Zoran Pusić: Hrvatska i Srbija treba da se reše liliputanskog imperijalizma

To je kao da ministar u njemačkoj vladi kaže da ne može priznati zločine nacista jer o njima nema saznanja. Ili da ministar u hrvatskoj vladi relativizira zločine ustaša, na primjer u Jasenovcu, jer o njima nema saznanja. To se u hrvatskoj Vladi 2016. dogodilo i predstavlja jedno od najvećih moralnih posrnuća te Vlade – kaže u razgovoru za Danas Zoran Pusić, koopredsednik Igmanske inicijative za Hrvatsku i jedan od potpisnika inicijative ove organizacije kojom se od premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića zahtevalo da se javno ogradi od nedavne sporne izjave o genocidu u Srebrenici koju je izrekao crnogorski ministar pravde Leposavić.

Pusić naglašava da je „negiranje ili relativiziranje zločina počinjenih od pripadnika vlastitog naroda karakteristično za radikalne nacionaliste koji, ako su pozicionirani visoko u vlasti, ni svojoj zemlji ni susjedima neće donijeti ništa dobro“. Ostaje da se vidi, kaže, koliko nova vlast u Crnoj Gori predstavlja pomak ka istinskoj demokratizaciji, a ne samo odmak od vlasti koja je trajala 30 godina.

* Kako vidite verbalne sukobe predsednik Hrvatske Zorana Milanovića sa premijerom Andrejem Plenkovićem, predsednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem i Miloradom Pupovcem, zastupnikom u Saboru iz redova SSDS? Iz HDZ-a je bilo predloga za opoziv predsednika.

– Taj verbalni sukob „začinio“ je svojim osebujnim načinom i riječnikom Zoran Milanović. Počeo je odlučnom izjavom da se neće držati postojećeg zakona o izboru predsjednika Vrhovnog suda jer je, po njemu, taj zakon protuustavan. U tom zakonu ima nedorečenosti, ali predsjednik države mora se držati postojećih zakona što god o njima mislio, kao i procedure ako ih želi promijeniti. Ustavni sud je donio odluku da sporni zakon nije protuustavan. Na to je Milanović izvrijeđao svakog tko bi iznio i blagu kritiku njegovih stavova. Tako je Žarko Puhovski postao „udbaški druker“, Plenković je „ružan“ i prema Zlati Đurđević, Milanovićevoj kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda, „ponaša se kao da je njegova priležnica“, Pupovac je „prljav“ i „bavi se čaršijskim lopovlukom“, „Njonjo“, nadimak Jandrokovića, je „zli lažov“. Ova svađa, sigurno kontraproduktivna što se tiče izbora Zlate Đurđević, koja je dobra kandidatkinja, kao da je postala sama sebi svrha. Ako se pročitaju neke Milanovićeve izjave, teško bi se iz njih moglo zaključiti da se radi o raspravi oko izbora predsjednika Vrhovnog suda. Prijedlozi za opoziv Milanovića nisu realni, ni što se tiče odnosa snaga u Saboru, niti što se tiče javnog mnijenja. Unatoč svim slikovitim i manje slikovitim eskapadama, Milanoviću rejting raste. Jedan razlog, dobar, je da mnogi ljudi smatraju da je situacija u pravosuđu loša, da je za to odgovoran HDZ i da se tu „močvaru“ može očistiti samo odlučnim pristupom. Drugi, loš, je da mnogi Milanovićevu nasilnu retoriku, punu uvreda i običnih kleveta, brkaju s odlučnošću.

* Bogić Bogićević je neopozivo odustao od kandidature za gradonačelnika Sarajeva, čime je, kako se navodi, propuštena prilika da se glavni grad Bosne i Hercegovine vrati nekadašnjim vrednostima. Kako vi to tumačite?

– Kao gubitak za Sarajevo, za BiH i za sve nas koji smo njegov izbor smatrali kao neku vrstu „eppur si muove“ za BiH. Bogić Bogićević je pošten i dosljedan čovjek kakvih nema baš puno u politici. Po svemu sudeći odustao je od kandidature ne želeći sudjelovati u igrama koje se kose s njegovim načelima.

* Kako vidite zvaničnu politiku Beograda i Zagreba prema BiH?

– Ako bi trebalo odgovoriti u jednoj rečenici – kao kratkovidnu i promašenu. Kao da se ni Hrvatska ni Srbija ne mogu riješiti prokletstva Tuđmanove i Miloševićeve politike podjele BiH. Bilo je, naravno, i obećavajućih razdoblja u doba politike predsjednika Stjepana Mesića i predsjednika Iva Josipovića. Međutim, današnja politika s hrvatske strane, personificirana u ministru vanjskih poslova Grlić Radmanu ili u izjavama predsjednika Milanovića o BiH – „prvo sapun, onda parfem“, korak je natrag prema Tuđmanovim izjavama o Hrvatskoj kao „nepopunjenom perecu“ i, valjda njegovoj, zadaći europeizacije bosanskih muslimana. Pokroviteljsko miješanje u unutrašnje stvari BiH, taj liliputanski imperijalizam koji svako malo izbije na površinu u retorici nekih hrvatskih i srpskih političara, umjesto prijateljske i sustavne pomoći zemlji koja je najviše stradala u ratu, šteti BiH, ali i Hrvatskoj i Srbiji.

* Predsednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je oštro reagovao na rezoluciju Evropskog parlamenta, u kojoj se Srbija poziva da se bori protiv korupcije, organizovanog kriminala i da radi na vladavini prava, ako želi da se pridruži Evropskoj uniji. Koliko je, po vašem mišljenju, Srbija istinski opredeljena za EU?

– Sve nabrojano, niža stopa korupcije, viši standardi u vladavini prava, spada u uvjete koje zemlja-kandidat treba zadovoljiti u pristupnim pregovorima za članstvo u EU. Koji je odnos eurofila i euroskeptika u Srbiji vi znate bolje od mene. EU je sada u krizi i zbog pogrešaka njene administracije oko cjepiva i zbog vlada sklonih „neliberalnim demokracijama“ u nekim njenim članicama. Po mom sudu, projekt EU je možda najbolji politički projekt u svjetskoj povijesti. Nema garancije da će uspijeti, osim našeg djelovanja. A djelovanje političara, dakle tu predsjednik Vučić nije iznimka, češće je određeno kratkoročnim interesima, do prvih izbora, nego li nekom dugoročnom vizijom. Jedan praktični savjet iz iskustva Hrvatske – da neke stvari promijenite na bolje, da se smanji kriminal i korupcija, poboljša pravosuđe i, uopće, stanje s ljudskim pravima, najbolji je trenutak dok je zemlja u pristupnim pregovorima, dok još postoji vanjski pritisak u tom smjeru.

* Ocene su da se Vučić zahvaljujući vakcinama promovisao kao regionalni lider. Tokom nedavne posete Sarajevu predložio je i da se organizuje veliki samit Srbije i BiH. Da li je to još jedan poen za njega u slučaju da dođe do samita?

– To što je procijepljenost u Srbiji bolja nego u mnogim drugim zemljama sigurno je poen za predsjednika Vučića i, ja bih rekao, zasluženi. Suradnja među susjednim zemljama u regiji je nešto što Igmanska inicijativa potiče već 21 godinu i, u tom smislu, samit koji predlaže predsjednik Vučić možemo načelno podržati. A ako do samita dođe, i nezavisni mediji i nevladine organizacije analizirati će cilj i pratiti sadržaj samita.