Većina Roma koji žive u neformalnom naselju kod Belvila ne bi menjali sadašnji način života za bolje uslove, rekli su reporterima Danasa stanovnici tog divljeg naselja u Beogradu.


Kako objašnjavaju, iako žive u kućama od kartona i drveta, bez struje i vode, bez dokumenata, lekara i škole, najvažnije im je da su sa porodicom i da imaju dovoljno novca da prežive.

Prema istraživanju iz 2002. godine, u Srbiji ima 593 neformalna naselja. Od toga je oko 100 u Beogradu.

Silvija ima devet godina. Kako kaže, mama joj živi u Nemačkoj, a ona sa tetkama. Već dve godine živi u kući koja je napravljena pola od kartona, pola od drveta pored Belvila. Na krovu imaju stare gume. Da im ne odleti krov. Nikada nije bila ni u školi ni kod lekara, ali se ne žali.

– Šta mi fali? Meni je ovde super. Mamu nisam videla već dve godine. Ona se preudala, otišla u Nemačku i ostavila me sa tetkama. Htela bih da postanem pevačica. Ako mi mama pošalje pare, snimiću kompakt disk – kaže S.

Agata je romskog porekla. Ima 19 godina i već ima dvoje dece. Ona objašnjava da im ne smeta što šetaju bosi ili u pocepanim čarapama iz kojih izviruju prsti, jer se temperatura najbolje leči sladoledom.

– David ima tri godine. Šta mu fali, već je bio bolestan. Ja mu samo dam sladoled i prehlada odmah prođe. Drugo dete mi ima pet godina i ima plave oči. Ne znam na koga, mi smo svi crni. Naša porodica je srećna, moglo bi da nam bude malo bolje, da imamo više para, ali bitno je da smo zajedno- kaže Agata.

Zoran Jovanović ima 40 godina. Sa suprugom Dobrilom prodaje stare ploče, a njihove devojčice Marijeta i Kasandra u Knez Mihajlovoj ulici prodaju ruže. Kako kaže, ima neku staru ličnu kartu, za koju misli da je istekla pre deset godina i od tada je nije produžavao. Kuću je napravio sam od starih ploča, a za struju se snalazi kako god može.

– Ne idu one u školu. Šta će im to? Ni ja nisam završio školu, pa šta mi fali? Imam brata koji živi u Inglštadu u Namačkoj, ali ja ne mogu da čistim ulice ka što on to radi. Meni se taj posao ne sviđa. Moglo bi da nam bude bolje, da živimo u centru grada, ali imamo šta imamo. Video sam da su neki dobili stanove, možda dobijem i ja. Mi se ovde svi jako lepo slažemo, družimo se. Starija ćerka puni 14 godina. Sad ćemo još malo i svadbu da pravimo. E za to će nam trebati para, ali snaćićemo se – kaže Zoran.

U Gradskom centru za socijalni rad kažu da nemaju definisan posebni program koji obuhvata samo ova pitanja i gde bi se specijalno obrađivali problemi Roma koji žive u neformalnim naseljima. Kako navode, kada se neko požali na neki konkretan problem, oni pokušaju da reše taj problem, ako je u njihovoj nadležnosti.

Goran Bašić, zamenik zaštitnika građana za prava nacionalnih manjina, kaže da pritužbi na uslove stanovanja od žitelja neformalnih naselja na individualnom nivou nema.

– Žalbe uglavnom stižu od organizacija koje se bave ovakvim pitanjima. Međutim mi smo oformili tim pravnika koji obilazi ova naselja, te se ljudi uglavnom žale njima i to na sve na šta bi se požalili ljudi koji žive u takvom siromaštvu. Žale se na loše uslove stanovanja, da nemaju vodu, da nemaju dokumenta i državljanstvo, kao i na nezaposlenost i što im deca ne idu u školu – kaže Bašić.

Danilo Ćurčić iz Praksisa, nevladine organizacije koja se bavi pravima Roma, za Danas ukazuje da ljudi koji žive u ovakvim uslovima nikako ne mogu biti zadovoljni. Po njegovom mišljenju, najgora situacija je kod Belvila i kod Čukaričke šume, gde ljudi bukvalno žive u šumi bez struje i vode.

– Ljudi u neformalnim naseljima žive u jako lošim uslovima i vrlo su nesrećni svojim načinom života. Nemaju struju, vodu, a kuće su im sačinjene od drvenih panela i kartona. Česti su požari, posebno zimi, jer koriste improvizovane šporete, pa varnica često zahvati deo kuće koja se sastoji od vrlo zapaljivog materijala. Naši radnici im uglavnom „idu na noge“, jer oni iz mnogih razloga nisu u stanju da dođu. Pre svega im pružamo pravnu pomoć, ali i zdravstvenu, omogućavamo im obrazovanje, kao i socijalnu zaštitu, koliko god je u našoj moći. Praksis trenutno sprovodi akciju odlaganja prisilnog iseljenja pet porodica iz Skadarske ulice, uz osudu gradskih vlasti zbog nepronalaženja adekvatnog alternativnog smeštaja ovim porodicama- kaže Ćurčić.

Acković: Potrebna lokacija za naselje

Direktor Muzeja romske kulture Dragoljub Acković, ističe za Danas da postoji trajno stambeno rešenje za Rome koji žive u neformalnim naseljima.

– Romi su skromni, zadovoljni su i time da imaju samo krov nad glavom. Nedavno smo imali slučaj da smo morali muža sa trudnom ženom u devetom mesecu da smestimo u Muzej romske kulture, jer su boravili na ulici i nisu imali gde, a niko im nije pomogao. Kao dugotrajno rešenje neformalnih naselja trebalo bi da se odredi poveća lokacija i da se izgradi infrastruktura i objekti, da se izgradi celo jedno naselje. Dobro mesto za to bi bila lokacija poput kasarne na Bubanj potoku. To bi bilo idealno rešenje, jer grad nema dovoljan broj socijalnih stanova, ni za romsku populaciju, a ni za ostale sugrađane – navodi Acković.

Da li biste menjali uslove života?

Suzana Biban (29)

– Naravno da bih volela da dobijem stan. Ali ne mogu da kažem da je ovde tako užasno. Kad bi imali struju i vodu, bilo bi bolje. Imam troje dece i meni je najvažnije da je moja porodica zdrava.

Dajana Bukva (21)

– Moja porodica je u inostranstvu, a ja sam ovde praktično sama. Izbegla sam i nemam gde da idem. Sa njima više nisam u kontaktu i ne pada mi na pamet da idem tamo i čistim javni toalet. Ranije su mi oni slali novac, ali već šest meseci mi ne šalju ništa. Volela bih da se neko brine o meni, jer ja ne mogu sve sama.

Fikret Nikolić (30)

– Imam ja i kola, skupljam kartone i mogu čak i lepo da zaradim. Bio sam u Nemačkoj, pa sam se vratio. Ovo je moja domovina, volim ovde da živim. Deca mi ne idu u školu, nisam je ni ja završio, a moja žena samo prvi razred. Voleo bih da živim na Dorćolu, ali ni ovde nije loše.

Mara Krdu (31)

– Svaki dan perem veš u ovom lavoru. Fali mi više para za cigare, ali nađe se i za to. Živela sam deset godina u Italiji i u početku mi je bilo lepo, ali jako naporno, jer sam radila i noću, pa sam odlučila da se vratim. Udavala sam se tri puta. Ma nije to za mene. Kada sam bila mlađa kupala sam se svaki dan, sada mi i ne smeta toliko što moram vodu da uzimam iz ovih flaša. Možda bi bilo lepo da živim u nekoj vili, ali i to me brzo prošlo. Ne mogu da imam decu, pa niko neće ozbiljno da bude sa mnom. To je ustvari ono što mi najviše smeta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari