(Be)smisleno forsiranje strogoće

Srbija izvan EU, nikome, osim (možda?) Vučiću i njegovim „naprednjacima“ i naravno Putinovoj Rusiji, nije u interesu.

Na žalost, ono što je i zadnjem činovniku u Bruxellesu jasno, nije hrvatskim akademicima. Srećom po sve nas, o svemu tomu više se pita Bruxelles, no naši vajni akademici, što naravno ne znači da veliki dio navedenog u dokumentu nije precizno i jasno adresiran.

Ali, problem je u tomu što dokument HAZU o zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa to uistinu treba i ostati, a ne pretvoriti se oblik pritiska, nekakav novi politikantski instrument i(li) predložak za novu varijantu zlogukog Memoranduma SANU, samo sada na hrvatski način.

Zar se i nakon toliko godina međusobnih neprijateljstava, optuživanja i traženja u drugome krivca za vlastite grijehe i zablude, nismo uvjerili da nitko nije profitirao, da smo svi samo (iz)gubili. I da nam konačno, za razliku od (do)sadašnjeg, valja poći drugim putom, putom uključivosti i suradnje. Možda možemo bolje i više, nego što i sami vjerujemo u to.

Dokument naslovljen Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora RH s BiH, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u EU, nedavno je (20. svibnja) objavila HAZU na svojim mrežnim stranicama, ali još je u veljači taj svojevrstan Memorandum dostavila predsjedniku države Z. Milanoviću, premijeru A. Plenkoviću i šefu Sabora G. Jandrokoviću.

Međutim, praktički do jučer nitko se od dužnosnika nije oglasio, niti ga udostojio komentara. Također su izostale i reakcije u javnosti, što svakako začuđuje, jer radi se o zapaljivim temama koje u pravilu izazivaju žučne diskusije, što samo ilustrira koliko hrvatski građani drže (malo) do mišljenja svojih najumnijih glava i koliko općenito nisko kotiraju znanost i znanje.

Svakako, dio krivnje za to snose i sami akademici skloni (o)lakom koketiranju s politikom, ali „boljih nemamo, a gore teško da možemo naći“. Također bi bilo za očekivati da su akademici najpozvaniji da temeljito, kritički i objektivno, mimo imperativa dnevne politike artikuliraju vitalne nacionalne interese, a samim time i pridonesu stabilizaciji problematičnih političkih i uopće društvenih prilika, kako u samoj RH, tako i u regiji, pa u tom kontekstu i šire u Europi.

Evidentno je, međutim, da ovim dokumentom nisu polučili željeni efekt, dapače, samo su produbili već i onako teško narušene međunacionalne, kao i regionalne odnose. U RH se o Memorandumu hrvatskih akademika počelo intenzivnije govoriti tek nakon reakcija koje su (prvenstveno) stigle iz Srbije, što je i razumljivo, budući se najveći dio teksta bavi, blago rečeno aktualnim, složenim i poviješću opterećenim hrvatsko-srpskim odnosima.

Srpski su akademici svojim hrvatskim kolegama odgovorili kako se radi o najobičnijem političkom pamfletu i s pravom su napomenuli kako umjesto smirivanju, svjesno služi (p)održavanju već postojećih tenzija.

I uistinu; ali ne mogu, a da ne budem sarkastičan, srpski akademici dobro znaju što govore; uostalom zar upravo oni nisu daleke 1986. sastavili svoj Memorandum kao program agresivne, velikosrpske politike kojeg je potom „praktički implementirao“ S. Milošević i koji je na koncu rezultirao ratom i krvavim raspadom Jugoslavije, da bi iznova 2011. nastavili u sličnom tonu promovirajući staru ideju u novom pakovanju, sada o zaštiti tzv. srpskog sveta, danas dominantnom agendom Vučićevog političkog djelovanja.

„PAZI TAKO DA OSTANEM NEVINA“: Što to traže hrvatski akademici? U odnosu na BiH, pozivaju Zagreb i Sarajevo da riješe položaj hrvatskog naroda u Federaciji; Bošnjaci, tvrde oni, moraju odustati od nasilnog utjerivanja Hrvata u zajednicu koja gazi njihova elementarne ljudska i kolektivna nacionalna prava i moraju osigurati ravnopravnost Hrvata kao tzv. trećeg entiteta, kao i sva prava koja iz toga proizlaze.

Sarajevo bi konačno moralo priznati, pravu, osloboditeljsku ulogu hrvatske vojske u BiH i njen doprinos u obrani države/Federacije od srpske agresije.

U tom duhu, akademici pozivaju vlasti BiH da prestanu lažno optuživati Hrvate pred sudovima za ratne zločine, ali u svom uradku uopće na spominju Daytonski sporazum, tek uz put i nejasno „preuzete obveze iz potpisanih dogovora“.

Dakle, ako BiH želi u Europu, upozoravaju akademici, neka se ne šali s optužnicama, kao recimo prošle godine protiv hrvatskih generala za operaciju Bljesak. U dokumentu HAZU nitko ne spominje uzroke sukoba HVO i Armije BiH, Tuđmanove ideje o podjeli BiH, odnosno njegovu opsjednutost hrvatskim granicama u okvirima Banovine uspostavljene uoči propasti monarhističke Jugoslavije.

Također, akademici se prave naivni i ne komentiraju politiku hercegovačkog HDZ (koju podržavaju i Milanović i Plenković) koja uz pomoć (genocidne tvorevine) RS i njenog aktualnog vođe M. Dodika, otvorenog negatora jedinstvene i cjelovite BiH, želi ostvariti ravnopravnost s Bošnjacima.

U stilu „pazi samo tako da ostanem nevina“, HAZU blagosilja sve što Hrvatima „može pomoći“ u (p)ostvarenju nacionalnih interesa i ciljeva; sve ostalo su za akademike „trice i kučine“, priče za naivne; principi se poštuju dok nam koriste, a istina „nije zec da će pobjeći“, sad još nije vrijeme (i nikad neće doći) da i o njoj raspravljamo, dok nam neprijatelji rade o glavi.

A, što se tiče Crne Gore u dokumentu se naglašava nužnost razgraničenja na kopnu i moru, ali naglasak se stavlja na obvezu Podgorice da vrati otuđeno kulturno blago, plati ratnu štetu počinjenu za agresije na RH i od Hrvata zatraži oprost za počinjena zla.

To se traži i od Srbije koja bi morala priznati da je izvršila agresiju na RH i za to platiti štetu počinjenu tijekom ratnog pohoda. Zagreb mora inzistirati da mu Beograd dostavi sve podatke o nestalim hrvatskim vojnicima i civilima, kao i zatočenima u srpskim logorima, uz konačnu dozvolu da svi preživjeli i na simboličkoj razini mogu obilježiti mjesta svog stradanja. I uistinu, zašto se sa srpske strane ne žele otkriti sva mjesta na kojima su pogubljeni Hrvati?

NOVODOBNI REVIZIONIZAM: Ali, kad već govorimo o spiskovima nestalih, zašto i mi u RH uporno ignoriramo činjenicu da danas Srbi potražuju veći broj stradalnika od Hrvata?

Akademici upozoravaju da bi vlada Srbije trebala ispoštovati ranija obećanja i u RH vratiti arhive odnesene nakon Drugog svjetskog rata (arhiv NDH, arhive JNA o Križnom putu i logorima, zatim o tzv. Hrvatskom proljeću), a jednako tako i pisane dogovore o zaštiti recipročnih prava hrvatske manjine u Srbiji, na način sličan kako je srpska manjina zaštićena u RH.

Posebno je važno pitanje priznavanje hrvatskog etničkog integriteta Bunjevcima i u tom sklopu suzdržati se od proglašenja bunjevačkog govora Hrvata službenim u Subotici, jer se time namjerno rastače hrvatska bunjevačka zajednica u Vojvodini. Istodobno, Srbi bi trebali prestati posezati za hrvatskom kulturnom i književnom (dubrovačkom) baštinom, a hrvatski jezik nedvosmisleno priznati kao poseban standard.

Također je potrebno redefinirati položaj SPC u RH; budući je to „državna crkva“ i njen položaj mora biti usklađen sa novom političkom realnošću nastalom raspadom bivše zajedničke države.

Ali, veliko je pitanje: ne zagovara li se time neprihvatljiva obnova Hrvatske pravoslavne crkve po modelu iz NDH? Akademici ultimativno traže da Srbija prestane s poticanjem neprijateljstva prema RH i progonom hrvatskih državljana (primjena tzv. univerzalne jurisdikcije), kao i odricanje od „tzv. jasenovačkog mita“, a u tom sklopu i revidiranje odnosa prema blaženom nadbiskupu/kardinalu Alojziju Stepincu, u čemu su nedvojbeno prepoznatljivi prsti akademika Josipa Pečarića, otvorenog poricatelja ustaških zločina u Jasenovcu.

Ali, pri tomu svjesno tjeraju vodu na mlin opasnog, novodobnog hrvatskog revizionizma kojim nepotrebno provociraju stvarne žrtve ustaškog terora, kojeg su Srbi bili najveće žrtve. I stoga je Milanović posvema u pravu kada kaže da „u odnosu sa Srbijom moramo biti jasni i pravedni, artikulirani što od nje tražimo; to su dvije, tri stvari.

Tražiti da se odreknu jasenovačkog mita, to je iživljavanje“. Dodajmo, kojeg na žalost i sami Srbi često vulgarno instrumentaliziraju. Na koncu, zar i papa Franjo nije potakao osnivanje mješovite komisije rimokatoličkih i pravoslavni teologa kako bi se konačno objektivno kontekstualizirala, za mnoge sporna uloga Stepinca tijekom rata?

„URBI ET ORBI“: Općenito uzevši, negdašnja JAZU, 1990-ih preimenovana u HAZU trudi se više no što pristoji, suprotno strossmayerovskom duhu svog utemeljitelja, opravdati novo ime, a upravo to i potvrđuje dokument kojeg su nam akademici isporučili. Vladajućim je došao kao (možda i jest) naručen i poručuje urbi et orbi: vrijeme je da se počnemo ponašati kao prava, suverena država i blokiramo pregovore Srbije za ulazak u EU, dok se ti „barbari s Istoka“ ne pokaju za sva zla koja su nam počinili. Naša, naravno zaboravljamo.

A, ne tako davno, dok su nas Slovenci namjerno opstruirali u nastojanjima da što brže uđemo u EU, obećavali smo kako se nikad na sličan način nećemo ponašati prema našim susjedima.

Zašto smo tako zaboravni, zar su nam besmisleno „tjeranje maka na konac“ i nacionalistički resentimenti važniji od regionalne sigurnosti i stabilnost? Nestabilna Srbija, znači i našu nestabilnost. Istina, ne može nam više od samih Srba stati da uđu u EU; moraju, uostalom kao i svi napraviti „domaću zadaću“, ali im sigurnom ne treba otežavati put, jer i u našem je interesu da što prije postanu članicom EU.

Ali, ovako ucjenjivački sročen dokument samo je dolijevanje ulja na vatru, otežavamo položaj i onako sve slabijih proeuropskih snaga u Srbiji, a Vučiću kao na tacni olakšavamo da nastavi sa svojom populističkom politikom sjedenja na dvije stolice i bezobzirnim gaženjem svih demokratskih uzusa i oponenata.

Srbija izvan EU, nikome, osim (možda?) Vučiću i njegovim naprednjacima i naravno Putinovoj Rusiji, nije u interesu. Na žalost, ono što je i zadnjem činovniku u Bruxellesu jasno, nije hrvatskim akademicima. Srećom po sve nas, o svemu tomu više se pita Bruxelles, no naši vajni akademici, što naravno ne znači da veliki dio navedenog u dokumentu nije precizno i jasno adresiran.

Ali, problem je u tomu što dokument HAZU o zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa to uistinu treba i ostati, a ne pretvoriti se oblik pritiska, nekakav novi politikantski instrument i(li) predložak za novu varijantu zlogukog Memoranduma SANU, samo sada na hrvatski način.

Zar se i nakon toliko godina međusobnih neprijateljstava, optuživanja i traženja u drugome krivca za vlastite grijehe i zablude, nismo uvjerili da nitko nije profitirao, da smo svi samo (iz)gubili. I da nam konačno, za razliku od (do)sadašnjeg, valja poći drugim putom, putom uključivosti i suradnje. Možda možemo bolje i više, nego što i sami vjerujemo u to.