BiH je drugačije nego što je bilo 1992.

Mirsad Tokača: Možda postoji neka mala sličnost, ali od tada se situacija značajno promijenila. Sada je u BiH drugačije nego što je bilo 1992. Tada ljudi nisu vjerovali da je rat uopće moguć. Danas mi duboko vjerujemo da je rat moguć. Ali mislim da se pretjeruje kad se govori da postoji strah. Postoji zabrinutost, ali ne i strah.

Branko Todorović: Strah u velikoj mjeri postoji kod građana BiH. Današnja situacija ima dosta sličnosti sa onom 1990-ih godina. Postoje vrlo ozbiljne političke napetosti, određene grupe i ekstremni dio političkih stranaka spremni su za konflikte, a građani sve to sa čuđenjem i strahom posmatraju. Kad govorimo da li u BiH postoji strah od rata, ne trebamo davati procjene iz naših kancelarija u Bijeljini. Mostaru, Sarajevu ili Banjaluci. Trebamo otići u lokalne zajednice. Obišao sam mnoge lokalne zajednice širom BiH i razgovarao sa ljudima. Vidio sam da postoji ogroman strah, ljudi osjećaju vrlo veliku neizvjesnost i svjesni su ozbiljnog rizika od izbijanja sukoba.

Karabeg: Ko danas najviše širi strah od rata?

Tokača: Postoje dva ključna aktera – to su etnonacionalisti ili šovinisti i mediji. Strah koji šire mediji ne odgovara stvarnosti. Kolega Todorović je rekao da o tome ne treba suditi iz kancelarije. Slažem se. I ja govorim na osnovi konakata koje sam imao s raznim ljudima – generalima, ljudima iz Zelenih beretki, političarima i aktivistima iz nevladinog sektora. Kad kažem da ne postoji strah, kažem to u smislu šta će biti ako dođe do oružanog sukoba. LJudi vjeruju da je on moguć za razliku od situacije 1992. kad smo duboko vjerovali da rat nije moguć. LJudi su spremni da ratuju za državu BiH, njen integritet i suverenitet, za očuvanje njenog jedinstva. Rat vodi onaj ko to napada, ko želi da dezintegrira državu, da je rasparča. Ne treba da razgovaramo o tome ima ili nema straha. Treba da govorimo o uzrocima koji mogu ovu državu da odvedu u novi sukob.

Todorović: Strah od rata najviše šire korumpirani političari, milijarderi koji su u proteklih desetak, petnaest godina pokrali milijarde kroz različite oblike korupcije i zloupotrebe vlasti. NJima odgovara stanje straha, međuetničkog i međureligijskog nepovjerenja, mržnje i podozrenja. Neko ih zove političarima jer imaju pozicije u političkim institucijama, ali radi se prvenstveno o kriminalcima, zločincima u miru jer onaj ko pljačka milijarde od svoga naroda nije ništa drugo nego zločinac. Oni sada žele svoje opljačkane milione da sačuvaju tako što će širenjem straha od rata odvraćati pažnju od vlastite korupcije, kriminala i zloupotreba.

Tokača: Slažem se da veliki dio korumpiranih političara, koji bi koliko sutra trebalo da završe u zatvoru, potiče tenzije. Međutim, nemojmo se praviti naivni. Još uvijek su živi velikosrpski i velikohrvatski ratni ciljevi. I dalje postoji snažan pritisak susjeda na BiH. Postoji i političkua opstrukcija državnih institucija u kojima ne mogu da se rješavaju bitni problem ove države. To stvara potpuno negativnu klimu. Situacija je mnogo kompleksnija. Kada bi se problem svodio samao na korumpirane političare, to bi se dalo riješiti. Problemi su mnogo dublji.

Omer Karabeg: Kako građani u Federaciji BiH gledaju na vojno jačanje Srbije i Hrvatske dok Oružana snage BiH ne samo da su slabe nego Milorad Dodik traži i njihovo ukidanje?

Tokača: O ukidanju oružanih snaga nema govora. To što Dodik priča to je čista manipulacija javnim mnjenjem i to ne treba uzimati ozbiljno. Što se tiče naoružavanja naših susjeda, to je još uvijek u okvirima onoga što je propisao Dejtonski sporazum. Međutim, onima koji misle da time nešto rješavaju toplo bih preporučio da pogledaju Bosansku knjigu mrtvih. Tamo će naći vrlo preciznu analizu ljudskih i vojnih gubitaka onih koji su napadali na BiH. Rat ne vodi oružje, rat vode ljudi. Iako nema više od desetak hiljada vojnika, naša armija nije tako slaba. Rat vrlo brzo mobilizira ogroman broj ljudi… Niko u BiH nema teritorijalnih aspiracija ni prema Hrvatskoj, ni prema Srbiji. Ali, bogami, ne bi se dobro proveli da napadnu BiH.

Todorović: Mene mnogo više brine politički odnos Beograda i Zagreba prema BiH nego njihovo naoružavanje. Taj odnos je neiskren. On je, prije svega, sračunat na kontrolu političkih pokreta u BiH. Na slabljenje bosanskohercegovačkih institucija i BiH kao države, a na štetu i Srba i Hrvata koji žive u ovoj zemlji. Taj neiskreni, da ne kažem podmukli i podli odnos koji se ogleda u nekim potezima naših susjeda, duboko je zabrinjavajući i za svaku osudu. Osudu zaslužuje i spremnost nekih lidera unutar BiH, političkih predstavnika srpskog ili hrvatskog naroda, da služe interesima i politikama zvaničnog Beograda i Zagreba. To će dugoročno napraviti ogromnu štetu i hrvatskom i srpskom narodu u BiH.

Tokača: Imamo i mi ovdje u Sarajevu ljude koji su na sličnoj liniji kao i Čović i Dodik. I mi imamo svoje etnošoviniste kojima odgovara ovakvo stanje stalnog plašenja Bošnjaka nekom opasnošću jer oni ne znaju rješavati probleme. Bošnjački entnonacionalisti ne govore o građanima. Oni će reći – Bakir je neki dan bio u Istočnoj Bosni, on je otišao u Zvornik i Janju da razgovara sa svojim narodom. On, dakle, nije otišao da razgovara s građanima u tom dijelu BiH. Ovdje je glavni problem da li ćemo graditi zemlju ljudskih i građanskih prava i individualnih sloboda u kojoj će svi građani živjeti u slobodi svog identiteta ili će nas politički lideri gurati u nacionalne torove, stalno nas plašiti drugim i drugačijim i na taj način se održavati na vlasti.

Karabeg: Da li bi otcepljenje Republike Srpske dovelo do rata?

Tokača: Može Dodik govoriti šta hoće, ali mirni razlaz jednostavno nije moguć. Kad bi on ušao u tu avanturu, rat bi bio neizbježan. Već sam napomenuo – očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta države BiH je nešto što je iznad svih nas.

Todorović: Ideja otcjepljenja RS je potpuno nerealna, nezrela i najblaže rečeno sumanuta. To je idiotska ideja koja bi prije svega mogla nanijeti ogromnu štetu građanima RS. Kako bi se to RS otcijepila od BiH? Gdje bi ona otišla? Da li bi pokušala egzistirati kao samostalna država, što je nemoguće, ili bi po nečijim željama trebalo da se priveže uz Srbiju. U ovom trenutku Beograd nije u stanju da brine o mnogim dijelovima Srbije, pogotovo o jugu Srbije. Ako Beograd u ovom trenutku nije sposoban da brine o bilo čemu što je od njega udaljeno više od 30 kilometara, možemo da zamislimo kakva bi bila briga o Trebinju, Nevesinju, Prijedoru ili nekim drugim mjestima.