Prošlost je paradoks, istovremeno je inspiracija i ishod. Svojevrsno tautološko mrcvarenje naših ličnih, najčešće neosvješćenih, istorija. Moja mama je živjela u društvu modernijem od ovog u kojem živi moja kćer.
Stoga, kako reče pjesnik – nije budućnost nužno ono što dolazi.
***
Ono što čeka ili što je u svojstvu budućnosti dočekalo moju generaciju, rođenu 1980, jeste pad i brojanje mrtvih. Ne mislim da zato zaslužujemo pijetet. Niti da imamo pravo naricati. Mislim da je razgovor o pravima na pijetet zamjenio puno teži zadatak – našu dužnost da žrtve i stradalnike rata podržimo u tome da se tog rata riješe, da se emancipiraju i pobjede pretrpljeno nasilje i nepravdu aktivnim govorom o tome, a ne zaboravom.
***
Ne mogu reći da smo bili pretjerano sretni, ali sa sigurnošću mogu da tvrdim da nismo bili nesretni. Kako je moje ime uvijek nekako bilo deficitarno, sjećam se da me je posebno tješila knjiga Heroine NOB-a, koju bih prelistavala i zagledavala se u lica tih žena, guštajući taj romantizirani likovni prikaz, uvijek ostavljajući za kraj lik i djelo imenjakinje Jelisavete Anete Andrejević, proglašene za narodnog heroja 1953.
***
Jugoslovenski bezazleno djetinjstvo u provinciji sa roditeljima i mlađim bratom trajalo je sve do početka devedesetih i kolektivnih lomova. U posvemašnjoj nesigurnosti nije se bilo lako snaći ljudima poput mojih roditelja čiji je uzlet tek trebalo da se dogodi. Sjećam se, tata je u vreme Ante Markovića entuzijastično kupio naš prvi EI Niš televizor.
***
Taj je aparat kupljen taman na vreme da omogući rat iz prve ruke, stand-up događanje naroda i začaranost estradnom dokolicom u odnosu na koju su moja prijašnja fasciniranost Lepom Brenom i Boljim životom izgledali maltene sofisticirano.
***
Sjećam se da sam bila posve prepadnuta i da me je veliki grad poprilično inhibirao. Iznova sam se preslišavala znam li put do Filozofskog. Iako sam već nakon osnovne škole napustila svoje mjesto, Beograd me je, uprkos svoj svojoj upečatljivosti, zapravo uplašio i prije svega mi dao do znanja da mu ne pripadam.
***
Naravno, bio je to moj doživljaj stvari u kojem je grad možda posve nedužan. Odsjek za sociologiju je srećom vrvio od nas late bloomera čija se kvaliteta uglavnom mjerila odsustvom ambicija – što imaginativniji to manje ambicija. Naša je ambicija valjda zijevala na rubu promjena društva koje zapravo tada nismo mogli razumjeti probijajući se kroz teorijsku šumu. Bili smo svakako tranzicijski gubitnici mada to tada nismo mogli znati.
***
Prelazak u Hrvatsku 2006. godine svakako je jedan od onih osnivačkih momenata u mom životu i to ne samo u privatnom smislu nego i u razumijevanju vlastite društvenosti i političnosti. Manjinsko socijaliziranje u Republici Hrvatskoj vrlo brzo osvijesti gotovo svaku privilegiju koju kao pripadnik većine (ne samo etničke) podrazumijevate.
***
Ako bih morala sumirati svoj rad u Srpskom narodnom vijeću, onda bi se to svakako moglo parafrazom naslova pjesme Dušana Vasiljeva- tražim čovjeka koji pjeva ili želi pjevati poslije rata. Dakle, u stalnoj smo potrazi za ličnostima koje ne posežu za svoja četiri zida već politički svjesno i umjetnički autentično progovaraju kroz kulturu i to kulturu Onog Drugog.
***
Ta nas potraga gradi i donosi sasvim nova iskustva u starim formatima kakve su recimo komemorativne aktivnosti koje nastojimo redefinirati tako da brinemo o teretu koji nosi žrtva i stradalnik rata ne gubeći iz vida potrebu utjecanja na zvaničnu politiku sjećanja.
***
Sjećam se kada nam je sa Centrom za nenasilnu akciju došla grupa veterana iz BiH, Srbije sa nekoliko veterana iz Hrvatske na obilježavanje stradanja u dalmatinskim selima Varivode i Gošić. Mještani ovih sela skupa sa svima nama ostali su duboko dirnuti nad idejom da su se doista uvjerili u kraj rata… a što vam je jasniji znak kraja rata od rukovanja neprijateljskih ratnika.
***
Takve nam stvari dižu imunitet i čuvaju nas od ovog sladostrasnog forsiranja rata umjesto žalovanja nad ljudskim gubicima i izgubljenim zavičajima.
***
Hrvatska je u godini ulaska u EU dobila još jednu važnu međunarodnu satisfakciju, a to je svakako oslobađajuća presuda za hrvatske generale. Neovisno o tome što mislim o Tribunalu i svemu što jeste i nije učinio, čini mi se da je upravo ta presuda za posljedicu imala dokidanje i ono malo demokratskih potencijala suočavanja sa prošlošću.
***
Od tada do danas bilježimo pad manjinskih prava i porast atmosfere straha i nesigurnosti. Stoga biti Srbin u Hrvatskoj jednako je – biti u Hrvatskoj.
***
Položaj manjine razotkriva ili najavljuje ono što čeka i većinu. Naravno, najavljuje onima koji su u stanju razumjeti te goleme procese u njihovim individualnim minijaturama – jer kida se tamo gdje je najtanje.
***
Primjerice, početkom devedesetih bez posla su u fabrikama, sudovima, na HRT-u i u mnogim drugim radnim sredinama ostajali radnici i radnice srpske nacionalnosti. U međuvremenu su bez posla ostali i oni koji su ta inicijalna otpuštanja morali prešutjeti kao što su uostalom prešutjeli i Tuđmanov privatizacijski model koji je sav privredni potencijal Hrvatske sručio u privatnu svojinu dvjestotinjak posvjedočenih obitelji.
***
„Biti Srbin u Hrvatskoj“ između ostalog danas znači razumijevanje straha pripadnika većinskog naroda, koji za razliku od Srba još uvijek misle da imaju šta izgubiti.
***
Biti Srbin u Hrvatskoj dakle stanje je koje dolazi nakon straha i ogoljuje taj naš poratni jadac. NJegov je teret na leđima djece srpske nacionalnosti koja se tokom svog odrastanja moraju nositi sa stigmom i koja zajedno sa svojim roditeljima oblikuju posebnu vrstu socijalizacijsko-psihološke strategije koju ne umijem nazvati bolje nego manjinska pedagogija.
***
Tom našom manjinskom pedagogijom djecu i mlade pripremamo za društvo koje ih ne prepoznaje čak i kada je dobronamjerno. Učimo ih tome da među prvima mogu doznati tko je kakav čovjek ili tko nije čovjek, jer onaj/ona koji njih ne voli samo zato što su tako rođeni, svakako nije dobro, a ni sretno biće i manje više nije u stanju niti ikoga drugog usrećiti.
***
Učimo ih, dakle, da ničim nisu skrivili fizičko i strukturno nasilje koje trpe ili od kojeg strahuju. Učimo ih tome da pripadaju određenoj naciji, ali da je dostojanstvo ono što njima pripada i što stječu većom mukom nego njihovi vršnjaci.
***
Učimo ih da nacionalna pripadnost nije životno postignuće već datost koje se ne smiju sramiti. Nasilnika ne možete umilostiviti, ali ga možete nadmudriti. Tome ih učimo, a u stvari hrabrimo sebe.
***
Jedan sjajan zagrebačko-beogradski sociolog je znao reći da u Hrvatskoj ne znaju da je rat gotov, a u Srbiji pak ne znaju da je rata uopće bilo. Dakle, dva su toka nesvijesti na snazi i nisu nužno u sukobu.
***
U Hrvatskoj se svakako odvija kanoniziranje i sakraliziranje rata 1991-1995. koje potire ili kani da zametne svaku mogućnost kritičke rasprave i mišljenja kao takvog. To dovodi do sužavanja perspektiva gledanja na minulo stoljeće na nišan devedesetih kroz koji se malo šta vidi osim duge linije tihe patnje za vlastitom državom.
***
I to je upravo platforma za najvulgarniji povijesni revizionizam i negaciju ne samo holokausta i genocida već i solidarnosti i bratstva Srba i Hrvata u borbi protiv kolaboracionističkih i osvajačkih snaga.
***
To je nadalje i platforma za neviđeno snažni val retradicionaliziranja i klerikaliziranja apsolutno svih sfera društva – od obrazovanja i zdravstva do tokova novca i političke moći. Osim što to podrazumijeva stigmatiziranje i demoniziranje Srba, to također znači jednu dosljednu autodestrukciju hrvatskog naroda.
***
Sjećam se da je predsjednica Grabar Kitarović u Aušvic otišla javno, a u Jasenovac privatno, tj. tajno. Taj postupak gotovo u potpunosti oslikava zvaničan odnos prema Drugom svjetskom ratu koji je vrlo precizna mjera međunarodnog standarda i domaćeg političkog voluntarizma.
***
Problem sa razumijevanjem važnosti suočavanja s prošlošću, kako onom neslavnom tako i slavnom, jeste u tome što se to pitanje na našem lijevom ili makar manje desnom političkom spektru ne smatra nosećim političkim pitanjem iako ono to zapravo je.
***
To izbjegavanje prošlosti kao političkog pitanja ostavlja široko, nebranjeno polje ljudskih i obiteljskih trauma poprilično raspoloženim i okuraženim političkim aktivistima iz vjerskog tj. katoličkog spektra i političarima sa desnice. Na koncu imate ili smo donedavno imali aktivizam koji je svoju inspiraciju radije crpio iz svih drugih istorijskih borbi samo ne iz one partizanske.
***
Srbi su stoljećima na prostorima današnje Hrvatske, ali su najmlađa… s obzirom na našu zatvorenost možda i posljednja… manjina i prošli su istorijsko sito i rešeto, ali sa ovim se položajem nose tek par decenija. Na sličan način se uče i konceptu matične države.
***
Rekla bih da se jednako tako u tome vježba i matična država i da se traže obrasci kontinuiteta kakve recimo imaju Talijani ili Mađari. Kao i u svakom učenju bilježimo niz pokušaja i pogrešaka, ali ono što je važno je da se ipak odvija akumulacija tog povijesnog iskustva i da se dobar dio podrške danas usmjerava na obnovu objekata od kulturnog i memorijalnog značaja kakav je onaj na zagrebačkoj adresi Preradovićeva 21 ili Srpski dom u Vukovaru.
***
Ono što je također u tom smislu dobro jeste veoma živa suradnja Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije koja ipak nosi važnu društveno-političku poruku i rasterećuje odnose doprinoseći tako željenom normaliziranju odnosa.
***
Ako je sjećanje čin borbe za koji je potrebna hrabrost, ako je individualan, ako vas miče iz zone komfora, ako vas baš i ne okružuje preveliki broj istomišljenika, onda ste sasvim sigurno na tragu kulturi sjećanja.
***
Ona je uvijek i kultura otpora i vječiti je izazivač većinskom mnemotehničkom kalupu. No, kada njegujemo kulturu sjećanja ne smijemo izgubiti iz vida ono što je poniženo i izgubljeno – a to je kultura kao takva. Stoga, bitno je uvažiti taj gubitak, jer on za posljedicu ima neizbježno klasni momenat na koji kultura sjećanja mora računati.
***
Galerije, kazališta pa i kino-dvorane, koje se usuđuju ponuditi umjetnost koja propituje i pita, daleko su mnogima, nedostižni upravo onima koji su u najvećem riziku od manipulacije ratnim naslijeđem i nacionalnim i vjerskim osjećajima.
***
Kultura sjećanja mora posegnuti za ulicom, za mjestima zločina, za svim tim našim poljoprivrednim dobrima, domovima kulture, vjerskim objektima i sličnim lokacijama na kojima su opet svi ti naši na pravdi boga mučili i ubijali One Druge.
***
Ako nismo tamo, onda nismo ni u kazalištu, nismo ni u Povorci ponosa, nismo nigdje. U tom smislu komemorativno najčešće ima, rijetko viđeni, direktni kontakt sa čovjekom, čovjekom-žrtvom, čovjekom-stradalnikom, čovjekom-posmatračem.
***
Nisu sva mjesta zločina i mjesta sjećanja, a zadatak kulture jeste upravo da oplemeni mjesto zločina nadom i učenjem. To je ono što naše progresivne političke snage u nastajanju propuštaju da uvide – politički potencijal nade i učenja na mjestima zločina.
***
Sjećanje je stvar mišljenja, a ne sentimenta. Sjećam se, dakle, postojim, odnosno nade ima sve dok se budemo sjećali.
O sagovornici
Aneta Vladimirov je rođena 1980. godine u Bosilegradu. Do svoje druge godine živjela je sa roditeljima u očevom rodnom selu na Besnoj kobili. Nakon toga obitelj se seli u Despotovac. Gimnaziju je završila u Jagodini, a potom u Beogradu sociologiju na Filozofskom fakultetu. U zapadnoslavonski gradić Pakrac seli se 2006. i aktivno radi u okviru zagrebačkog Centra za mirovne studije. Godine 2008. u pakračkom rodilištu donosi na svijet Sofiju Lalić. Po dolasku u Zagreb se zapošljava u Centru da bi nakon toga preuzela mjesto voditeljice Odjela za kulturu u okviru Srpskog narodnog vijeća u kojemu i danas radi na poziciji zamjenice predsjednika. Članica je Savjeta Javne ustanove SP Jasenovac. Sudjeluje u radu Antifašističke lige RH i SKD Prosvjeta. Rad na pitanjima opšteg dobra smatra privilegijom. Sumnja u mogućnost društvene promjene, ali je to ne ometa u radu na istoj. Povremeno piše poeziju. Živi u Zagrebu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
