Poznata spisateljica Rebeka Solnit, piše u knjizi ISTORIJA HODANJA (Wanderlust,2001.), da je „Pariz veliki grad šetača… grad revolucija…“.
Povezujući tako pojam političke promene sa pojmom pokrenutog tela, sa duhom oslobođene telesnosti, ljudskosti, ukazala je na ključ skrivene specifičnosti atmosfere nekih gradova.
Potreba, čak “ čežnja za HODANJEM“, je fenomen po sebi u modernoj epohi. To je odnos prema stvarnosti u velikim gradovima, brojnih žitelja i dinamičnih promena. Zato protestne šetnje Beograđana, trajući sada već šest meseci na ulicama , i pored težnje vlasti da ih potceni i marginalizuje, nisu uzaludne.
Takav grad pokretnog duha je Beograd.
Da hodanje ima svojstva “ individualne revolucije“ oslobađanjem percepcije u modernoj metropoli , pominje V. Benjamin koračajući ulicama Pariza i otkrivajući „čuda slobodne svesti“, srodno beogradskim protestnim šetačima.
Oni spontano, osim pobune protiv autoritarne vlasti, činom hodanja , poput fizičkog dijaloga sa gradom, nastoje da Beograd obznane otvorenim i slobodnim mestom za sopstvene građane, kad to nisu institucije, Gradska Skupština…
Tako grade duh kulture budućnosti, aktivnog života u pokretu. Odbijajući ulogu posmatrača, konzumenata ponuđenog, čine sebe dnevnom stvarnošću sopstvenog grada. Naslovivši svoju knjigu Budućnost je naša stvar, De Ružemon, piše da je pogubno za jedan narod „… priklanjanje „nužnostima“ i odbijanje slobode moralnog izbora i političke odluke.“
Autorka je pisac knjige „Beograd kao autobiografija“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
