Žuti prsluci zaslužili „antirazbijački zakon“

Kao da kroz ispoljavanje svog polemičkog duha oni neprestano žele, za sebe i za cijeli svijet, provjeriti i potvrditi vitalnost francuske demokratije.

Prošle nedelje na dnevnom redu je bio „antirazbijački zakon“, upravo tako se popularno zove i prepoznaje. Radi se o tome da se zakonski preciziraju okolnosti djelovanja policijskih snaga i mjere i sankcije kojima bi se preventivno suzbilo „razbijačko“ ponašanje pojedinaca ili grupa tokom ili povodom demonstracija. Protivnici, a ponekad i mediji, taj „antirazbijački zakon“ zovu „zakon anti-žuti prsluci“ iako njegovi zastupnici, naravno i neubjedljivo, ponavljaju da je takva kritika neosnovana.

Ipak, za javnost izgleda neosporno da je posrijedi jedan „prigodni“ zakon, odnosno zakon koji se donosi pod pritiskom „okolnosti“, kako se to ovdje kaže. Uostalom, redovno se, od strane pravnika, advokata, sudija ili sudskih hroničara, kritički ukazuje na tu pojavu usvajanja zakona zamišljenih kao reakcija na događaje iz neposredne aktuelnosti, ponekad i onih iz crne hronike na koje i najosjetljivije reaguje široka javnost.

Ove nedelje je, dakle, Narodna skupština počela raspravljati i glasati, član po član, o tom novom zakonu čija bi definitivna verzija trebala biti spremna za 5. februar, kad je predviđeno svečano izjašnjavanje za njegov konačni tekst. Međutim, njegove ključne članove, prva dva, skupštinska većina je u srijedu uveče već usvojila tako da sad možemo rezimirati glavne njegove odredbe, posebno one koje su povukle najžešću diskusiju.

Usprkos otporu, djelomično i iz redova predsjedničke većine u Skupštini (što je za sadašnju Vladu presedan), potvrđuje se legalnost fizičkog pretresa osoba uoči demonstracija, u cilju otkrivanja predmeta koji mogu postati „oružje po namjeni“. Ovdje se misli, na primjer, na čekiće, bejzbol palice, čelične kugle i sve drugo što može u sukobima poslužiti kao oružje. Uz to se proširuje i pooštrava delikt skrivanja ili kamufliranja lica, korištenjem kaciga i fantomki, tako što se predviđa kazna od 15.000 evra i jedna godina zatvora.

Drugi član zakona je izazvao još žešći otpor. Prefekti, koji su administrativni predstavnici države, zaduženi u regijama i srezovima „za zaštitu nacionalnih interesa“, dobijaju pravo da unaprijed zabrane učešće u demonstracijama osobama koje predstavljaju „ozbiljnu prijetnju za javni red“. Te osobe će biti registrovane i u Nacionalnom dosijeu osoba za kojima se traga, kako bi ih policija mogla lakše identifikovati.

Zanimljivo je podsjetiti na genezu ove mjere. Premijer se, početkom januara, najavljujući zakon, otvoreno pozvao na antihuliganske propise usvojene u Francuskoj još 2007. godine kad je otvoren i Nacionalni dosije onih kojima je zabranjen pristup na stadione (FNIS). Huliganima registrovanim u tom dosijeu moglo je biti zabranjeno prisustvovanje sportskim događajima u trajanju do pet godina. Optužbe idu od bacanja predmeta, preko rasističkog ili ksenofobnog ponašanja, do degradacije imovine. Sudski im može biti određeno i da se moraju prijaviti u policijsku stanicu u vrijeme održavanja utakmica. Te mjere su pooštrene zakonom o „borbi protiv huliganstva“ mjesec dana prije početka Evropskog prvenstva u fudbalu 2016.

Osnovna zamjerka ovom zakonskom stavu jest u tome što se radi o administrativnoj, a ne sudskoj zabrani. Mali ustupak je učinjen tako što se ta zabrana ograničava na mjesec dana. Onima koje pogodi ta mjera ostaje mogućnost žalbe pred nadležnim administrativnim sudom. Amnesty International govori o uskraćivanju prava i slobode demonstriranja.

Šarl de Kurson, poslanik u Skupštini iz redova centra, kaže sa skupštinske govornice: „Radi se o totalnom skretanju. Izgleda kao da smo se vratili pod višijevski režim“. Istorija je zabilježila da je njegov djed, Leonel de Mustije, poslanik 1940. godine, bio u grupi od 79 poslanika koji su odbili da glasaju punomoć maršalu Petenu. Deportovan je u logor Nojengam. Umro je 10. maja 1945. neposredno po povratku iz zarobljeništva.

Rasprave o novom zakonu koincidiraju sa polemikama oko ponašanja policijskih snaga tokom sada već jedanaest protestnih subota žutih prsluka. Sa vladine strane, pa čak i iz usta Emanuela Makrona (na konferenciji za štampu prilikom nedavne posjete Egiptu), ističe se podatak da za 11 žrtava demonstracija nisu krive policijske snage, nego su izgubljeni životi posljedica nesrećnih slučajeva.

Oponenti, međutim, politička opozicija i žuti prsluci, insistiraju na često nesrazmjernim postupcima snaga reda, koji su ponekad bili i detonatori za sukobe i destrukcije. Na ovoj strani, a i kod mnogih komentatora, glavno pitanje ostaje upotreba famoznog LDB bacača. Mnogi traže da se prestane sa korištenjem ovog „nesmrtonosnog“ oružja, posebno poslije ranjavanja jednog miroljubivog lidera pokreta, Žeroma Rodrigesa, koji je vjerovatno izubio jedno oko.