Pitanje baš nije bezazleno: vrlo aktivni hrvatski ratni veterani traže od svoje vlade da uzurpira nadležnosti suda i napravi „spisak agresora“ kako bi inače početkom devedesetih godina abolirani građani Hrvatske srpske nacionalnosti bili onemogućeni da se bave politikom ili da ostvaruju prava kojih, prema mišljenju veterana, nisu dostojni.
P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }
Hrvatska je u predizbornoj godini i sadašnja vlada je takvu ideju kategorično odbacila, ali ona zbog toga nije ni malo manje ozbiljna i preteća. Koliko je zahtev za pravljenje „registra agresora“ ozbiljan razgovarali smo sa gradonačelnikom Osijeka Ivanom Vrkićem, čovekom koji je odigrao veliku ulogu i dobio nagrade za svoj doprinos mirnoj hrvatskoj reintegraciji.
* Vidimo da je zahtevu da se, kao ravnoteža „registru branitelja“ napravi „registar agresora“, misli se na učesnike srpske pobune u Hrvatskoj, posvećena značajna medijska pažnja. Smatrate li da je taj zahtev ozbiljan?
– Pa zavisi od toga ko ga predlaže. Predlažu ga branitelji i ne treba ga potcijeniti. Druga stvar je ima li potrebe za njim ili nema. Ja osobno, kao osoba koja je radila na integraciji, sam mišljenja da je puno važnije pokušavati tražiti rješenja koja će lakše dati odgovore kroz analizu i spajanje nego kroz izazivanje novih sukoba. To naravno ne znači da s jedne strane ne treba definirati poziciju i onoga ko se branio i onoga ko je napadao, ali što je još važnije: mislim da je najvažnije da zločince procesuira svako na onoj strani tko apsolutno ima dokaze i elemente bez obzira koje je nacionalnosti. Ali nisam siguran ni da je to najvažnije pitanje. Daleko je najvažnije pitanje da vidimo što možemo učiniti kako bismo bili što efikasniji u uspostavljanju novih odnosa u kojima će sve bivše zaraćene strane imati koristi.
* Predlagači navode argumente u stilu „priča se da su neki koji su učestvovali u agresiji na Hrvatsku ostvarili po tom osnovu pravo na penziju“ na osnovu dokumentacije Republike Srpske Krajine…
– Mislim da je Zakon o aboliciji, koji je Tuđman donio, on je sasvim sigurno dao prostora da svi oni, koji sami po sebi nisu ratni zločinci, da imaju status ravnopravnih građana bez obzira koje su nacije. Dakle, abolicija je dala pretpostavke, ali istovremeno nije isključila da se procesuiraju ratni zločinci i zločini koji su činjeni, bez obzira u koju svrhu i sa koje strane. Nije bilo nikakvih zapreka, pa ne vidim da zbog toga treba praviti registre jer registar neće riješiti tko je zločinac, riješiće sud. Dakle, sud će riješiti ako ima poticaja, ako ima prijava, ako ima dokaza, onda se to riješava time, a sigurno da se ne riješava nikakvim registrom. Registar nije nikakva činjenica ili evidencija nego je daleko važnije razlikovati ljude koji su pošteni od onih koji su zločinci, ali to samo može raditi sud, a nikakvi registri i nikakvi zapisi.
* Mnogo ovde u Srbiji gledamo i razne zabavne emisije na HRT, pa tu imamo prilike da čujemo kako neki političari kažu kako ih strašno potresa što u Saboru ii na drugim mestima kao političke predstavnike sreću ljude koji su učestvovali u pobuni. Da li mislite da bi tim povodom neka lustracija mogla nekom pasti na pamet?
– Slušajte, sigurno da i danas imamo ostrašćene ljude, ali imamo i ljude koji gledaju sve normalno, logično i razumno. Ja osobno mislim, da je netko zločinac vjerojatno ne bi sjedio u Saboru nego u sudu. A zato i postoje institucije koje o tome trebaju odlučivati, a politički prigovori i pamfleti su legitimne borbe, ali nisu dovoljno ozbiljni kao što su to sudske presude.
* Na televiziji u Hrvatskoj se pojavila i jedna gospođa koja je svedočila da svoga silovatelja iz devedesetih godina sreće kako se slobodno i nekažnjeno šeta gradom i čak se u emisiji „Otvoreno“ voditelj pozivao na jedno svedočenje da je silovatelj sada u policijskoj uniformi. Da li je to moguće?
– Ako neko svjedoči da je bio u takvom stanju verovatno ne bi to činio da nije imao to užasno i negativno iskustvo. Ali to da se sreću, ako je ona imala dokaze i ponudila ih sudu, a da sud to nije procesuirao, to naprosto ispada nemoguća priča. Dakle, ja vjerujem ženi, ako je imala takva iskustva ima pravo da to govori, ali nisam siguran, ako je poduzeto sve, u pravnoj državi da onaj koji je činio takve zločine nije procesuiran. Meni malo ta priča nije realna, bez obzira na sve moguće što se u ratu događa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
