Za Inckovog mandata mafija preuzela politiku

„Ja bih lično nakon dvanaest godina na ovom položaju“, kazao je Incko, „pozdravio promenu na mestu visokog predstavnika“.

Austrijski diplomata kaže da za budućnost BiH „nije presudna promena visokog predstavnika nego promena paradigme“.

Kako je dodao, „i nova i stabilna politika prema BiH na liniji Bajden-Brisel-Berlin“.

Komentarišući odlazak međunarodnog predstavnika, Tanja Topić, analitičarka iz Banjaluke, za Danas kaže da „Inckovo desetljeće u BiH obilježava jedan raskorak u stajalištu onog što zovemo međunarodnom zajednicom prema BiH i na drugoj strani poimanje ovog visokog predstavnika kao njene personifikacije, pa je otuda bio primoran slušati i trpjeti salvu vrlo niskih uvreda i poniženja od strane plemenskih poglavica, kao da je najodgovorniji za stanje u BiH“.

Valentin Incko, navodi Topić, jeste odgovoran za „nečinjenje“ kancelarije Visokog predstavnika, ali, kaže, iza toga stoji neodlučnost i stajalište međunarodne zajednice, odnosno, kako ističe, članica Saveta za sprovođenje mira da su domaće političke snage dovoljno zrele da preuzmu odgovornost za sopstvenu zemlju, odnosno njihovo poimanje da je BiH prešla iz dejtonske u briselsku fazu, što se u stvarnosti, kaže, nikad nije desilo.

„Tako je OHR (Kancelarija visokog predstavnika) ostao da visi ni na nebu ni na zemlji. Incko je bio razapet između nejedinstvenog stava pojedinih zemalja EU, koje su naivno verovale u istinsko opredjeljenje da BiH čini sve neophodne reforme na evropskom putu, pa tako između Kancelarije specijalnog EU izaslanika u BiH, SAD, koje su na OHR gledali kao na svoje dejtonsko čedo, Rusije, koja se otvoreno svrstala na stranu Republike Srpske i vječito kontrirala Savjetu za sprovođenje mira, i domaćih etnonacionalista, koji su mu zamjerali da je pristrasan i da onima drugima drži stranu u BiH“, ukazuje naša sagovornica.

Kritike na račun visokog predstavnika, u ovom slučaju Valentina Incka, trebalo bi, zaključuje Topić, da idu na račun međunarodne zajednice, te imaginacije, koja je „konkretnu funkciju čovjeka sa konkretnim ovlašćenjima obesmislila, i dopustila da se nad njim verbalno iživljavaju ovdašnji političari, saučestvujući u obesmišljavanju domaćih institucija i izmještanju procesa odlučivanja u kafane“.

Za Esada Bajtala, sociologa i filozofa iz Sarajeva, mnogo važnije od Inckovog odlaska jeste to što ne odlazi ni OHR ni Visoki predstavnik.

„U situaciji sistematskog, združenog i vrlo koordiniranog opstruiranja funkcionisanja države BiH i njene opstojnosti, na liniji Banjaluka – Mostar, s jedne, i Beograd – Zagreb – Moskva, s druge strane, nevažno je ko odlazi a ko dolazi“, ukazuje Bajtal za naš list.

Važno je, ističe, i neophodno drugačije prisustvo međunarodne zajednice.

„Dakle, ne samo puko, formalno prisustvo i licemjerno frazersko pozivanje da se „narodi dogovore“, kakvo je bilo tokom Inckovog mandata, nego aktivno i odgovorno djelovanje na zadatku funkcionalizacije države BiH i njenih institucija“.

Uostalom ne dogovaraju se „narodi“, ističe Bajtal, što je, kaže, i detetu jasno, nego potpisnici Dejtona, od kojih neki, „u svom politikantskom licemjerju, Dejton samo verbalno brane, a praktično ga opstruiraju i ruše na sve moguće načine“.

U tom kontekstu, ukazuje naš sagovornik iz Sarajeva, „misijska nelogičnost i neodrživost takvog, frazersko-savjetodavnog držanja ‘međunarodne zajednice’, vidljiva je iz sljedećeg logičkog stava: da narodi mogu sami da se dogovore, prisustvo međunarodne zajednice bilo bi – nepotrebno“.

Međunarodna zajednica je, navodi, „ovde zato što mora da bude kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma“.

A „biti ovdje“, ističe Bajtal, u kontekstu te neizbježnosti, znači istinski, a ne – formalno biti.

„A to opet znači, maksimalno funkcionalizirati svoje prisustvo i preuzeti konkretnu odgovornost, te, konkretnom terapijom, snažno pristupiti konkretnom rješavanju konkretnih problema, kako uz pomoć domaćih aktera koji to hoće, tako i oštrim sankcioniranjem onih koji „taktikom salame“ odbijaju da stanu iza vlastitog potpisa.

Kako pojašnjava, „cilj svake (psiho)terapije je vraćanje pacijenta u normalnost a to se ne postiže pukim pozivanjem pacijenta da se ‘unormali’ „.

Bespredmetnost tog pozivanja je čisto logičke naravi“.

Kad bi pacijent bio sposoban da se sam „unormali“ ili ozdravi, naglašava, njemu ne bi trebala bolnica, i on ne bi bio hospitalizovan.

„Dakle, potpuno neovisno šta o tome misle pacijenti i ljekari individualno, svaka se normalnost, a politička baš kao i pacijentska, afirmira i potvrđuje preko određenih pravila ponašanja, koja se moraju poštovati u svrhu vlastitog ozdravljenja. A, sve dotle dok je pacijentu potrebna pomoć – da bi se ponašao kako treba, on je – pacijent“.

Sagovornik Danasa ukazuje da međunarodna zajednica, sa novim visokim predstavnikom, mora zauzeti sasvim novi, aktivni kurs svog prisustva u BiH.

„Tačnije, mora udarnim dozama nove, agresivnije terapije, liječiti ovdašnje političke pacijente, odnosno, antidejtonski nastrojene politike i političare“.

Emil Karamatić, novinar radija Bh1, kaže da odlaskom Incka i dolaskom nemačkog političara, člana Hrišćansko-socijalne unije Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika ne treba očekivati događanje velikih političkih promena u BiH.

„Sjedinjenim Državama, ali i zemljama EU nigdje se ne žuri – glavni cilj je barem po njima zadovoljen, a to je da u Evropi nema rata. I dalje ostaje puno zacrtanih točaka kao obaveze koje BiH mora uraditi“.

Ako ništa drugo, ukazuje Karamatić, Incko je pokazao pravu sliku naše zemlje – „kada Visoki predstavnik ne koristi Bonske ovlasti u rješavanju problema – poruka je jasna, BiH ne može s mjesta“.

„Svedočili smo“, ukazuje, „dvanaestogodišnjoj destrukciji Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića. Visoki predstavnik, a sve u koordinaciji sa Međunarodnom zajednicom, omogućio im je, da BiH kao trojica raspuštenika bez ičijeg nadzora kontroliraju po svojim nigdje do sad ne zabilježenim pravilima“.

Naš sagovornik upućuje i da je protekli period obeležila podeljenosti BiH po ekonomskim principima.

„Točno se zna ko što kontrolira; od elektroprivreda i telekoma sa nacionalnim predznakom ili nekih poduzeća ili javnih institucija koje su opet podijeljene po nacionalnom ključu. U dvanaest godina Valentina Incka BiH je dostigla svoj vrhunac podijeljenosti. Trojici nacionalističkih političkih predstavnika je dozvoljeno je da politiku postave po najgorim mafijaškim sicilijanskim pravilima. Osim financijskih tokova kontroliraju tužiteljstvo i sudstvo. I to je sve slika Valentina Incka“, naglašava naš sagovornik.

Ovoj zemlji je, zaključuje Karamatić, pre svega potrebna i politička i ekonomska intervencija međunarodne zajednice. Novi američki predsednik, kaže, najavljuje puno toga što bi se trebalo dogoditi.

Međutim, kako ističe, treba uzeti u obzir da je veliki broj obećanja bio deo njegovog ranijeg političkog života što nikako neće moći sa lakoćom koristiti na poziciji predsednika SAD.

„No možda se dio i dogodi u koordinaciji sa novim visokim predstavnikom“, dodao je Karamatić.