Ja sam iz Orizara kod Velesa u Makedoniji, tamo sam rođen. Ustvari, ne: ja sam iz Novog Pazara, tamo mi je postojbina, otuda su moji roditelji… Ili, ne znam, možda sam iz Berana, moja supruga je porijeklom iz jednog tamošnjeg sela a, kaže se, odakle si, odakle mi je i supruga… No, ja sam i iz Sarajeva – tamo imam puno prijatelja. I iz Beograda sam, iz Niša, iz Sofije, iz Pariza, Beča… Dobro: ja sam iz Evrope, odgovara Fehim Husković, dekan Likovne akademije Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru i profesor na likovnim akademijama u Skoplju, Nišu i Sofiji, na, čini se, jednostavno pitanje odakle je.
Dakle, Fehim Husković ne želi da omeđi svoj prostor, da ostane u okvirima Orizara, mjesta u kojem se rodio. Na plodnim poljima pored Varadara on je maštao kolorite, spektre boja a, vraćajući se sa njive, na prašnjavom putu, štapom slikao okolne pejzaže, i neke nove, njegovom oku tada nedokučive, predjele. A, nakon osnovne, mimo znanja roditelja se upisao u srednju umjetničku školu.
– Roditelji su me upisali u gimnaziju. Trebalo je da se pripremim za studije ekonomije, prava, da budem doktor ili inženjer… Na umjetnost niko ni pomišljao nije, iako su svi znali da imam talenta. Međutim, ja sam uzeo dokumenta iz gimnazije i otišao da polažem prijemni ispit u srednjoj umjetničkoj školi. Bio sam prvi na rang listi. Tek nakon pet dana zamolio sam jednu profesoricu da kaže mojim riditeljima u koju školu, stvarno, idem, priča Husković.
Tu počinje njegov likovni put. Njegov likovni izraz, rukopis protkan vizijama, kulturom, tradicijom i naukom. Odatle počinje likovni opus prepoznat kao Fehim Husković.
– Koroz slikarstvo se vidi karakter čovjeke, države, kulture, civilizacije… Karakter je čovjeku sudbina. Određeno podneblje ima određeni rukopis. Tradicija, takođe, može uticati na opus mladih neiskavarenih ljudi. Nekada su na nivou bivše Jugoslavije slikari u Beogradu bili vodilja, grafičari u Sloveniji, Zagreb je bio poznat po skulpturi, prištinska Akademija je bila poznata po čudnom senzibilitetu dobrih grafičara, dobrih crtača, skopska Akademija je bila poznata po toplini u slikarstvu… Pod uticajem tradicije i kulture rađa se jedan predivan rukopis koji garantuje kvalitet.
Fehim Husković po tom receptu predstavlja kulturu i civilizaciju svog naroda. No, pored toga, gdje god se nađe, njegova kičica ne miruje. Za kratko vrijeme nastanu platna sa motivima mjesta u kojem je boravio.
– Ja sam od onih ljudi koji nijesu u kafani. I ne gubim vrijeme. Puno čitam. I znam zbog čega sam na ovom svijetu. Zbog čestih putovanja osjećam potrebu da tamo gdje idem imam i atelje. Bez obzira što sam odrastao u jednoj patrijarhalnoj porodici, ja nijesam čovjek od lokalnog karaktera. Sa magistarskom titulom sam radio u Gimnaziji u Velesu i jedini od svih profesora u toj gimnaziji nijesam imao rješenje za stalni radni odnos. E, to me motivisalo da idem dalje i da pokažem šta mogu. Inat me natjerao da doktoriram pedagogiju u slikarstvu i radim na više univerziteta, priča Husković.
A inat je golema rabota. Natjerao ga je da privede kraju i doktorske studije iz psihologije. Iz inata nema ni podatke koliko je do sada slika, grafika, od ogromnih formata do minijatura, uradio, koliko slika poklonio, koliko prostora oživio, koliko slika poklonio djeci bez roditelja i institucijama…
– Kod mene ne postoje brojke. Na osnovu jedne moje donacije u slikama napravljena je zgrada djeci bez roditelja u Sarajevu, priča Fehim Husković, neumorni slikar. Slikar koji ne šeta jednu izložbu, već u svakom gradu ima drugu postavku. Druge motive. Druge kolorite.
– Čovjek, ako ima viziju i ako zna da napravi raspored jednog dana, nedjelje, mjeseca, godine, može čudo da napravi. Ja sam danas u Bijelom Polju, a danas se moja izložba otvara na Hvaru povodom Dana grada. Dakle, ja sam danas u Bijelom Polju i na Hvaru, a za nekoliko dana ću imati izložbu u Šibeniku i to su sve različite izložbe. Ja nijesam od onih koji uradi jednu izložbu i šeta sa njom od grada do grada, priča Husković i navodi da slikar mora da bude esteta i kada pravi umjetničko djelo mora da otvari dušu, da otvari sebe.
Takođe, slikar mora da se uživi u svoj rad, kao što se uživio i Fehim Husković posljednjih nekoliko mjeseci pripremajući izložbu u Njujorku. Tamo će se predstaviti sa preko 500 radova u dvije galerije, a poslije toga – pravac Cirih, pa Beč… A onda će ga slikarski putevi odvesti negdje drugo. Jer ako ne bi imalo umjetnosti, za Fehima Huskovića, ne bi imalo ni života.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
