujem u nju. Kroz cijeli svoj aktivistički i politički rad trudim se biti dio te promjene, i moram reći da nikad nisam prestao vjerovati u nju, ili u sposobnost naših ljudi za velika postignuća. Nema tu mitologije, da se razumijemo, samo track record iz povijesti – što nedavne, što malo dalje. Mi to možemo!

* Kako vidite budućnost „levice“ na prostoru bivše Jugoslavije, imajući u vidu nacionalističke i desničarsko preovlađujuće režime, čija je jedna od osnovnih karakteristika, zapravo, teška korupcija. Verujete li u drastičnu promenu sistema? Šta predviđate, s obzirom na visok stepen siromaštva?

– Vjerujem, ali mislim da ne treba očekivati revolucije. One nam, uostalom, uglavnom nisu nosile ništa dobro. Mislim da samo progresivne politike, temeljene na konceptima održivosti, ravnopravnosti, socijalne pravednosti i miroljubivosti mogu donijeti dugoročnu promjenu na bolje. Takve politike zagovaram i gradim.

* Kako vidite „pad“ Milorada Dodika u Banjaluci, a kako pad režima Mila Đukanovića u Crnoj Gori? Verujete li u Dritana Abazovića, i pored njegovog „flertovanja“ sa prosrpskim nacionalizmom u Crnoj Gori? Odnosno, verujete li da je dobro što je Dodik „pao“ u Banjaluci, i pored teškog nacionalizma koji izražava Draško Stanovuković?

– Dva su odvojena problema koja često idu „ruku pod ruku“: nacionalizam i podrivanje demokracije. To vidimo i u Mađarskoj, i u Poljskoj i u zemljama Zapadnog Balkana. Ono što je dobro i u Crnoj Gori i u BiH na lokalnim izborima, je činjenica da ima nade za zdravlje demokracije, a to znači promjena na izborima, čak i kad je sustav „naštiman“ da ide u korist autokratima poput Dodika ili Đukanovića. Činjenica da se cjelokupna opozicija mora složiti da bi takva promjena bila moguća, svojevrstan je „dogovor s vragom“, i ona nije dugoročno održiva. U zdravoj demokraciji se lakše rješava problem nacionalizma, ipak. U tom smislu, koaliciju u Crnoj Gori vidim prije svega kao pokušaj održavanja zdravlja demokracije u toj zemlji. Koliko će Dritan Abazović popustiti nacionalistima – vidjet ćemo. Znam ga osobno, pa imam visoka očekivanja i nadam se da neće iznevjeriti. Od Stanivukovića ne očekujem ama baš ništa dobro i mislim da njegova politička karijera neće biti dugog vijeka.

* Dva člana Predsedništva BiH nisu prisustvovali sastanku i poseti Sergeja Lavrova toj državi. Primio ga je samo Milorad Dodik. Kako to komentarišete?

– Mislim da bi bilo neprimjereno da o tome govorim, ali mogu reći da smatram da Rusija nije bila bona fide partner Bosni i Hercegovini, niti Europskoj uniji. Državni vrh Hrvatske održao je sastanke s Lavrovim. Neovisno o svemu, vjerujem da dijaloga mora biti, pogotovo s velikom silom poput Rusije. Taj dijalog nije nestajao ni za vrijeme Hladnog rata, i ne treba nestati ni sada.

Zakon da ne bude samo slovo na papiru

– Članovi udruženja porodica Suza svakako pozdravljaju donošenje predloga Zakona o civilnim žrtvama rata u Hrvatskoj, koji se napokon donosi nakon toliko godina. Nadamo se da sam Zakon neće biti samo slovo na papiru, nego da će funkcionisati pre svega bez nacionalne obojenosti. Očekujemo ovim Zakonom da će biti zaštićene i naše žrtve koje su svoja prava pokušale same ostvariti tužbama u hrvatskim sudovima, gde su gubile sudske sporove, uz obrazloženje da je u pitanju ratna šteta za koju Hrvatska nije odgovorna. Ishod su bile nepravedne presude i veliki sudski troškovi koje snose same porodice. Što je ogromna nepravda prema porodicama i doživljavaju je kao ponovno ubijanje svojih najmilijih. Nadamo se da će konačan oblik Zakona obuhvatiti sve amandmane koji se tiču prava na zaštitu svih civilnih žrtava rata – kaže za Danas Dragana Đukić, predsednica udruženja Suza.