Bez napretka u odnosima Hrvatske i Srbije

Dragan Đukanović: Slične reakcija Beograda bila je i kad je pre nekoliko godina Crna Gora poslala svoja dva vojnika u misiju KFOR na Kosovu. Srbiji smeta bilo kakva vrsta učešća suseda u snagama KFOR, iako je KFOR u neku ruku garancija bezbednosti nealbanskih zajednica na Kosovu, a samim tim i srpske.

Dejan Jović: To bih stavio u kontekst niza događaja koji nisu u zadnje vrijeme doprinijeli smirivanju tenzija u odnosima između Hrvata i Srba. Imali smo incident u Borovu Selu na dan pravoslavnog Uskrsa koji je obnovio strahove srpske zajednice u Hrvatskoj i ponovo vratio priču o ratu. Obnovljen je spor oko bunjevačkog jezika. Podsjetio bih i na verbalne napade predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića na vođu srpske zajednice u Hrvatskoj Milorada Pupovca gdje su izrečene stvarno vrlo grube riječi uključujući i riječi prljav, crni, lopina, čaršijski trgovac. Stalno je otvoreno i pitanje predstavljanja hrvatske zajednice u Srbiji u političkim institucijama te zemlje. A otvara ga ne toliko vlast koliko razni populistički, desni pokreti u Hrvatskoj. Prošlog mjeseca bio je i incident sa skidanjem hrvatske zastave sa rezidencije hrvatskog ambasadora u Beogradu. Sve je to bilo praćeno izjavama koje dodatno potpaljuju nelagodu i šire neku vrstu loše atmosfere i straha.

Karabeg: Odnosi između Beograda i Zagreba redovno se pogoršavaju nakon komemoracija žrtvama Jasenovca i obeležavanja Oluje. Zašto Vučić povezuje Jasenovac i Oluju?

Đukanović: Različito gledanje na Drugi svetski rat i na Bljesak i Oluju očigledno je ostavilo duboke tragove na srpsko-hrvatskim odnosima. Videli smo to i prošlog leta kad je jedan deo predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj odlučio da prisustvuje obeležavanju vojnopolicijske akcije Oluja što je izazvalo oštre reakcije zvaničnog Beograda. Ovih dana će se navršiti pet godina od potpisivanja tzv. Subotičke deklaracije u kojoj su jasno pobrojani svi problemi između Srbije i Hrvatske. Potpisali su je tadašnja predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji mandatar za sastav vlade Srbije Aleksandar Vučić. Iako je u toj deklaraciji nabrojan čitav niz otvorenih pitanja do danas se nije odmaklo u njihovom rešavanju. Različita interpretacija događaja iz Drugog svetskog rata i rata 1990-ih udaljava nas od rešavanja problema koji uistinu opterećuju građane obeju država. Stalno se vrtimo u začaranom krugu tih događaja.

Jović: Imamo stalnu potrebu da se vraćamo prethodnim ratovima i da ističemo da smo mi bili žrtve, a drugi počinitelji. U Hrvatskoj se gradi ono što sam u svojoj knjizi Rat i mit nazvao mitom o Domovinskom ratu. Novi nacionalni identitet gradi se na ratu od 1991. do 1995. u kome službeni diskurs vidi Hrvatsku i Hrvate i kao žrtve i pobjednike. I naravno, kad se takva slika konstruira, vrlo je teško biti kritičan prema tom mitu. Kad konstruirate priču o sebi kao pobjedniku i žrtvi, dobijete moralni, ali i politički poen na kome gradite svoju moć u odnosu na druge. To zapravo čine obje strane. U Srbiji se to radi kroz isticanje srpskih žrtava u Drugom svjetskom ratu i prisvajanju pobjede u tom ratu ne vodeći računa o tome da je to bila pobjeda jugoslavenskih partizana. Takvu reintepretaciju u Srbiji, a rekao bih i u Italiji, omogućio je hrvatski revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat koga je započeo Franjo Tuđman koji je jugoslavenske partizane proglasio počiniteljima zločina nad Hrvatima. To su onda preuzelii Talijani koji su rekli – ako su partizani bili zločinci u odnosu na vas Hrvate šta su tek bili u odnosu na nas Talijane u Istri, Zadru i drugdje. Rekao bih da i u Srbiji i u Hrvatskoj postoji želja da se odmaknu od Jugoslavije i da je prikažu kao mjesto stradanja svoga naroda, dakle mjesto u kome su Srbi i Hrvati bili žrtve.

Karabeg: Vidite li mogućnosti da se poboljšaju odnosi između Srbije i Hrvatske ili će oni i dalje ostati zamrznuti na niskom nivou?

Jović: Prije bih rekao da će ostati zamrznuti jer je vrlo malo vjerojatno zamisliti sastanak predsjednika Milanovića i predsjednika Vučića. Ako se stvarno nešto želi pomaknuti, onda bi pravi subjekti trebali biti premijer Hrvatske Plenković i predsjednik Vučić. Nejasno je kakav je njihov odnos i da li uopće postoji. Nažalost, u ovom trenutku ga ne vidim između ostalog i zbog toga što Srbija i Hrvatska imaju prilično različite vanjskopolitičke prioritete. Za srpsku spoljnu politiku Hrvatska nije više tako veliko pitanje kao što je bilo u 1990-im ili u 2000-im godinama. A ni Srbija nije za Hrvatsku. Prioriteti Hrvatske su ulazak u sve strukture EU, a na Zapadnom Balkanu jedino BiH. Mislim da bi najbolje rješenje bilo zajednički prijem cijelog Zapadnog Balkana u EU, ali Hrvatska to ne želi. Hrvatska želi samo BiH u EU odmah, a za ostale – vidjećemo. Zbog svega toga mi se čini da u ovom trenutku nema osnova – niti objektivnih niti subjektivnih – za napredak u odnosima između Hrvatske i Srbije.

Đukanović: Ne očekujem da bi u dogledno vrijeme moglo doći do susreta Vučić – Plenković. Čini mi se da smo suočeni sa nikad dovršenim procesom normalizacije odnosa između Beograda i Zagreba koji je započeo 1996. Mislim da će situacija ostati nepromenjena. Hrvatska je već članica EU, NATO saveza i drugih struktura i nema potrebu da ispunjava bilo kakve uslove. S druge strane, Srbija teži članstvu u EU, ali nije rešila otvorene probleme sa mnogim svojim susedima. Tako da je realno očekivati da se sadašnji trend odnosa između Beograda i Zagreba nastavi.