Ceste, ceste i napuštene granice. Prolazimo ispod građevina koje su nekad služile za kontrolu ko može, a ko ne može ući. Sad, građevine i ogromni pasaži samo stoje kao neki spomenik primitivnijoj prošlosti. Kroz glavu mi sijeva da kad pođem do Neuma – jedinog bosansko-hercegovačkog komadića mora, koji je nekih 60 kilometara udaljen od Mostara, za put tamo i natrag koji traje jedno popodne (ako ću popiti i sok da predahnem od vožnje) moram prijeći četiri vrlo aktivna granična prijelaza, na kojima će me osam graničara i osam carinika propitati dokumente i pronjuškati po gepeku.
Od ogromnog kompleksa njemačko-češke granice radi samo kućica u kojoj se prodaju vinjete za autocestu. Čarli rješava te administrativne detalje, a mi protežemo noge i slušamo kako od silnog sjedenja koljena čudno škripuću.
Negdje oko Praga stravičan pljusak pao je po nama, grješnicima. Jedva si mogao da vidiš prst pred sobom od kiše koja se slijevala kao da sam Đavo lud i zaigran sjedi na krovu s vatrogasnim šmrkom koji drži uperen u šoferšajbnu. Čarli je lagano dozirao gas i papučicu, te smo se nekako kotrljali prolazeći gužvu koju donosi petlja za uključenje u Prag.
S kišom je došla nova glad. Nema stajanja dok ne nađemo neko pristojno mjesto s krevetom, sobom i piramidama mesnih derivata da utješimo izbezumljene oči, gladna usta i kurlajuće želuce.
U kolima Leonard Cohen, krupne kaplje kiše razbijaju se o prozore. Motoristi sakriveni pod nadvožnjake. Doktor – stari bajker i opak pisac – ostavlja oči na njima i s dozom ponosa i sjete priča o svom motoru.
Čarli i ja smo skloni skljokati se u bilo koju rupu pored sive pruge ispresjecane bijelim crtama koja se proteže u vječnost. Ljudima koji su u sedmicu dana prošli Evropu s kraja na kraj i sad se vraćaju ne treba mnogo. Neka ima dovoljno hrane i kakvo-takvo kupatilo. Kalkulišemo. Kamiondžijske jazbine pune gladnih čeških šoferčina po nekoj prostoj računici bi značile dobru hranu. Ali kupatilo, mhmmm. Doktor je uporan, zadnja nam je noćskupa, moramo naći nešto fino.
Nekih stotinjak kilometara dublje u domovini braće mittelojeropskih Slavena, zemlji piva, porculana i legalne prostitucije, pogledi nam hvataju vrlo pristojnu tablu pored autoceste na kojoj piše Motel Lev 40 kilometara. Osmijeh se razdragao Doktorovim licem te je naložio: „Kume, promijeni muziku!“
Kum je veliki kuler, laganim potezima ruke vadi Cohena i ubacuje koncert Nine Simone.
My baby dont care for shows
My baby dont care for clothes
Recepcionerka motela Lev
Silazimo s autoputa i skrećemo prema Lovovicama. Valja sad to naći. Blizu smo proizvodnog pogona „Škode“. Horizontom se ocrtava veliko i sivo postrojenje u kojem nastaju ta kašljucava i neloša auta.
Nakon par pogrešnih skretanja i zbunjenog glasa GSM pratilje, za upute pitamo češku seljanku u najjačim godinama, koja radi ispred kuće, pomažući pogurenoj majci. Ona nam, sva plava i kovrdžava, pokazuje na naselje par kilometara iza.
Dok se primičemo motelu Lev, nanovo kreće kiša k’o iz kabla.
Motel djeluje skroz pristojno. Svježe ofarbana fasada, crven krov, masivna drvena vrata – sve sa njega šapuće – Uđi… Suho… Čisto… Meko…
Suho, čisto i meko u motelu Lev u Lovovicama gdje se prave škode košta 50 eura po noći.
– Mnogo je, Kume.
– Mnogo, ali mnogo lepo.
Kiša i dalje pljušti. Za pultom sjedi pasivno-agresivna recepcionarka od dobro držećih pedeset, raspižđena životom ili čime već, zuri u monitor i kucka mišem probadajući pogledima.
Naše balkansko društvo pisane riječi, iscrpljeno od nabijene kilometraže, savjetuje se kako prenijeti stvari iz gepeka u hotel bez da se mnogo skvasimo.
Odlazim do recepcionerke i pitam je ima li kišobran.
Do you have an umbrella?
Teta me tupo gledala i miknula glavom tako da je moglo značiti da ima kišobran, ali ga ne da. Ili da ga nema.
Ja sam se ponadao da me jednostavno nije razumjela, pa sam upitao opet, ovaj put ponavljajući i na našem uz snažnu gestikulaciju.
Teta me je i dalje tupo gledala, no ovaj put je u mene izbacila neku bujicu iznimno tihih čeških riječi.
Sad mi se učinilo da možda kišobrana i bude. Bio sam uporan i objašnjavao kako sam znao i umio, pošto Teta nije izgledala niti da voljno niti vješto komunicira.
– Kišobran! Umbrella! Imate? Kiša je. Pljušti. Regnet. Pljuss. Stvari. Unzere bagaže!
– Nema deštnik! – blago ciknu pa se usiljeno nasmiješi, tek toliko pomakavši usne da se u širokom značenju te riječi tumači kao smješak.
– Nema, aha…
Pošto sam vidio da nema tu ni kišobrana ni sporazumijevanja, otišao sam Kumu pomoći oko stvari praćen pogledima mržnje pasivno-agresivne Tete na recepciji.
Međutim, onda je na scenu stupio Doktor – razgovorljiv u želji da provježba njemački dok još može.
Dr: Hallo. Guten tag.
Teta: …
Dr: Haben Sie vielleicht ein Regenschirm?
Potom je Teta revoltirano objasnila na nekoj češko-engleskoj mješavini da je ovih dana bilo sunčano i da se tek po podne pokvarilo vrijeme i da je počela kiša. I ne, zato nema kišobran.
– Aha, aha, sunčano… – promrmlja Doktor u razumijevanju i krene nazad ka stolu, gdje je Čarli pušio k’o Turčin, a pored kojeg smo Kum i ja redali pokislu prtljagu.
I onda Doktoru sinu ideja, pucnu prstima i sa odbljeskom oka, sav vedar se okrenu raspižđenoj češkoj Teti za kompjuterom i upita:
Dr: A imate li suncobran? Sonnenschirm!
Potom revoltirana Teta pisnu kao udarena i poče lupati rukom o stol.
– Nema, nema, nema!
Kliznusmo u sobe na tuširanje i odmor prije večere.
Doktor je bio srećkovići dobio sobu na prvom spratu. Čarli, Kum i ja po sobu na potkrovlju. Većpo ulasku u tih petnaestak kvadrata zapahnula nas je vlažna vrućina koja je probijala sa usijanog krova. O da, ovdje je bilo sunčano, Teta nije lagala.
Na zidu hodnika u potkrovlju bila je dosta detaljna karta Evrope, a na stoliću ispod molba da se zabode čioda u mjesto iz kojeg si. Nema čioda, karta je bila izbodena kao jastuče za igle iz Hellraisera. Pošto je u Moskvu bilo zabodeno desetak, jednu sam digao i pribio u Mostar. Popularan ovaj motel, pomislih i zatvorih se u sobu željan spiranja putne prašine sa sebe.
ČeŠka baŠta
Na večeri smo se okupili okupani, mirišljavi i gladni. Pošto će nam ovo biti zadnja zajednička večer puta, uzeli smo jelovnike, odlučni da bude večera za pamćenje.
Prvo dakako juhica. Naručili smo po supu sa bijelim lukom. Nismo se mogli odlučiti za meso pa smo pitali Tetu koji je specijalitet kuće. Češka bašta, dakako. Hm. Češka bašta je zvonila kako treba, a cijena je također dominirala nad ostalim, tako da smo se uvjerili da večeras jedemo šampiona.
Supica sa bijelim lukom je bila vrhunska. Raspoloženje je bilo na razini. Nismo štedjeli glasne pohvale supici, a Teta je cvjetala zadovoljnim osmijehom preko lica. Hvalili smo njezin divni restoran gledajući je ozarenu od komplimenata i čekali da dođe taj specijalitet kuće. Češka bašta. Zamišljao sam jelo kao vrt pun različitih sorti mesa, a ti šetaš i brckaš šta ti se sviđa.
Pred nas su stavljena četiri osrednja ovala. Na ovalima puno knedli i prženog hljeba, mesa simbolično. Tri hrenovčice i po komad(ić) suhe teletine i barene šunke. Tresla se brda, rodio se miš. Ovjesili nam se junački brci.
Teta je opet stala iznad našeg stola očekujući nove pohvale, dok smo mi snuždeno gledali u jadnu sadržinu ovala ispred sebe.
Više siti nego gladni rastali smo se sijevajući ratničke poglede prema Teti, koja se, zaplašena nenahranjenim Balkancima, ponašala začuđujuće krotko, čak i milo.
Krećemo prvim zracima jutra! (Čitaj: oko 09)
U sobi je svu noćs vana nešto čangrljalo i puštalo životinjske krike. Sanjao sam krvožedne orlove kako mi provaljuju u sobu i kriče u uho.
Kum se žalio na vrućinu.
Čarli je popio sve sokove, mineralnu vodu i pivo iz sobnog mini bara nalik na „Obodinove“ frižidere.
Doktor je spavao izvrsno i čilo čavrljao za doručkom.
Nastavljamo put. Ako bude sve po planu, trebali bi ući u Mađarsku do popodneva, a navečer biti u Beogradu.
Pored autoceste polja. Pomijeranje žita na vjetru – kao kad pušeš u pileću supu. Gužva kod Brna. Stajemo po vodu i kafu.
Pumpa puna bajkera odjevenih u nacifrana kožna odijela. Doktor im zagleda motore dok Kum i Čarli donose kafu. Pijemo tanku kafu na mokrim klupama pumpinog restorana.
Doktor i ja se zapričali i zadržali. Iz otvorenih prozora naših kola dimi kao iz odžaka. Čarli i Kum su unutra, čekaju nas dvojicu gutajući češki marlboro.
Dok se vozimo prema Slovačkoj, sunce je opet granulo. U kolima je Kum, leskovački šarmer i veliki fan dobre muzike, opet aranžirao blues štimung. Doktor i ja pozadi čitamo novo Čarlijevo štivo – časopis Think Tank.
Svukud sunce. Kum pita Čarlija, koji vozi, hoće li naočale.
U tom trenutku sunce pada na tamna stakla i otkriva da su očajno zamrljana otiscima prstiju, neidentifikovanim mrljama u više boja, te da je pitanje da li se kroz njih gledati.
– Jok – mrmlja Čarli nezainteresovano.
Kum vraća prljava stakla na oke i nastavlja da ljulja glavom u ritmu J. L. Hookera.
Prostrana Bratislava natkrilila momka i curu pod nadvožnjakom. On čini čuda da je impresionira. Kola jure pored mladih ljubavnika.
Vrijeme je ručku, friško smo ušli u Mađarsku. Nigdje na autocesti mesa. Odlučni smo da za ručak jedemo gulaš. Čarli predlaže da idemo na Balaton i u restoranu pored jezera jedemo najbolji gulaš na svijetu. Unatočprimamljivosti ponude, Doktor, koji se misli da li će stići na večernji autobus za Mostar, ubjeđuje da će nešto dobro sigurno iskrsnuti na putu.
Nakon pedesetak gladnih kilometara ispostavlja se da je nepogrješivi instikt za gulaš ovog doktora stomatologije imao pravo. Table pored puta su najavljivale motel restoran.
Na stolu nas je dočekala činijica s ajvarom od kojeg rigaš vatru kao dobro natankan plamenobacač. Samo su Čarli i Kum kulirali, napomenuvši kako to za njihove leskovačke osjetilne pupoljke nije ništa.
– Ma kakvi ljuto. Ja ovo deci dajem za doručak.
Konačno hrana. Masivne kriške kruha rezane su na palac debljine. Nakon što smo primirili prvu glad gulaš čorbom s krompirom, ljubazni mađarski kelner je Čarliju, Kumu i meni iznio pravi gulaš, dok se Doktor prebacio na šnicle. U jelu i piću prolazi vrijeme i Doktor me pita:
– Ma k vragu i povratak, da ostanemo u Beogradu sutra, a?
– Naravno.
Rastanak sa EU
Pumpa prije granice sa Srbijom. Kupujemo vodu da utažimo žeđ, a preostale forinte pretvaramo u jafa keks i polaganu kafu. Nasekirana radnica u pumpinom baru hoće da nam sipa kafu u plastične čaše.
– Čekaj malo, to ti je teško da pereš? Daj šoljice! I da su čiste!
Pijemo kafu iz čistih šoljica i spremamo se napustiti tlo Evropske unije. Bašta u kojoj sjedimo gleda na pumpin parking. Dok smo poneseni razgovorom o sređenom društvu na većpredalekom sjeveru, pred nama neki Europejac parkira kombi na parking za invalide.
Približavajući se granici upadamo u nepreglednu kolonu koja se kreće metar po minuti. Radovi na cesti pa nešto preusmjeravaju. Citroen se, unatočsrcu junačkome i zavidnom stepenu tehnološke usavršenosti – pregrijava. Dižemo haubu i stajemo u polukrug ispred kola. Kum je najrazboritiji i pripaljujući cigaru kulerski uvjerava da ga samo pustimo koji minut.
Kum je bio u pravu. Nakon što su nam nekih pet minuta kamiondžije solidarno bibikale i dizale ruku, citroen je kresnuo i zabrujao poznatim tonom. Opet smo u sedlu.
Nakon tri dana vožnje kroz Evropu nailazimo na prvu granicu.
– Odakle? – pita mlađahni odobrovoljeni graničar.
– Stockholm, kongres pisaca. Ma šta da ti kažem, Švedska. Sve ružne, plave, visoke…
Smijeh pršti i vožnja se nastavlja. U kolima uobičajena graja, koju povremeno prekida Čarli psujući kvalitetu srbijanskog autoputa.
Noć. Pumpa pored Subotice. Konačno normalne cijene i naše govorno područje. Gladni informacija čitamo novine i pijemo kafe.
Jezični miš meš koji je vladao proteklu sedmicu dana doživljava kulminaciju kad se Doktor, čitajući novine, najnormalnije okreće Kumu i kaže:
– Give me one cigarette.
I onda gleda okolo šta je to smiješno.
Za satak i pol smo u Beogradu. Doktor i ja se rastajemo s našim suputnicima, grlimo i nadamo što bržem viđenju u Leskovcu – svjetskoj prijestolnici roštilja, ili na nekom idućem road tripu.
Nakon dobro prospavane noći i sanjive kafe u kafeu hotela „Moskva“, Doktor i ja smo pošli u obilazak Beograda.
Prelijep dan je u Knez Mihailovu izvukao šarenu masu. Doktor i ja obilazimo knjižare i opskrbljujemo se pozamašnom kesom knjiga koje se rijetko nađu „s one strane Drine“. Dan teče krajnje ležerno. Zapahnuti urbanim dahom jedne od najvećih metropola Balkana lutamo dragim ulicama. Šetkamo se po Kalemegdanu, gledamo gdje Dunav ljubi nebo. Čak posjetimo izložbu kostura u muzeju. Noge nenavikle na hodanje brzo se prisjećaju normalnog ritma u kojem ispod njih ne struje hiljade kilometara u par dana.
Opaka prosjakinja
i bukirane karte
Za ručak smo skrenuli ka Skadarliji, od niza poznatih restorana pažnju nam privlači „Tri šešira“ jer ispred restorana hrpa muzikaša svira starogradske veselice.
Ko te ima taj te neemaa.
Ko te nema taj te saaanjaaa.
Lijepo popodne u „Tri šešira“. Muzika na sve strane, meso do krova, Doktor i ja se kuckamo čašama i predajemo hedonizmu. E, da su Čarli i Kum sa nama.
Vrijeme se provlači kroz prste velikom brzinom. Pucajući od sitosti Doktor i ja se teško gegamo ulicama. Kafa, pa po stvari pa na stanicu.
Na doktora skače Cigančica koja hoće da prosi. Doktor joj pruži novčanicu od deset dinara iz šake novčanica koje su preostale od ručka. Na to Cigančica zgrabi Doktora za nogu i ovjesi se.
– Daj mi, daj mi, daj još!
Doktor je pokušao ignorisati je, no bezbrižno se šetkati vukući 50 kila Cigančice koja ciči i moli omotana oko noge baš i nije ideal zabave. Pokušao sam je odgovoriti ističući kako za nogu drži nekadašnjeg kick boks šampiona Hrvatske i da je jedini razlog što sad ne leti kao ptica činjenica da džentlmen nikad ne diže ruku (a ni nogu, razumije se) na damu (pa makar i prosila). Većse oko nas okupilo poprilično ljudi kad je agresivnu prosjakinju prijeteći milicijom otjerao neki stari brkajlija s rakijaškim dahom.
Pokupili smo stvari u „Moskvi“ i spustili se niz par strmih sokaka do stanice. Tamo nas je dočekalo iznenađenje. Sve karte su bile bukirane, te naša povratna nije vrijedila ništa u prepunom autobusu.
Pošto nam se nije ostajao još jedan dan u Beogradu, umovi su nam začangrljali i kupili smo karte za Sarajevo. Noćvožnje protekla je u drmusavom snu.
U međuvremenu otkrivamo da nam autobus ne staje na normalnu sarajevsku stanicu, nego u neku vrlet srpskog Sarajeva.
Izlazeći iz autobusa na prohladno i pospano jutro psujem komplikacije koje donosi država u kojoj živim i stavljam torbe u taksi. Taksista je simpatičan Sarajlija koji ne krije zabrinutost da mu taksiju ne nestane goriva dok stigne na stanicu.
– Poskupilo, jebiga, pa nisam sipao.
„Autoprevozov“ autobus za Mostar polazi tek za par sati. Doktor i ja sjedamo u ćevabdžinicu „Zmaj“ pored stanice i naručujemo obilan doručak.
Poslije ovakvog road tripa baš nam je i trebao.
Kraj
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
