Bila sam ponosna Jugoslovenka

***
Roditelji, veterani partizani, vjerovali su da nas treba odgajati uz rad i sport. To je značilo da moramo dobro da učimo, radimo, i da se bavimo sportom. Sa 12 godina bila sam BiH juniorska prvakinja na 400 i 800 metara. Ali ja tada nisam željela biti „mišićava sportistkinja“, sanjala sam da budem nježna plavuša, kao DŽuli Kristi, ona je šezdesetih i sedamdesetih bila tip žene u modi.

***
Kada smo porasle, sa 15 ili 16 godina već smo ozbiljno radili. Cijela porodica je ljeti gradila kuću u Prozoru, rodnom mjestu mojih roditelja. To je bilo nešto kao porodična radna akcija. Niko od nas, uključujući i tatu koji je bio diplomirani ekonomista, nije imao pojma o gradnji. Svejedno, napravili smo kuću, eno je i danas stoji, drugi ljudi su vlasnici, građevina sa betonskim zidovima, nakrivljena, a krov pomjeren kao da ga je vjetar oduvao na jednu stranu.

***
Nedeljom poslije ručka imali smo obavezni sastanak u porodici. Sjedili bismo oko kuhinjskog stola a tata bi pitao kako je bilo u školi, da li je bilo problema. Neka bi se žalila, na primjer „Jasna me je izazivala“ ili „Eša mi nije pokazala matematiku“. Kada bi se naljutio, tata nam je govorio da „demokratija nije za nesvjesne ljude“ i da „jedno društvo ne može da se osloni na takve kao što smo mi“.

***
Naša porodica nije se ni u čemu bitnom razlikovala od porodica naših prijatelja, komšija i drugova. Stanovali smo u sarajevskom naselju Grbavica. Zgrada je bila prva napravljena za profesore i vladine službenike. U svim drugim zgradama na Grbavici šezdesetih godina živjele su porodice oficira JNA ili policije.

***
BiH je bila nerazvijena i, da bi privukli stručni kadar, vlasti su nudile posao i stan. Naše komšije bili su Potkubovšek iz Slovenije, Nešići iz Beograda, Stanojevići iz Novog Sada, Tasići iz Niša, Tarle iz Dalmacije, Brljajoli sa Kosova, Pavelić, Šarić, iz Hercegovine, Markovići, Krnići, iz Crne Gore, i tako redom, 50 porodica i oko stotinu djece. Živjeli smo u slozi, poštovali se, volili, pazili, pomagali… Kažu da smo se mi u Bosni „miješali“. E nismo, mi smo živjeli zajedno, družili se, volili, ženili i udavali slobodni od vjere, mržnje i predrasuda.

***
Mnogi od naših komšija postaće čuveni profesori Univerziteta u Sarajevu.
Profesor Galić na Elektrotehničkom fakultetu bio je veoma strog. U ratu je izbjegao u Crnu Goru, pa se brzo vratio. Razočarani, jer su ga se plašili, studenti su govorili: „Profesore, vama ni rat ništa ne može.“

***
Prof. Nedim Filipović, orijentalista svjetskog glasa. Vraća se sa fakulteta, zaustavi se sa nama djecom, i govori: „Zapamtite, sve se može potrošiti sem znanja i ljubavi. Mi možemo da volimo koliko god hoćemo, uvijek će nam ostati ljubavi. I naše znanje možemo podijeliti, a da ništa ne izgubimo.“

***
Komšija Stošić fizički je ličio na Ivu Andrića. Kada je naš pisac dobio Nobelovu nagradu, mi dječurlija iz zgrade bismo vikali za njim: „Napiše li se šta“, pa onda bježali i sakrivali se jedni drugima iza leđa.

***
Naša je porodica bila jedina sa više od dva djeteta. Bilo nas je šest sestara, a sa nama roditelji su odgojili i dvojicu siročadi iz Drugog svjetskog rata.

***
Moja mladost poklopila se sa najboljim godinama Jugoslavije, i Bosne i Hercegovine, sedamdesete i osamdesete godine. U Sarajevu je sve praštalo od aktivnosti, talenata i stvaranja: festivali, književni susreti, izdavaštvo, muzika, izložbe, teatar, sportska takmičenja. To je bilo doba kada su nastajale grupe i umjetnici koji će kasnije činiti poznatu sarajevsku školu muzike, filma i teatra. Bilo je divno odrastati u takvoj atmosferi.

***
Osamdesete godine usavršavala sam engleski u Americi. Mnogi su se čudili što ne ostanem, nudili da mi „srede“ dokumente. Ali ja sam jedva čekala da se vratim, za mene je tada Jugoslavija bila „Amerika”.

***
Novinarstvom sam se počela baviti slučajno. Kada sam osjetila ljepotu i snagu te profesije (tada je novinarstvo bilo moćno), ona je postala moja velika strast. Radila sam nekoliko godina u sarajevskom „Oslobođenju“. Često sam putovala u Beograd, zavolila sam grad, bio je elegantan, sa bogatim kulturnim životom. Činilo mi se da u Beogradu ima više slobode. LJudi su tamo glasno govorili ono što mi u Bosni nismo smjeli ni pomisliti. „Onaj šepavi“ govorili su, a svi smo znali da se to odnosi na Tita, ili bi se šalili na račun Partije i političara. Za mene, nezamislivo.

***
Javljala sam se na konkurse za novinara i najzad me prime kao početnika na Prvi program Radio Beograda. Poslije sedam dana htjela sam da se vratim kući, ali me je bilo sramota priznati da sam pogriješila ili da nisam uspjela. Nije bilo objektivnih problema. Tek kada sam se preselila, shvatila sam šta znači živjeti sam u gradu gdje nikoga ne poznaješ.

***
U to vrijeme novinarstvo na RTV Beograd bilo je na nivou najboljeg u svijetu. U to sam se uvjerila i kasnije, kada sam radila u beogradskim dopisništvima velikih svjetskih redakcija.
Vremenom sam se navikla, učila, zavolila novi posao, lijepo radila sa kolegama i napredovala. U RTB su se poštovali rad, sposobnost i talenat. Izvan posla prijatelji, druženje, koncerti, pozorište, sport, putovanja. Uživala sam u beogradskom životu.

***
U kafani „Šumatovac“ prvi put sam potpisala peticiju. Tražilo se od države da Vojislavu Šešelju dozvoli da radi. On je iz Bosne stigao otprilike kada i ja. Odslužio je kaznu, politički zatvorenik u Zenici, i došao u Beograd „go i bos“. Skupljali smo pare da bi imao od čega da živi. Za mene je to bio veliki čin lične hrabrosti. Prvi put u životu sam potpisala nešto što je bilo suprotno državnoj i partijskoj politici.

***

U Spoljnopolitičku i Sportsku rubriku ulazilo se teško, samo kada neko umre ili ode u penziju. Iskrslo je slobodno mjesto, i primili su me u Spoljnu. Prva žena u 60-godišnjoj istoriji Radija. Istih dana kolege iz Sportske me pozovu da pređem kod njih. Ali ja sam već bila izabrala. Prvih dana dođem u redakciju pa dignem noge na sto da pokažem muškim kolegama da smo ravnopravni. Niko nije ni primjetio, pa me je poslije bilo sramota tog djetinjastog ponašanja.

****
E sa „balvan“ i „jogurt“ revolucijama, i sa „događanjem naroda“, sve se promijenilo. Dok je trajao javni prenos 8. sjednice, mi kolege u redakciji dijelili smo se, jedni su bili „za“, drugi „protiv“. A onda su se događaji smjenjivali brzinom grudve snijega koja se kotrlja nizbrdo, sve brže, i postaje sve veća.

***
Kada sam trčeći donjela snimak na kome je Sajrus Vens rekao da JNA bombarduje Dubrovnik, dežurna urednica me je udarila nogom i izbacila van. Kolege su pravili primjedbe na moje porijeklo (Turkinja). Mislila sam da su to izolovani ispadi. Kada je Vojislav Šešelj, lider Radikalne stranke, objavio moje ime na spisku novinara izdajnika, još uvijek sam vjerovala da će to država, policija, vojska, partija – ne znam ko – dovesti u red. Ta lista za odstrel objavljena je u glavnim vijestima, u svim novinama. Šešelj, naravno, nije znao za mene, on je već tada u RTV Beograd imao čvrsto jezgro sljedbenika i saradnika koji su mu dostavili moje, i imena drugih kolega.

****
Kada je postalo izvjesno da će se ratovati i u Sarajevu, uzela sam 15 dana odmora i isto toliko bolovanja vjerujući „da je sve greška i da će se sve srediti u roku od sedam do 15 dana“.

***
Vratim se iz Sarajeva, poluluda od onoga što sam vidjela i doživjela, ali još uvijek vjerujem da u Beogradu treba „samo objasniti” šta se stvarno dešava. Neki ponavljaju zvaničnu istinu „ne zna se ko puca u BiH, ni ko drži Sarajevo pod opsadom”, a drugi su već otvoreno pokazivali neprijateljstvo.

***
Kolege su me izbjegavale, mnogi su prestali da me pozdravljaju, prijatelji se više nisu javljali. Nekoliko mjeseci odlazila sam u Redakciju, ali mi nisu dali ništa da radim. Na kraju sam izgubila posao. Gledala sam moje kolege kako prestaju biti novinari i pretvaraju se u zapjenušane nacionaliste, vitlali su nacionalizmom kao sabljom. Koliko god je bilo osvojeno Bosne, bilo im je malo, nikad dovoljno teritorija očišćenih od ne-Srba. Vijesti i događaji, ma koliko užasni, nikada nisu bili dovoljno krvavi, uveličavani su zločini, izmišljane lažne vijesti i događaji. A urednici – komesari, kao bakterije, razarali jednu po jednu redakciju i sve što je bilo dobro u beogradskom novinarstvu.

***
Bilo je i izuzetaka. Malo. Moja draga prijateljica Anđelka još se više zbližila sa mnom, dijelila sa mnom hranu i novac koji su joj slali prijatelji i rodbina. Dragan i Ruška, kolege i prijatelji, gotovo svako veče su me pozivali: „Stigao francuski sir”, „gotova sarma”, „poslala baka kolače”. Dragan i LJiljana Dimitrijević, radio-amateri – provjeravali su za mene da li su moji u Sarajevu preživjeli. Besplatno, kada je usluga radio-amatera u Srbiji postala unosan posao.

***
Komšije iz Bankove br. 6 tražili su od vlasnice stana da me izbaci. Ali moja draga Mara Grković im je rekla: „Ako sam to ikada mislila, baš sada to ne bih učinila“. I još, ta divna žena koja je živjela od male penzije i izdavanja garsonjere, rekla mi je: „Acko, ako nemaš para, ne moraš ni da mi plaćaš kiriju“. Sve ostalo oko mene bio je gusti mrak, ispunjen neprijateljstvom, mržnjom i strahom.

***

Svi problemi sa poslom, kolegama i prijateljima bili bi mi veoma teški, ali sam imala važniji zadatak: da pomognem mojima u Sarajevu. Jedina odluka koju sam svjesno donjela bila je da ću ostati u Beogradu sve dok su moji „u ratu“. Kroz Beograd su prolazili strani novinari, radila sam za njih kao prevodilac i fikser, i po njima slala svojima pare i hranu.

***
Roditelji su bili na Grbavici, sestre u centru grada. Koja god strana da puca, neko od mojih najdražih bio je na meti. U maju Radio Sarajevo javlja da četnici kolju u mojoj zgradi na Grbavici. Nazovem roditelje, niko se ne javlja a pet minuta prije toga smo pričali. Poslije rata saznam da su tada ubili petoro komšija.

***
U junu 1992. sestru sa dvoje male djece skinuli su sa konvoja, u šumi negdje kod Kalinovika. Pet dana nismo znali da li su živi. Još uvijek imam notes sa imenima i telefonima ministara, predsjednika, direktora, generala. Zvala sam ih sve redom, molila za pomoć… Niko ništa.

***

Početkom 1993. javi mi prijatelj da je na Grbavici najgore vikendom, kada dolaze „obični” ljudi da ubijaju i pljačkaju. Odlučim da izvučem roditelje. Otac neće… OK, spasavam mamu. Na crnom tržištu u Beogradu policajci – izbjegli iz Sarajeva – prodavali su bosanske dokumente. Za 500 DM (tada ogromne pare) kupim blanko BiH ličnu kartu. Ali koga da zamolim da upiše lažno srpsko ime, a da me ne izda? Odlučim da rizikujem, pitam D., jednu od najboljih daktilografkinja na Radiju. Pristane bez riječi, počne da kuca i pogriješi. Kupim novu ličnu, ali Bosancima još treba platiti da sliku učvrste, i udare pečat. „Neće”, kaže mi posrednik, „sumnjaju da je Turkinja”. Ipak, uspjeli smo, prijatelj Srbin rizikovao je život da mamu doveze do Beograda, odatle je otišla dalje u izbjeglištvo, po svijetu.

***
Prije nego što je Sarajevo spojeno, saznamo da je roditeljski stan opljačkan, zapaljen a tata nestao. Dugo nismo znali da li je preživio. Poslije saznamo da su ga krili prijatelji, Srbi. Da su otkriveni, svi bi bili pobijeni.

***

U oktobru 1995. napustila sam Beograd. Odem do Trsta, kod sestre izbjeglice, računam na sedam dana, pa ću dalje. Nije to bio put u spasenje već u neizvjesnost, novi početak, mizeriju i poniženja.

***
Krenulo je dobro, prvi posao „bingo“: sekretarica u međunarodnom centru. Taj zanat nisam znala. Telefonira ministar iz Rima, priča na italijanskom, ne razumijem ni riječi, a onda ga ja poslije pet minuta pitam: „Fino, možete li vi to reći na engleskom?”. Onda, kao, prebacim poziv direktoru, poslije pola sata podignem slušalicu a ministar još „visi“ na vezi. Mjesec dana pišem adrese, stavim originale u fotokopir-mašinu, pritisnem dugme kako su mi pokazali, a mašina stotinu stranica zgužva i sve to razbaca po hodniku. Danas se tome smijem, a onda sam trčala u wc i plakala.

***
Poslije, udruženje iz Milana ponudi mi da koordiniram EU projekat za pomoć medijima i novinarima u ex-Jugoslaviji. Odlično, to znam, zahvalim se Tršćanima pa u Milano. Poslije nekoliko mjeseci me otpuste. Ostanem na ulici bez posla i para, vratim se u Trst kod rodbine.

***
Trst nije grad za izbjeglice. A još manje je grad za nas bivše Jugoslovene. Mi smo međusobno ratovali, a za njih smo svi isti: „Sciavi di merda” (služinska g…. ). Proteklih 20 godina radila sam „na određeno“ kao sekretarica. Prvi stalni posao dobila sam prije četiri godine. Tako sam zarađivala za život, a da bih dušu izliječila počnem da pišem. Napišem na engleskom, pa onda molim da mi to prevedu na italijanski. Dosadilo prijateljima, i jedan mi kaže: „Vrijeme je da pišeš na italijanskom”.

***
I tako počnem da pišem prvo za lokalni list „Il Piccolo“. LJudi su čitali, reagovali, neko je hvalio, neko se ljutio, prijetili su mi telefonom i slali anonimna pisma.

***
Italijansku nacionalnu nagradu „Premio Luchetta“, kao najbolji strani novinar, dobila sam 2004. godine. To bi svakome bilo važno, a meni tada posebno jer sam stranac, izbjeglica, počela sam ne od nule već od 20 ispod nule. To priznanje vratilo mi je malo samopouzdanja i vjeru da nisam baš sasvim propala.

***
Onda me pozovu da pišem za „Osservatorio Balcani e Caucaso”, najuticajniji italijanski web portal za jugoistočnu Evropu. To je moje tekstove lansiralo na nacionalni nivo, i u Evropu.

***
Evropsku nagradu „Writing for CEE” dobila sam 2010. godine u Beču, za tekst „Voz”. Tražili su unaprijed pozdravni govor. Napisala sam kako se konstruiše „drugi” i „neprijatelj”. U Beču mi kažu da sam i za taj tekst još jednom zaslužila nagradu. Godinu dana kasnije objavila sam knjigu „Le stelle che stanno giu“. („Zvijezde su pale“)

***
Italija ima više od 60 miliona stanovnika, svakodnevno se štampaju stotine knjiga. Moja knjiga je odlično primljena, prikazi su objavljeni u najvažnijim nacionalnim novinama. Zahvaljujući pozivima za predstavljanje, već nekoliko godina obilazim Italiju uzduž i poprijeko. Knjiga je uvrštena u obaveznu literaturu u klasičnoj gimnaziji u Trstu, i na Fakultetu za italijanistiku Univerziteta u Parizu.

***
Ovdje me često pitaju ko sam, ne razlikuju nas i ne znaju ko je Bosanac, Srbin, Hrvat. I ja sebe to često pitam. Ne znam tačan odgovor. Nekada sam bila ponosna Jugoslovenka, i danas mi je drago kada po govoru prepoznaju da sam Bosanka, ali ja mislim da bi najtačnije bilo reći da sam stranac. Ja sam stranac u Italiji, u Beogradu, u Sarajevu. I tako će biti sve do moje smrti. Ja više nigdje i nikome ne pripadam.

O sagovornici…

Azra Nuhefendić od 1995. živi i radi u Trstu. Piše za dnevne novine „Il Piccolo“, web portal „Osservatorio Blacani e Caucaso“, „Nazione Indiana“, „Wall Paper“, „SUD“. Godine 2011. objavila knjigu „Le Stelle che stanno giu“. Pobjednica 2010. Europske nagrade „Writing for CEE“. Godine 2004. osvojila italijansku nacionalna nagradu „Premio Luchetta“. Radila za sarajevsko „Oslobođenje“, od 1982. novinarka Radio-televizije Beograd. Dobitnica Godišnje nagrade RTB za seriju priloga o finansijskom skandalu „Agrokomerc“ (1986); Nagrade „Reportaža godine“ o štrajku kosovskih rudara (1987). Posebna nagrada za izvještavanje o revoluciji u Rumuniji (1989).

Početkom 1993. javi mi prijatelj da je na Grbavici najgore vikendom, kada dolaze „obični” ljudi da ubijaju i pljačkaju. Odlučim da izvučem roditelje. Otac neće… OK, spasavam mamu. Na crnom tržištu u Beogradu policajci – izbjegli iz Sarajeva – prodavali su bosanske dokumente. Za 500 DM (tada ogromne pare) kupim blanko BiH ličnu kartu. Ali koga da zamolim da upiše lažno srpsko ime, a da me ne izda? Odlučim da rizikujem, pitam D., jednu od najboljih daktilografkinja na Radiju. Pristane bez riječi, počne da kuca i pogriješi. Kupim novu ličnu, ali Bosancima još treba platiti da sliku učvrste, i udare pečat. „Neće”, kaže mi posrednik, „sumnjaju da je Turkinja”. Ipak, uspjeli smo, prijatelj Srbin rizikovao je život da mamu doveze do Beograda, odatle je otišla dalje u izbjeglištvo, po svijetu.

Italijansku nacionalnu nagradu „Premio Luchetta“, kao najbolji strani novinar, dobila sam 2004. godine. To bi svakome bilo važno, a meni tada posebno jer sam stranac, izbjeglica, počela sam ne od nule već od 20 ispod nule. To priznanje vratilo mi je malo samopouzdanja i vjeru da nisam baš sasvim propala.