(Bez)interesna ravnodušnost

Dramatične slike i prizori o krajnje brutalnim postupcima policije prema prosvjednicima koje se vrte s TV ekrana u najboljem slučaju izazivaju tek usputnu, trenutnu pozornost i poneki komentar, ali ništa više od toga, kao da se sve to događa na udaljenosti nekoliko tisuća kilometara od naših granica, a ne praktički u susjedstvu i što će se, prizna(va)li mi to ili ne, itekako odraziti i na naše međusobne, ali i unutrašnjopolitičke (posebice etničke) odnose, ma koliko se pravili da nas se to ne tiče.

Hrvati okrenuti vlastitim problemima i strahovima od neizvjesne sutrašnjice uzrokovane novom eskalacijom korona krize, ali možda još i više pratećim efektima na ekonomsku (ne)stabilnost zemlje, a samim time i na upitnu egzistencijalnu perspektivu (posebice mladi), već i onako iziritirani korupcijom, klijentelizmom, nepotizmom, mizernim primanjima, ako uopće i imaju stalno zaposlenje, masovno napuštaju lijepu svoju tražeći sreću i sigurnost na nekom drugom mjestu.

Jalova turistička sezona samo će ujesen ubrzati već i onako prisutnu recesiju, ma koliko se nova Plenkovićeva nomenklatura koja za koji dan i formalno preuzima vlast, trudila (praznim) obećanjima ublažiti katastrofalno stanje koje se sve teže prikriva.

Pojedini ekonomski i politički analitičari od imena i ugleda, a začudo u RH ih još uvijek ima, argumentirano upozoravaju kako Hrvatsku očekuje dramatična jesen, te da nas čeka novo urušavanje i definitivno učvršćivanje na začelju EU po svim parametrima po kojima se mjeri uspiješnost zajednice: rast BDP, životni i demokratski standard, gospodarska produktivnost i efikasnost, vladavina prava, stanje građanskih sloboda i sloboda medija itd.

Ulazak RH od prije nekoliko dana u čekaonicu za ulazak u euro zonu, najranije s početka 2023. Plenković, kad se već nema ničim drugim pohvaliti, ističe kao veliki uspijeh svoje politike, iako je svijestan (a ako nije, trebao bi) kako će to samo dodatno uvećati i onako prisutne strahove kod velikog broja sugrađana od novih poskupljenja i dodatnog srozavanja, i onako već niskog standarda; gotovo polovica hrvatskog stanovništva se danas nalazi na granici, ili ispod granice siromaštva.

Stoga, Vučićeva prozivanja hrvatske politike koja navodno stoji iza nemira u Srbiji i daje medijsku potporu njegovom rušenju su potpuni promašaj; klasika kako skrenuti pozornost sa stvarnih problema s kojima se mora, a ne želi suočiti, jer dobro zna da je svako konkretno rješenje zapravo poraz politike koju je godinama hranio pustim lažima; da ga Zapad treba i podržava samo dok ne rješi pitanje Kosova, a potom će ga, slično Miloševiću pustiti niz vodu.

Uz to izjava je više nego komična, jer Hrvatska trenutno nema funkcionalnu vladu, a njene tajne službe su u takvom rasulu (sudski procesi, provaljivanja svake vrste…) da mogu ozbiljno naštetiti jedino sebi, ne i drugima.

Kad prosječnog Hrvata (u)pitate što misli o Srbiji i Srbima, uglavnom dobijete stereotipne odgovore, jer se optika, još uvijek, provlači kroz ratna zbivanja, a istina je kako cijeli niz stvari, usprkos proteku godina nije rješen (nestali i pobijeni, procesuiranje ratnih zločinaca, posljedice ratnih razaranja, pitanja granica i sl).

Sve to izaziva u Hrvata silne frustracije, ali malo tko (po)misli da su, barem u nekoj mjeri i u naših susjeda prisutne slične frustracije, pa ma koliko Miloševićeva ratna politika bila izvorište, ili kruna, svejedno, svekolikog zla na ovim nekada zajedničkim prostorima.

Nespremnost aktualnih, kao i ranijih vlasti u Beogradu da počnu konačno, otvoreno rješavati barem tzv. humanitarna pitanja; uostalom kao i razne Vučićeve izjave (Glina nikada neće biti više htvatska itd), uključujući i njegov ratni put kao agilnog i beskrupoloznog Šešeljevog šegrta, samo su voda na mlin demagogije ratoborne hrvatske desnice, koja upravo i živi parazitirajući na lažnom domoljublju i pravednosti obrambenog Domovinskog rata.

Od vlade traže, koristeći se uslugama raznih braniteljskih udruga pravaške (čitaj filoustaške) provenijencije da se zaoštre odnosi s Beogradom i uvjetuju srbijanske euro-integracije ispunjavanjem već spomenutih zahtjeva.

I naravno, sve to još uvijek dobro pali u znatnom i glasnom dijelu hrvatskog puka, ali i političkog mainstreama.

Hrvatski mediji prate demonstracije u Srbiji, ali dosta distancirano (mora se priznati bez ranijih, sramotnih izljeva zluradosti i malicioznosti kao prilikom NATO bombardiranja 1999), izuzev dakako televizije N1, koja i inače prednjači u objektivnosti, širini i brzini informiranja, a budući je aktualna situacija i za eksperte krajnje konfuzna (tko je organizator prosvjeda, tko sve u njima sudjeluje, koji se zahtjevi postavljaju, uloga policijskih provokatora i raznih drugih službi), građani RH koji i pokažu nekakav interes za zbivanja u susjedstvu, brzo odustaju, jer u moru kontradiktornih informacija teško u svemu tomu mogu pohvatati konce.

Stoga, prema događajima kod naših najdražih neprijatelja uglavnom ostaju ravnodušni, ili ako već reagiraju, lakonski zaključuju: „Što su sami zakuhali, neka i sami kusaju“, ne shvačajući koliko griješe i da se svaki veći potres u regiji, posebice u Srbiji, kao najvećoj i najmnogoljudnijoj državi ovih prostora, s velikom dijasporom u RH, BiH, Crnoj Gori, neminovno odražava na sve nas koji tu živimo.

Naravno, ima na svim stranama ljudi i to ne malo, koji otvoreno upozoravaju na ovu elementarnu činjenicu, ali to nekako, paradoksalno, kako vrijeme promiče, sve teže dopire do ušiju građana, posebice mladih generacija koje su odgajane u (po)ratnim okolnostima i koje su (de)formirane strogo nacionalistički kontroliranim školskim programima, koji isključuju, umjesto da uključuju i respektiraju kulturološke, religijske, etničke, rodne i ine razlike.

A, upravo su nedavni brutalni postupci policijskog nasilja prema prosvjednicima kojima smo mogli zahvaljujući televiziji svjedočiti u izravnom prijenosu iz Beograda, više nego dobra prigoda da se normalan, pristojan građanin počne oslobađati predrasuda i stereotipa o onom drugom, u ovom slučaju Hrvati o Srbima (naravno vrijedi i obratno), da prevladamo međusobne frustracije, koje nisu samo rezultat manipulacija i podmetanja, već na žalost imaju i stvarne podloge, te da shvatimo kako, jučer Milošević, danas Vučić nisu cijela, niti većinska Srbija.

Dapače da su manjina i da nema tog naroda koji u svojoj povijesti nije drugome počinio neko zlo, ali usprkos ratnim traumama Hrvate i Srbe daleko toga više veže i spaja, nego li razdvaja.

Ako tako pristupimo spornim pitanjima, veće su šanse za uspostavu normalnih odnosa; ako se budemo međusobno poštovali, to je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za ljude koji žive na brdovitom Balkanu.

U Srbiji bi trebali konačno shvatiti kako se strašne činjenice masovnih zločina počinjenih u Srebrenici, Vukovaru i da dalje ne nabrajam, jednostavno ne mogu, a još manje smiju ignorirati; moraju prihvatiti odgovornost za počinjeno i s time se nositi, kao što to uostalom moraju i Hrvati sa ustaškim zločinima iz Drugog svijetskog rata.

Osim toga, Beograd bi trebao znati, kako u konačnici put u EU vodi, prije svega preko Zagreba, a za Srbiju, ukoliko uistinu želi dobro svojim građanima drugog puta, osim eurointegracija nema.

A, mi u Hrvatskoj bi trebali konačno prestati živjeti u prošlost; istina dio političke elite iznimno dobro živi od (instrumentalizacije) prošlosti, ali dok tomu bude tako bit će jako loše po ogromnu većinu hrvatskih građana.

I stoga kad čujem ustašoide, kretenoide i idiote svih vrsta i fela, kako se raduju tuđoj nesreći, kako lupetaju da su si „Srbi sami krivi za sve što im se događa“, kako su to i zaslužili, jer „znamo što su sve nama radili“, bilo bi dobro, ali za to jednostavno nisu dorasli, niti su za to sposobni; da se podsjete kako se sve vraća i plaća, pa tako se i likovanje nad tuđom nesrećom poput bumeranga vraća, kad se tomu najmanje nadamo. Sve ono loše u međusobnim odnosima smo, barem se nadam, već isprobali i što smo postigli? Ništa.

Za promjenu, možda bi trebali obrnuti stvari i pokušati s dobrim, ma koliko nam se to činilo naivnim i nemogućim;čak apsurdnim.

Primjerice, za početak solidarizirati se s građanima Srbije koji mirno, naglašavam mirno, demonstriraju, naprosto stoga što više ne mogu podnositi poniženja i bahatost režima i život u laži.

I upravo iz istih razloga barem bi ih mi u Hrvatskoj mogli i trebali dobro razumijeti.