Ako je već datum Dana državnosti razlog žestokih sporenja, pa svaki Hrvat ima o tome neku svoju ideju, moj je prijedlog da to bude 29. veljače – rekla je građanka.
„Tako bismo Dan državnosti slavili jednom u četiri godine, u olimpijskome ritmu. Značajno bismo smanjili troškove, intenzitet polemika i količinu nacionalnog kiča po glavi stanovnika“.
„A prvi april?“, rekao je suprug. „Kad bi Dan hrvatske državnosti bio prvog aprila, možda bi se opća zajebancija i smrtna ozbiljnost uzdizanja svetinje srodile u interesantnu državotvornu praksu. Bilo bi sasvim zgodno obilježavati rođendan države kao prvoaprilsku šalu. Zamisli taj prizor – premijer se ukaže na ekranu, s počasnom gardom u pozadini, čestita građanima praznik, a ovi uz kikot odmahuju rukama: Ma daj, ne pizdi…“
„Općenito govoreći, želja Hrvata da obavezno imaju Dan državnosti jako me podsjeća na predanost kojom Srbi pompozno obilježavaju Vidovdan i bitku na Kosovu polju“, rekla je građanka. „Tu se radi o snažnoj potrebi da se sjećanje na jedan poraz prenosi s koljena na koljeno“.
„Samo što je u hrvatskom slučaju nešto teže utvrditi kalendarski početak debakla“, rekao je suprug.
„Ali zašto uopće slaviti katastrofu?“ pitala se građanka. „Zbog čega lošim uspomenama, koje ponekad graniče s noćnom morom, pridavati spomeničku težinu?“
„Nije tu riječ o uspomenama, draga moja“, rekao je suprug, „jer one su koliko-toliko opipljive. Za Hrvate je država religijska, a ne faktička tvorevina. To je stvar kulta, a ne realiteta. Hrvati su sanjali državu od stoljeća sedmog, a otkad se ova konačno ostvarila, odbijaju se probuditi, da ih java ne ošamuti“.
„I pošto imamo posla s apstrakcijom“, kimnula je glavom građanka, „s fantazijom ukrašenom zastavom, grbom i himnom, normalno da je teško odrediti datum njezina nastanka“.
„Naravno“, rekao je suprug. „Ne možeš tek tako plod mašte ugurati u dokumentarni žanr, pogotovo ako je mašta kolektivna“.
„Znam, mili, ali ljudska memorija ipak postoji, i uglavnom je u sukobu s imaginacijom, pa bismo na osnovu nje mogli zaključiti ne samo kada ćemo nešto slaviti, nego i što je to što slavimo“, rekla je građanka. „Kao osoba starije dobi dobro pamtim realne učinke hrvatske državnosti, prilično mi je bistro što smo s hrvatskom državom doista dobili“.
„Osobe starije dobi su same po sebi sumnjiva kategorija…“
„Čak i ako se ne obazirem na aktualne užase, ako zanemarim tekuću bijedu i jad, dosta je prisjetiti se prvoga formativnog desetljeća, pa da svaka želja za slavljem naglo splasne… sjećaš se, mili, periferijom se širi miris pečenoga volovskog mesa, odjekuju pijane pjesme, pletu se pleteri, lelujaju karirani dezeni, zrakom lete čepovi pivskih boca, Tuđman objavljuje da NDH nije bila samo fašistička tvorevina, već i izraz povijesne težnje hrvatskoga naroda za samostalnom državom…
Radnici splitskog brodogradilišta u organiziranoj povorci odlaze pred Banovinu, metak iz mase sustiže mladoga Gešovskog, ni jedna od zastava nije uprljana prosutim crijevima, saborski zastupnik iznosi otkriće da Srbi imaju šiljate glave, vlasnici picerija iz Kanade se vraćaju kući, broj katolika raste za osamsto šezdeset posto, don Baković: Narod bez države je kao govno na kiši!, Tuđman preuzima još jedan stan u vili u Nazorovoj, obitelj je brojna, radnici splitskog brodogradilišta ostaju bez posla…
Tri tisuće partizanskih spomenika leti u zrak, ulica Mile Budaka u Splitu, ulica Mile Budaka u Zadru, ulica Mile Budaka u Zagrebu, Trg žrtava fašizma – van! – ulica žrtava fašizma – van! – Vukojevićeva komisija za utvrđivanje službene povijesti objavljuje da se broj smaknutih u Jasenovcu približava nuli, do kraja godine će poželjni rezultat biti dosegnut, brzoglasi javljaju da je sve više zrakomlata, nagradno pitanje: koliko hektolitara prolivene krvi otpada na jednog tajkuna?, Rojnica imenovan za ambasadora u Argentini, radnici Prvomajske ostaju bez posla…
Dubrovnik u plamenu, bivši šofer preuzima mljekarsku industriju, Vukovar u plamenu, bivši monter preuzima naftnu industriju, Pakrac u plamenu, Todorić širi poslovno carstvo u sva četiri smjera, obilazi Kulmerov dvorac i provjerava hoće li 40 soba biti dovoljno za porodično stanište, pokolj u Škabrnji, Tuđman preuzima zadnji stan u vili u Nazorovoj, obitelj je zbrinuta i poslovno aktivna, kćerka prodaje tehničku opremu državnim ustanovama, mlađi sin je u ugostiteljstvu, stariji na čelu tajne policije…
Stotinu dvadeset i šest novinara pod mjerama prisluškivanja, Feral krasno gori na Narodnom trgu u Splitu, Krivokuća – paf! – Reihl-Kir – paf! – Paradžik – paf! – Levar – bum! – Dolenčić režira vojnu paradu na Jarunu, čovjek u bijeloj uniformi ispušta toplu mušku suzu, Vitez režira proslavu Vođina rođendana u zagrebačkom HNK, čovjeku u počasnoj loži znoje se dlanovi prilikom nastupa gospođe Begović, Dolenčić se preporučuje za režiju posljednjeg ispraćaja, Oltar domovine na Medvednici, leš Aleksandre Zec na Sljemenu, radnici Lavčevića ostaju bez posla…
Brozović šalje u rezalište četrdeset tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, gori Ježeva kućica, Kerempuh umjesto Jazavca, kuna umjesto dinara, ministar financija predlaže da se dio poreznog prihoda utroši za uništavanje knjiga na srpskom jeziku i ćirilici, činovnik vlade bivše NDH na prigodnoj svečanosti primljen u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, tiražni tjednik podiže impresivnu lomaču za vještice iz Rija, Tuđman je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a bogme ni vještica…
Kutle maše licencom za ekonomsko uništenje Dalmacije, radnici Jugoplastike ostaju bez posla, radnici Jugovinila ostaju bez posla, radnici Slobodne Dalmacije prekvalificiraju se iz novinara u kućnu poslugu vlasti, ulaganja u domaću proizvodnju i nove tehnologije, induktorski telefoni u Lori, selotejp na obalama Drave, vrhunska kuhinjska sječiva u Pakračkoj Poljani, Praljak iz umjetničkih pobuda vraća Stari most matici Neretvi, bratimljenje u Karađorđevu, hiperpovoljni aranžmani za ljetovanja u Dretelju…
Spomenik Francetiću u Slunju, spomenik Franciscu Francu u javnim nastupima hrvatskog predsjednika, Valle de los Caidas u Jasenovcu, krckanje ujedinjenih kostiju, Bespuća povijesne zbiljnosti: Židov ostaje Židov, pa i u logoru!, državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Laibachu, Blajburški zdrug kredom, Dinko Šakić u otvorenom pismu naziva suca Primorca prokletim izdajnikom i šalje ga u pakao, skupa sa splitskim smradom Feralom, Todorić zaključuje kako bi mu 40 soba ipak moglo biti dovoljno…
Kaptol na državnome proračunu, vjeronauk u školama kao obavezan izborni predmet, fra Duka lašti revolver, Vrdoljak razmišlja o uvođenju vojnih činova za djelatnike Hrvatske radiotelevizije, Večernji i Vjesnik prebačeni u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova, novinari izvan subordinacije pune sudnice, najčešća optužba: sabotiranje iluzije, nećemo dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu!, nećemo tolerirati zelene, crne i žute vragove!, crveni su već potamanjeni, radnici Rade Končara ostaju bez posla…
Lovac na Zečeve u predsjedničkoj gardi, Tuđman pita ima li čovjek pravo biti malo nahlađen, Dolenčić se preporučuje, soroševce na stupove srama!, vlada uzela u razmatranje ponudu obitelji Luksich za kupovinu Dubrovnika, radnici Dalmacijavina gladuju, Čermak crpi kroz crijeva crne crpke, imamo Hrvatsku, novac na deset deviznih knjižica je autorski honorar od prodaje knjiga, izjavljuje predsjednica zaklade Za djecu Hrvatske, zviždačica će biti policijski obrađena i poslana bestraga, da bi Kulmerov dvorac došao u prave ruke treba izmijeniti GUP, to ćemo lako, imamo ljude…“
„Jesi za kavu?“, upitala je građanka.
„Uvijek“, rekao je suprug.
„Hajde da popijemo po kavicu i prestanemo srati. Okej?“
„Okej.“
„Sve što se o Danu hrvatske državnosti može reći“, rekla je građanka, „jest da i ubojice imaju rođendane.“
„Slažem se“, složio se muž. „Zašto bi, sveca mu, datum bio važan?“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
