Bez putokaza smrt nije smrt

Upokojiš li njih, upokojićeš i našu savjest. I među njima, mene…“, piše Damir Šabanović u priči „Oskar za mog oca“, posvećenoj otetim putnicima iz voza u stanici Štrpci nedaleko od Priboja, 27. februara 1993.

Ove godine, navršava se 20 godina od gnusnog zločina u stanici Štrpci. Kako godine prolaze, priča Ragip Ličina, brat otetog Iljaza, rana je sve dublja, praznina sve veća.

– Na početku smo se nadali da su živi i da će se možda pojaviti odnekud. Kada smo shvatili da su mrtvi, očekivali smo da ćemo pronaći njihova tijela i sahraniti ih. No, i tu su naše nade uzaludne. Onda smo pokrenuli inicijativu za podizanje spomen obilježja. U Prijepolju je to i urađeno, međutim u Bijelom Polju još uvijek nije, priča Ličina.

Ragip se sjeća tog zlokobnog 27. februara 1993. godine, kao da je danas bio. Sjeća se kako ga je glas o otmici „prošikao“ od glave do pete, kako mu se u lubini stvorila ogromna praznina i kao da mu je neko tu stavio santu leda koju i dan-danas osjeća. Njegov sinovac Demir Ličina, sin otetog Iljaza, tada je imao samo dvije godine i ne pamti ko je u njihovu kuću donio zlokobni glas da mu otac više nikada neće donositi čokolade i bombone ali, kaže, odlično se sjeća kako ga je otac držao u naručju, kako ga je mazio i tepao mu.

– Drugačiji je život djece koja rastu uz oca od one druge. Otac je uzor, otac je oslonac, podrška. Ja to ništa nijesam imao. Ostalo mi je samo da se sjećam očevog dodira. I to je nešto najljepše u mom životu. Preko tog dodira ja osjećam ljubav. A kako sam odrastao, otac mi je sve više nedostajao. Bilo mi je teško kad neko od mojih vršnjaka pominje svojega oca, priča Demir. On je sada formiran čovjek, završio pravo. Uspješan je ali, kaže, sigurno bi bio još uspješniji da je imao oca uz sebe.

– Teško je bilo bez oca. Znam, sigurno, da je i u drugim porodicama bilo slično. Jer, porodice su ostale bez članova koji su bili zaduženi da hrane te porodice i da vode brigu o njima, priča Demir. I u pravu je, kaže Mele Bakija, sin otetog Fehima Bakije.

– Teško je bilo bez hranitelja porodice. Moj otac je radio u beogradskom „Planumu“. Od svog poštenog rada nas je hranio. Ni krivog ni dužnog su ga oteli i ubili. Danas, nakon 20 godina od tog zločina, isto mi je kao i onda. Da makar imam gdje da mu izučim fatihu. Ovako, samo ostaje ta bol. I ništa drugo, priča Mele.

Otmica u stanici Štrpci ostavila je psihičke prosljedice na mnoge članove porodica otetih. Ragip Ličina priča da se par godina nakon otmice i ubistva njegovog brata Iljaza, njegov sinovac, sin Iljazov, objesio.

– Taj momak je bio „lučaš„, odličan đak sa svim peticama. Završio srednju medicinsku školu i upisao fakultet. Ali, sve to što se izdešavalo, dovelo je do još veće tragedije. Tog mog sinovca je sa vješala skinula njegova sestra. I dobila slom živaca. Porodica mog brata je njegovom otmicom doživjela stres i teške psihičke probleme. Zbog toga, i zbog onih krvoloka koji su nekažnjeni, zločin u Štrpcina traje punih 20 godina. Dok god živimo mi koji pamtimo šta se desilo u Štrpcima, za nas je svaka godina sve bolnija, priča Ragip i dodaje da je sama otmica momenat u životima ovih ljudi koji razdire ličnost. Sa druge strane, ističe, zločin se nije desio samo onda, nego on traje punih 20 godina.

Za mlađeg sina otetog Fehima Bakije, Edina Bakiju, pisak lokomotive nije običan pisak, već vrisak onih nesrećnika što su bez ikakve krivice odvedeni i pobijeni. Kada oficijelni spiker na stanici najavi da je voz Beograd – Bar na tomitom peronu, nekakva jeza prođe kroz njega.

– Od piska lokomotive me obuzima tuga, kaže Edin Bakija, a Ragip Ličina dodaje: „Puno puta sam prolazio kroz Štrpce, poslije zločina i kad voz stane na stanicu, vrate mi se slike otmice koje sam iskonstruisao u glavi. Kada kupujem voznu kartu, pogledam da nije slučajno na njoj ostavljen kakav znak. Kada me u vozu legitimiše policajac, bojim se da me zbog kakvog obilježja ne izvede iz voza. Jednostavno, imam strah od legitimisanja. Jer, kao što kaže stara izreka „Koga su zmije pecale i guštera se plaši“, priča Ragip i kao što reče Damir Šabanović u svojoj priči: „Na momente, ova je priča sve drugo sem priča. Ona je pokop, grob, sjećanje, ujedno. U njoj počivaju nedužni čija je smrt oteta i kao i njihov život. Ova priča je i počast i lament. I putokaz. Jer bez putokaza smrt nije smrt!“

Bijelo Polje i Podgorica

Godišnjica zločina u Štrpcima obilježena je u Bijelom Polju i Podgorici. Među 19 otetih, osam je bilo crnogorskih državljana, a od toga pet Bjelopoljaca. Članovi porodica otetih traže da se u Bijelom Polju podigne spomen obilježje stradalima, da se ubrza DNK analiza i da se kazne počinioci ovog zločina.