A žrtve – ma koga briga za njih

Ali, odmah se potom postavio i niz logičnih pitanja adresiranih kako Beogradu, tako i Zagrebu (pa i Sarajevu): zašto je srpsko tužilaštvo čekalo 27. godina da aktivira spomenuti predmet; zašto to nikad nije učinilo hrvatsko tužiteljstvo, iako su žrtve hrvatski građani spske nacionalnosti?

Uzgred, tužiteljica za ratne zločine Snežana Stanojković dobro zna da osumnjičene/optužene može procesuirati samo u odsutnosti (što pravosudna praksa EU ne drži validnim) budući su nedostupni srpskom pravosuđu, a iz RH joj je već signalizirano: ukoliko Zagreb zaprimi optužnice iz Beograda, neće ih uopće razmatrati, jednostavno će ih odbaciti, a uz to RH negira Srbiji pravo tzv. univerzalne nadležnosti prigovarajući joj kako ga zlorabi u političke svrhe, a na temelju kojeg je i podignuta optužnica.

Istina, u hrvatskim pravosudnim i političkim krugovima ima i suprotnih mišljenja: bivši predsjednik RH i pravni ekspert, prof. dr Josipović protivi se odbijanju srpskih optužnica; po njemu država treba preuzeti progon, jer su u BiH ubijeni hrvatski građani, a prof. dr Milorad Pupovac lider hrvatskih Srba, drži da se RH ne bi trebala junačiti odbacivanjem optužnica, već je vrijeme da se predstavnici srpskog i hrvatskog pravosuđa nađu i „do kraja otvore ovaj problem koji samo dodatno pojačava i onako međusobno zategnute odnose“.

ZNALO SE I ĆUTALO: Pitanje je također: zašto je srpsko tužilaštvo upravo sada i to uz puno odobravanje aktualnih vlasti nakon godina letargije, tako žurno pokrenulo postupak?

Dodatnu sumnju u to da se radi o politički motiviranom procesu, a ne traženju pravde „za srpske žrtve“, izaziva sadržaj optužnice; četvoro (umirovljenih) hrvatskih časnika tereti se po zapovijednoj odgovornosti, a bez da su se ispitale sve okolnosti raketiranja izbjegličke kolone: je li se radilo o vojnoj koloni u kojoj su bili i civili, ili čisto civilnoj koloni…

Budući optužnica za ratne zločine mora biti podignuta protiv konkretne osobe, Stanojković je očevidno krenula linijom (naj)manjeg otpora; posegnula je za zapovijednom odgovornošću, iako je (gotovo) sigurno mogla pretpostaviti da ne postoji nikakav pisani/usmeni trag za napad na izbjegličku kolonu, a pri tomu je uopće ne interesiraju neposredni izvršitelji zločina.

Dio odgovora na postavljena pitanja izvjesno se krije i u činjenici da njoj uskoro ističe prvi (šestogodišnji) mandat na funkciji koju obnaša i ukoliko ga želi obnoviti (a želi) mora se konačno i dokazati nekakvim rezultatima (kojih nema, a obećala ih je) u „ostvarivnju pravde za srpske žrtve“.

Jednako tako pitanje je zašto u RH svih ovih godina na ovom konkretnom slučaju nije ništa učinjeno; glavna tužiteljica Zlata Hrvoj Šipek koja se dosad, profesionalno i etički obrukla u nizu prigoda, tvrdi kako je DORH prekopao sve Haške arhive i ništa po tom pitanju nije našao i samim time nije imao osnove poduzimati ikakve radnje.

Ali, to naprosto nije točno, u tomu je (ne)izravno demantiraju izvješća Human Rights Watcha, Documente i Fonda za humanitarno pravo, kao i izjave prof. dr Mirjana Damaške (iz 2013), šefa pravnog tima RH pred Međunarodnim sudom pravde (tužba Hrvatske i kontratužba Srbije za genocid), prof. dr Mate Granića dugogodišnjeg Tuđmanovog ministra inozemnih poslova, generala Pavla Miljavca, sudionka Oluje, a koji su priznali da su hrvatski ratni zrakoplovi pucali na kolonu na Petrovačkoj cesti, ali meta im nisu bili civili, već vojska RSK koja je u rasulu bježala pred hrvatskim vojnim postrojbama.

NIKOME NIJE STALO DO ŽRTAVA: Luka Mišetić, haški odvjetnik generala Gotovine, cijeli je slučaj komentirao riječima: „Tužitelji u Haagu, RH i BiH istraživali su slučaj prije 25 godina i nisu mogli zaključiti tko je pucao i uzrokovao smrt civila i da li je onaj tko je pucao namjerno gađao civile, a ne vojne ciljeve“?

Ali, jedno je iz svih izjava i izvješća nesporno: zločin se dogodio, iako su mnogi u RH požurili iskazati sumnju, ili ga pak negirati, a u najboljem slučaju zločin nad civilima svesti na usputne, kolateralne žrtve legitimne vojne akcije.

Odvjetnik s haškim braniteljskim iskustvom (zastupao generala Tihomira Blaškića), Anto Nobilo je upozorio: zločin se dogodio u BiH, primarna je teritorijalna nadležnost, međutim ni tamošnji pravosudni organi ništa nisu (u)činili da slučaj pokrenu s mrtve točke, pa sve zajedno jasno upućuje kako nikome u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu stvarno nije stalo do žrtava, kažnjavanja počinitelja zločina, već isključivo i samo do političkog prepucavanja, sticanja političkih poena pred vlastitim biračkim tijelom instrumentalizirajući žrtve za svoje prizemne interese.

U Beogradu žele dokazati i pokazati kako Oluja nije bila „čista kao suza“, kako joj se tepa u RH, već da se radi(lo) o planski provedenom etničkom čišćenju (nedavna izjava Ane Brnabić), kad su na tek oslobođenim područjima počinjeni i masovni zločini nad nemoćnim starcima i ženama koji se nisu u zbjegu uputili u Srbiju, već su odlučili ostati u svojim domovima.

I uistinu, to je velika hrvatska sramota koja bez sumnje baca strašnu sjenu na pobjedu hrvatske vojske nad snagama RSK nakon godina okupacije tzv. Krajine, ali usprkos svemu Oluja nije prvenstveno bila (o)smišljeno plansko, etničko čišćenje i protjerivanje Srba iz RH, primarno je to bila oslobodilačka akcija, kojoj se uistinu u mnogo čemu mogu zamjeriti brojne stvari pa i tragična događanja, a svakako je najstravičniji, prisilni egzodus „krajinskih Srba“, nakon čega se njihov broj drastično smanjio u svekolikoj hrvatskoj populaciji.

Ali, kao demant Brnabićkine izjave može i mora poslužiti dugogodišnja participacija Pupovčeva SDSS u hrvatskim i lijevim i desnim vladama; već šest godina Srbi su oslonac stabilnosti Plenkovićeve hadezeovske vlade, a srbijanska premijerka bi trebala znati da je desetak tisuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti aktivno sudjelovalo u obrani zemlje od velikosrpske agresije. To je činjenica koja se mora respektirati kad se inzistira da se radi o etničkom čišćenju.

(NE)INTELIGENTNO PONAŠANJE: A, ako i kada već govori o etničkom čišćenju (a takvih koji bi svim srcem željeli da u Hrvatskoj ima što manje Srba, na žalost nije malo), bilo bi dobro da se informira kako je nastala Republika Srpska, što je u Hagu više nego dobro dokumentirano.

Međutim, bit koju većina svijesno zapostavlja, a to su žrtve, o njima se malo ili gotovo nikako ne govori. Ti nesretni ljudi su nevini stradali, a za taj zločin na Petrovačkoj cesti nitko nije odgovarao i teško da će ikada.

I Srbi i Hrvati nude, bez stida i pameti svoju verziju priče, a ona se u biti svodi na (samo)opravdanje, izbjegavanje odgovornosti, prikrivanje istine, a u svim tim pričama za žrtve naprosto nema mjesta.

To je naša / svih nas sramota i upravo ova bešćutnost razotkriva pravu narav naših elita, to je slika naše svekolike bijede i jada, to pompozno, prenaglašeno skrivanje iza laži koja se kiti nepostojećom humanošću i empatijom, te bezočno ignorira (p)ostvarenje pravde u koju se na sve usta poziva.

Predsjednik RH Zoran Milanović poručio je Srbima da paze što rade i da će ih skupo koštati „neinteligentno ponašanje“ kojim nikad neće uspijeti ući u EU.

Mogli smo, dodao je, podići optužnicu protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića (zbog govora u Glini 1995. koji je nesporno bio u funkciji agresije na Hrvatsku, a slobodno bi se mogao podvesti i pod govor mržnje), ali politička je odluka u Zagrebu bila da se prijeđe preko tih stvari.

A, zar upravo iznošenje tih i takvih razmišljanja nije znak (i) Milanovićevog „neinteligentnog ponašanja“, jer sada spominjati što je trebalo, a nije se (u)činilo, zvuči prazno i jeftino.

Osim toga, otvoreno se priznaje kako se o pravnim stvarima sudi(lo) političkim aršinima što je porazno za jednu nazovi demokratsku i pravnu državu.

A, ako tomu dodamo i već izlizanu mantru, ovaj put u interpretaciji premijera Plenkovića, o „dignitetu domovinskog rata“, koju nam Srbi žele „oblatiti“, imamo „punu sliku“ zajednice u kojoj je zaštita zločina(ca) važnija od prava žrtve na ostvarenje pravde.

Hrvatska je politika zauzela stav: Oluja je akcija kojom smo (o)branili zemlju i po tomu je neupitna, dok je ona za Srbiju planirano etničko čišćenje dogovoreno u samom vrhu hrvatske vlasti, ali ono što im je zajedničko jest da civilnim žrtvama na toj slici nema mjest, one su ružna fusnota koja se p(r)ovlači samo onda kada treba dokumentirati tuđi zločin.

Stoga, Anto Nobilo s pravom zaključuje: „Domovinski rat pretvaramo u mit, na tom se mitu stvara novi identitet, nova država… Ali, ako nam je Domovinski rat baza za nacionalni identitet, onda on mora biti savršen, bez mrlje… a kako vrijeme prolazi mit sve više jača i sve je manje prostora za kritičko preispitivanje… rijetki su se ovih dana u hrvatskoj javnosti zapitali tko su žrtve, kako su njihove obitelji svih ovih godina. Obitelji žrtava imaju pravo da krivac za smrt njihovih najmilijih odgovara i dobije zasluženu kaznu“.