Bavljenje Jugoslavijom je priča o izgubljenim identitetima

I sam „rođen u YU“, i pre nego što je ušao u ovaj projekat, Mustafić je svojim radom i delom svedočio o zajedničkom (pre svega kulturnom) prostoru na kome je rođena i velika većina stanovinka sada bivših republika nakadašnje Jugoslavije.

– Za mene je užasno važan dio našeg bića prostor sjećanja. Mislim da je taj modul memorije koji svi imamo jedan bitan dio našeg sopstvenog identiteta. S obzirom da živimo u vrijeme kolektivnog retuša ili pokušaja da se određenim ideološkim matricama prebrišu, resetuju na nulu svi naši prijašnji životi, a da nekim dijelom i ljudi pristaju na to i to pokorno. Fokner kaže da ima dva tipa uma – um otpora i um pokornosti, nekako mi se čini da taj um pokornosti pristaje na taj zaborav. Mene je Jugoslavija zanimala kao jedan vrijednosni sistem u kojeg smo ugradili veliki dio svojih života, u kojem smo se formirali kao ljudi, u kojem smo proveli djetinjstvo, mladost, školovanje, u kojem smo imali i svoje spoznaje i svoj vrlo jasan odnos prema toj ideji. Tu temu sam izabrao kao artikuliranje identiteta, jer mislim da je ovo bavljenje Jugoslavijom zapravo priča o izgubljenim identitetima. Šta se dešava sa ljudima, sa našim životima i biografijama onog trenutka kada te ta istorija kao mehanizam samelje, kada se uplete toliko da tvoj život destruira.

Niste se samo vi setili Jugoslavije. Jedno drugo beogradsko pozorište posvetilo joj je čitavu sezonu, a čini se da se ovaj povratak (ili napuštanja nikad nije ni bilo?) zajedničkom kulturnom prostoru širi i na neke druge oblasti (Kargo 10, na primer, uspostavljanje zajedničke južnoslovenske železnice).

– Ja sam mišljenja da je jugoslovenski kulturni prostor opstao i da nije uništen, mada je velikim dijelom rat bio i protiv tog prostora zato što je trebalo, na neki način, ubiti bilo kakvu ideju južnoslovenskoga identiteta. Međutim, jezik koji nas povezuje, duhovne relacije koje su uspostavljene i koje su opstale, prijeteljstva koja su sve to izdržala i ljudi koji su se ponovo povezali na različite generacijske načine nakon rata, potvrđuju da će to biti prostor koji je nama neophodan, nužan i prirodan. Neophodan i nužan sa stanovišta marketinga, tržišta, širine za kojom svi vape u ovim malim sredinama, a prirodan zato što se i bez obzira na neke administrativne i državne granice još uvijek sluša muzika, čitaju knjige, filmovi distribuiraju iz drugih zemalja i sredina a da vam za to nije potreban nikakav prevod niti titl, već imate direktnu kominikaciju. To je velika prednost tog prostora. Tako da je i to što se sada u pozorištima primjećuje možda pojačan interes za ove teme, samo kontinuitet nečega što polako osviješćavamo a što već u političkom diskursu mnogi nazivaju jugosfera.

U tom smislu Jugoslovensko dramsko pozorište pravo je mesto za ovu predstavu.

– Ja mislim da trenutno ne postoji prirodnije mjesto u ex Jugoslaviji od Jugoslovenskog dramskog da se baš u njemu igra ova tema, jer je, pored Kinoteke, jedina institucija koja je u svom nazivu sačuvala to ime. To je vrlo lijepo i tačno i mislim da bi bio veliki grijeh mijenjati imena tih institucija, odricati se zapravo tradicije i svega onoga što je kroz ovo pozorište urađeno, izgovoreno na sceni i predstave koje su bile vrlo značajne za istoriju jugoslovenske režije i poetike.

Kako gledate na angažman umetnika. Može li i treba li umetnik da se angažuje u svojoj umetnosti i(li) van nje?

– Za mene je to neodvojivo. Ne može neko biti samo umjetnik u pozorišnoj sali a van toga biti neko drugi. Jer umjetnik ima dužnost, odgovornost, svijest o tome da treba da reaguje na svoje društvo, da prepozna nepravde, devijacije, nažalost, ne tako rijetko i zlo u našim sredinama koje ubija, devastira ono što je ljudskost, koja derogira pravdu. Mislim da smo sa tim bili suočeni svaki put kada su umjetnici to odšutjeli i otrpjeli ili kada su se čak sramno stavili u službu određenih ideologija, to je bilo najstrašnije.

Može li se BiH, baš kako kritičari Jugoslavije govore o njoj kao promašenom projektu, takođe posmatrati kao neuspešan projekat?

– Bosna jeste politički projekat međunarodne zajednice postavljen nakaradno, ali ona je jedna organska tvorevina, zemlja koja postoji više stoljeća i u kojoj su oduvijek zajedno živjele različite kulture i etničke zajednice, a onda su oni koji nisu razumjevali bit bosanskohercegovačkoga konflikta, pokušali da je podjele najjednostavnije – da etničkim granicama isparčaju tu zemlju. Mislim da je to jedan potpuno pogrešan koncept, pogrešan pristup. Dejton je bio mirovni ugovorni sporazum koji je trebalo da zaustavi rat, ali je dalje trebalo da otvori ne više procese pregovaranja nego dogovaranja, tako da veliku odgovornost za stanje u BiH snosi međunarodna zajednica svojom neinformisanošću, površnošću i stereotipima kako treba rešavati konflikte u svijetu. I mislim da će tako biti i dalje sve dok se to ne prepusti nama da mi sami, uz jedno superviziranje, dođemo do rješenja, ali to će biti moguće samo kada dođu normalne politike i normalni ljudi a ne ovi koji su do juče bili protagnosti sukoba, ili lica koja se već 20 godina ne smjenjuju sa televizijskih ekrana i političkih govornica, koji su nas jednostavno dotukli, smorili, potpuno uništili naše živote. Strašan mi je taj osjećaj izgubljene mladosti, štaviše, promašene egzistencije u jednom prostoru koji 20 godina pokušava da se otrgne od ralja najprimitivnijeg, najarhaičnijeg oblika nacionalističkih politika.

Kako onda izgleda baviti se kulturom u tom prostoru?

– Kultura je jedno posebno područje, oaza u kojoj možemo da stvaramo, da kreiramo, i u kulturi smo, na neki način, uvjek pružali svojevrsni otpor. Kultura je bila prostor revolta, bunta protiv ideologizacije svijesti uniformnosti mišljenja, protiv svođenja u neke kalupe, mjere. Kultura je za mene uvjek prostor vrlo jasne, izražene subverzivne djelatnosti i u tom smislu je i prostor slobode koji nije dao da se na bilo koji način kontaminira ideologijom. Ja sad govorim o kulturnoj zajadnici u BiH, ali mislim da je to više manje bilo svugdje. Mada je, naravno, bilo i posrnuća i sramotnih situacija u kojima su se ljudi i institucije stavljali u službu režima, koji su bili pogodni za pamflet, ali to su sve stvari koje su nekako prolazne. Sa druge strane, što se uslova za bavljenje kulturom tiče, jako je teško i neprestano si na nakom iskušenju, na rubu gašenja, odustajanja. Treba jako puno unutarnje snage da se sve to istrpi, da se čovjek povrati i krene dalje.

Rođeni u YU

Premijera predstave „Rođeni u YU“ najavljena je za 12. oktobar na Velikoj sceni „Ljuba Tadić“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta. U saradničkom timu su Dragutin Broz (scenograf), Maja Mirković (kostimograf), Vladimir Pejković (kompozitor) i Sonja Vukićević (pokret).

Neuspeh Naše stranke na BH izborima

Vi ste se angažovali vrlo konkretno kroz jednu stranku. Kako je ona prošla na upravo završenim izborima u Bosni i Hercegovini?

– Nažalost, ta politička opcija kojoj ja pripadam, a koja se zove Naša stranka, koja je jedna multietnička, multikulturna stranka, nije ostvarila svoje ciljeve kako smo zamislili, što još jednom potvrđuje da u Bosni i dalje vlada dominantno etnonacionalistička politika i u kojoj su se partijske i ideološke granice između onoga što je socijaldemokratija i narodnjaštvo, ili ljevica i desnica, pogubile. Kako drugačije objasniti, na primjer, Dodikov podivljali nacionalizam, bahatost i osionost, koja ide pod plaštom socijaldemokratije i kome je opzicija SDS, nego da on potpuno preuzima matricu, način i retoriku svojih dojučerašnjih političkih protivnika i koji se, kada je došao na vlast, počeo ponašati isto kao i oni. To je zanimljiv fenomen kako se generalno na Balkanu ljevica počela primicati centru i desnici, jer očito je to bio jedini način da se dobije povjerenje glasača. Meni je to kao nekome ko je po svom filozofskom i političkom opredjeljenju ljevičar potpuno neprihvatljivo, nedostojno, izdajnički. Vrlo sam depresivan kada vidim da ljevica gubi svoj duh, mijenja svoju fizionomiju, stavlja neke maske i samo formalno ostaje socijaldemokratska. Uostalom, mislim da je iskustvo u Srbiji jako slično tome.