Bilo jednom 1989.

Krupni plan kamere uhvatio ga je točno u trenutku kad je shvatio da se masa okreće protiv njega, da mu više ne plješću i ne kliču, nego mu zvižde.

Šok i nevjerica na njegovu licu za mene će zauvijek ostati simbol promjene.

Čini se da ljudi rijetko vide širu sliku i treba im neko vrijeme da shvate stvarni značaj događaja kojima svjedoče. U vrijeme pada socijalističkog poretka dominantni osjećaj, rekla bih, bilo je iznenađenje.

Radost je uslijedila poslije, pomiješana s mrvicom sumnje.

Pojedine slike i osjećaji duboko su nam se urezali u sjećanje.

Ali cijeli taj ogromni potres, njegovi uzroci i posljedice, u trenutku kad su se događali na određeni su nam način bili neuhvatljivi, da bi se poslije vratili kao povijesna činjenica.

Stoga postaje važno kako ih pamtimo, ponavljaju li se nesklad i praznine koje pamtimo iz prošlosti.

Zapravo, kad se sjetim 1989, na pamet mi pada nesklad između stvarnosti i mašte.

Istočna Europa patila je od izvjesne naivnosti, nade da će pad socijalizma na neki način biti jamstvo da ćemo svi živjeti sretno do kraja života.

Doista nismo znali što možemo očekivati, ali znali smo što želimo: sjaj i glamur, kao s one druge strane, na Zapadu. Što nam je moglo pasti na pamet nego puka staromodna čarolija, kao u provincijskoj cirkuskoj predstavi?

Ili kao u bajkama.

Prema našem shvaćanju, ono što se dogodilo 1989. bilo je poput bajke u kojoj siromašni mladić, svladavajući nepremostive prepreke koje mu je postavio princezin otac, osvaja njezino srce i sam postane kralj.

Koji smo drugi koncept – ili narativ, kako se to danas naziva – uopće poznavali?

Demokracija je bila nejasna i daleka ideja, teorija koju je teško ostvariti u praksi.

LJudska prava još teže. A kapitalizam smo razumjeli samo na način koji smo iščitavali iz izgleda samoposluga, kao police pune nevjerojatne hrane i nepoznatih sitnica. To je bila stvarnost koju smo mogli dodirnuti i pomirisati, konzumirati, kupiti, posjedovati – sáma mjera našeg uspjeha. Naporan rad za malo novca, siromaštvo i nezaposlenost nisu bili dio očekivanja.

Nedostajalo nam je iskustvo tog novog svijeta; naši su se snovi o njemu sastojali od televizijskih programa, filmova, lijepo zamotane čokolade i blještavih izloga u Beču ili Parizu, a načuli smo ponešto i o slobodi izražavanja.

Medalja uvijek ima dvije strane

Bili smo naivni iz još jednog razloga: vjerovali smo da će takva dramatična promjena, kolaps cijelog političkog sustava, proći glatko, s minimalnim žrtvama i ograničenim sukobima.

Nismo predvidjeli da će doći do dubokih promjena, kao ni činjenicu da će one biti dvojake: jedne koje vode napretku, modernizaciji, liberalizmu, toleranciji, i druge koje idu u obrnutom smjeru.

Medalja uvijek ima dvije strane, a kod ove su na jednoj strani bile demokracija i sloboda, a na drugoj eksploatacija i siromaštvo.

Možda nam je jednostavno bilo lakše vjerovati u novu stvarnost i ne dovoditi je u pitanje, vrednovati luksuz više od demokracije, a pohlepu više od ljudskih prava.

No naše maštanje o Europi iz snova i svemu što nam je ona značila nije dugo potrajalo.

Nakon velike promjene uslijedila je reakcija.

Kad vam tlo izmiče pod nogama, potražite sigurnost u onome što vam je poznato, u onome čega se sjećate, u onome što je bilo prije propasti socijalizma.

Ali na što smo se zapravo mogli vratiti? Izbora nije bilo puno, no postojala su dva snažna stupa kolektivnog identiteta – nacija i religija.

Nacionalni identitet, iako potisnut, sačuvan je u jeziku i kulturi čak i u vrijeme socijalizma.

Religija je pak bila neodvojiv dio nacionalnog identiteta, iako izraženija u tradiciji i kulturi nego u redovitoj vjerskoj praksi.

Doista, ubrzo nakon 1989. nacionalni identitet i religija počinju dominirati javnim diskursom, na iznenađenje građana i političara na Zapadu, koji su tada još vjerovali da je nacionalizam stvar prošlosti, a religija posve osobna stvar.

Isprva im se vjerojatno činilo kao da Istočni Europljani dolaze ne samo s drugog geografskog prostora već i iz drugog vremena.

Ali to nije bio jedini nesporazum. Razumijevanje našeg načina razmišljanja ili mentaliteta bilo je jednako problematično.

Malo je teže objasniti i točno definirati o čemu se zapravo radi, ali bitno je razumjeti Istočne Europljane sa psihološkog gledišta.

Godine 1989. većina je velik dio svog života provela u socijalizmu. To kolektivno iskustvo oblikovalo je njihove vrijednosti i shvaćanja, navike i očekivanja – ukratko, cijeli svjetonazor.

Socijalizam je stvorio specifičnu vrstu mentaliteta. Politički se režim možda može promijeniti preko noći, ali s mentalitetom to nije slučaj.

Za tu promjenu potrebno je vrijeme; točnije, nekoliko generacija.

U novoj postkomunističkoj stvarnosti nakon radosti ubrzo je uslijedilo razočaranje izazvano rastućim siromaštvom i sve većom razlikom između onih koji su se obogatili prilikom privatizacije državne imovine i onih krajnje siromašnih, potom korupcijom i nepovjerenjem u političku elitu, kao i neshvatljivom birokracijom Europske unije.

Nesumnjivo, dogodilo se mnogo pozitivnih promjena – jednoglasno smo prihvatili mogućnost da nabavimo sve vrste novih proizvoda, baš kao na Zapadu.

Mobilnost roba, tvrtki i ljudi zamijenila je stabilnost.

No kad imate slobodu kretanja, a nemate novca za putovanja, na kraju će i ta sloboda u vašim očima postati manje vrijedna.

Europa nije opravdala naša maštanja, jer takve maštarije nikada se nisu ni mogle ostvariti.

Umjesto toga okrivili smo je za neokolonijalističko iskorištavanje, stvaranje ekonomske nepravde, gubitak radnih mjesta i manjak demokracije ili zato što nam jednostavno ne šalje dovoljno novca.

Europljani drugog reda

U međuvremenu, suočili smo se sa spoznajom da su neki veći Europljani od drugih.

Život na periferiji i dolazak iz drugog vremena jednostavno su nas učinili Europljanima drugog reda.

Na primjer, deterdženti za pranje rublja ili konzervirana hrana u istočnoeuropskim dućanima iste su marke, ali ne i jednake kvalitete kao na Zapadu.

To otkriće djelovalo je poput šamara, ali ujedno je i dobra metafora: treba li nam bolji dokaz da smo drugorazredni?

No ako Istočnu Europu pogledate sa Zapada, zapazit ćete da se razlikujemo još po nečemu – po raširenosti korupcije.

To odlično pokazuje film Matura iz 2016, rumunjskog redatelja Cristiana Mungiua.

Glavni lik Romeo liječnik je u srednjim četrdesetima i pripada generaciji koja je vjerovala u tranziciju i moralna načela poput istine i poštenja, koja je vjerovala da se stvarnost može promijeniti ako se tih načela budemo pridržavali, ako se i sami budemo trudili biti bolji ljudi.

NJegov idealizam postupno iščezava, drži ga nada da će njegova kći Eliza, odgojena u vrlo moralnom duhu i pripremljena za studiranje i život u Velikoj Britaniji, živjeti bolje.

Stipendiju je već dobila, no ispunjenje Romeova (ne i Elizina!) sna ovisi o završnim ispitima odnosno maturi.

Za tako dobru učenicu to bi trebala biti puka formalnost, ali baš na dan početka mature Elizu netko pokuša silovati i to je toliko traumatizira da nije u stanju izaći na ispite.

U pitanju je budućnost njegove kćeri, i Romeo kreće putem korupcije, protiv koje se borio cijelog života.

Film pokazuje kako korupcija prožima sve segmente rumunjskog društva, od škole do policije, od ministarstva do bolnice i financijskih inspektora.

Romeo je uhvaćen u zamku i korupcija na njega utječe na najosobnijoj razini jer bez nje nema šanse doći do cilja.

Iako je Rumunjska članica EU i pripada demokratskim kapitalističkim državama, samo je naizgled tako.

Pogledate li malo ispod površine, vidjet ćete pravu Rumunjsku, onu koja danas nije bitno drugačija nego prije dvadeset pet godina, kada su članstvo u Partiji i privatne veze bili glavni način preživljavanja i sredstvo korupcije.

To vrijedi za većinu drugih istočnoeuropskih društava i moja generacija nije mogla tome stati na kraj.

Korupcije, naravno, ima i na Zapadu, ali razlika je u tome što je na Zapadu riječ o pojedinačnim slučajevima, dok je ovdje riječ o sustavu, načinu na koji društvo funkcionira.

Ovdje se ništa nije promijenilo ni nakon dvadeset pet godina.

Film me ispunio gorčinom, osjećajem poraza. Izostanak nade u promjene možda je najveća tragedija sljedeće generacije.

Ne čudi što su mnogi depresivni ili odlaze; samo iz Rumunjske otišlo je dvadesetak posto ljudi.

Donald Trump postao je predsjednik Sjedinjenih Država, Brexit je postao stvarnost; politika isključenja sve više dominira, nacionalizam i nativizam su u porastu, sve je više ograda od žilet-žice na granicama EU, sve je dulji veliki zid prema Meksiku u Sjedinjenim Državama.

Raste podrška desničarskim strankama u Francuskoj, Nizozemskoj, pa čak i u NJemačkoj, prijeteći europskom jedinstvu; teret brige za izbjeglice nije jednako raspoređen između zemalja; rat u Ukrajini i ruska aneksija Krima stvorili su osjećaj da Rusija ponovo postaje stvarna prijetnja Europi.

Ponekad se čini kao da Europskoj uniji prijeti raspad jer se države članice, suočene s važnim pitanjima, ni u čemu ne mogu složiti.

Vladaju zbunjenost i neizvjesnost, a širu sliku ne uspijevamo vidjeti.

Usto, promjena je mnogo i događaju se brzo; stoga jučerašnja objašnjenja više ne vrijede.

Prije samo nekoliko godina Europa je bila sasvim drugačija.

Sadašnji problemi nedvojbeno su i tada bili prisutni, ali osjećaj je bio drugačiji, u zraku je bila pozitivna energija.

Bivše socijalističke države željele su se pridružiti Europskoj uniji, postojala je želja da se Ukrajina uključi barem u sporazume o trgovini Unije, koja je još uvijek obećavala mir i sigurnost, zastupala vrijednosti kojima treba težiti i nudila mogućnosti boljeg života.

U ovome smo se dijelu Europe pokušavali prilagoditi i oponašati europske standarde i očekivanja.

Ali istodobno smo izgradili psihološki obrambeni mehanizam, kolektivni identitet koji se temelji na naciji i religiji. Nismo imali ništa drugo čime smo se mogli nositi s novonastalom situacijom.

U ponovnom isticanju nacionalnog identiteta sažeta su sva razočaranja Unijom, sve frustracije našeg položaja u njoj, strah od globalizacije, strah od imigranata koji su se pojavili kao nove, siromašnije žrtve, spre- mne zauzeti naše mjesto.

Ratovi ne dopuštaju „nijanse“

Razvili smo nešto slično onome što je Zygmunt Bauman nazvao retrotopijom, čija je glavna karakteristika „rehabilitacija plemenskog modela zajednice“.

Vratili smo se onome što je bilo prije, idealizirajući prošlost i zaboravljajući činjenice.

Baš kao što to danas čini sve više ljudi na Zapadu.

Nostalgija?

Povratak u prošlost može biti koristan kada čovjek, suočen sa stvarnošću koju ne razumije, mora pronaći način da izgradi obrambeni mehanizam.

No to je više od obične nostalgije, radi se o restorativnom, antimodernom obliku nostalgije, nacionalističkom preporodu koji je svoj vrhunac dosegao u ratovima u Jugoslaviji, a danas ne prestaje privlačiti glasače diljem Europe i šire.

Problem je u zastarjelom shvaćanju nacionalnog identiteta: taj je identitet kao uklesan u kamenu, krut – i upravo zbog toga činio se stabilnim, nečim na što se možemo osloniti.

No nacionalni identitet zapravo može biti sve – samo ne to.

U modernoj antropologiji nacionalni se identitet definira kao konstrukt sačinjen od različitih faktora, od povijesti do mitova, od narodnih priča do kraljeva za koje se i ne zna jesu li postojali, kao i simbola smišljenih u novije vrijeme.

Primjerice, novostvorena država Hrvatska morala je doslovno izmisliti sve svoje osnovne simbole – od zastave do državne himne, od vojnih odora do počasnih medalja.

Kao i u većini istočnoeuropskih zemalja, jedan od elemenata koji određuju nacionalne identitete u bivšoj Jugoslaviji bile su rimokatolička, pravoslavna i muslimanska vjera.

Religija nije bila zabranjena, ali većina stanovništva nije ju prakticirala, vjerojatno iz oportunizma ili straha, no ona nikad nije sasvim nestala, ni iz kulture ni iz navika i sustava vrijednosti, nacionalnih mitova i folklora.

Drugim riječima, kod nas religija nije bila iskorijenjena socijalističkom propagandom, samo je postojala u drugom planu.

A onda je ponovno buknula, rehabilitirana, uoči i tijekom ratova.

Odjednom su kultura i nacionalna pripadnost postale snažno povezane s religijom i obrnuto.

Nije bilo bitno jeste li ili niste vjernik, jer ratovi ne dopuštaju takve nijanse.

Biti Hrvat značilo je biti katolik. Biti Srbin značilo je biti pravoslavac.

Rat u bivšoj Jugoslaviji 1991-1995. nije se uklapao u tadašnju opću sliku; bio je sušta suprotnost mirnom procesu ujedinjenja i tranzicije koji je obilježavao druge zemlje.

Nitko na Zapadu nije mogao razumjeti što se tada dogodilo, a bojim se da ni danas nije drugačije.

Dapače, Jugoslavija je u odnosu na Sovjetski blok od svih socijalističkih zemalja bila najprosperitetnija i najslobodnija.

Je li to bio samo izljev mržnje među ratobornim balkanskim plemenima?

Doista, u nedostatku suvisla objašnjenja, mnogi su bili spremni prihvatiti stari balkanski klišej o stogodišnjoj mržnji.

Ali tu upravo i leži ključ: sukobi su bili mogući baš zato što Jugoslavija nije pripadala Sovjetskom bloku.

To što je Jugoslavija razvila svoj model socijalizma, znači da je otpor totalitarizmu ovdje bio slabiji nego, primjerice, u Čehoslovačkoj ili Poljskoj.

U Jugoslaviji nismo imali Václava Havela, Adama Michnika ili Lecha Walesu.

Nije bilo demokratske oporbe koja bi se borila protiv režima ili protiv jačanja nacionalizma.

Nedvojbeno, postojalo je mnogo političkih i ekonomskih razloga za stvaranje napetosti, a time i oporbe u jugoslavenskoj federaciji – ali nitko osim nacionalista nije bio politički organiziran i spreman preuzeti političku vlast, čak i po cijenu rata.

Nacionalistički vođe bili su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Vojislav Šešelj, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.

Srbija je prvo napala Hrvatsku, zatim Bosnu, a status Kosova još ni danas nije u potpunosti riješen.

Dvadesetak godina poslije, uz 150.000 žrtava, neovisne nacionalne države našle su se na pragu Europske unije.

I sve su bile spremne pridružiti se još jednoj zajednici, odreći se svog novoosvojenog suvereniteta i tako napraviti zaokret koji mogu opisati samo kao balkanski paradoks.

Ako se iz ratova u bivšoj Jugoslaviji išta može naučiti, to je da je uvijek moguć korak unatrag, u vlastitu prošlost.

Ratove je poticala nacionalistička propaganda. Glavna strategija te propagande bilo je izjednačavanje nacije i vjere.

U predratnoj su propagandi nacija i vjera postale sredstvo prepoznavanja i razlikovanja, a zatim i isključenja neprijatelja.

U kulturi koju se desetljećima smatralo ateističkom vjera u kombinaciji s nacionalnom pripadnošću odjednom je doslovce postala pitanje života i smrti: Hrvati/katolici protiv pravoslavaca/Srba, pravoslavci/Srbi protiv muslimana/Bošnjaka…

Ta politička upotreba identiteta, reduciranje nacije na vjeru, prethodila je onom što se danas događa u ostatku Europe.

Današnji imigranti i izbjeglice, jednako tako, više nisu pojedinci, pa čak ni pripadnici države ili nacije.

Oni su svedeni na vjerski identitet.

Na njih se ne primjenjuje definicija identiteta kao nečega što je fluidno, višeslojno i mnogoznačno.

Naprotiv, sve ih se svodi na jednu osobinu, muslimansku vjeru, bez obzira na to jesu li uopće vjernici.

I svaki je musliman pod sumnjom za terorizam.

Svođenje pojedinca na njegov vjerski identitet zasigurno se ne događa samo u Europi; Trumpova zabrana putovanja muslimanima rezultat je takvog načina razmišljanja.

Skloni smo zaboraviti da i nas drugi reduciraju na isti način. Nacionalizam nas sve svodi na najniži zajednički nazivnik, otkrivajući ružno lice Europe, koje nismo željeli i za koje nismo mogli ni zamisliti da će se ikada ponovo ukazati.

„U kavani Europa: život poslije socijalizma“

Knjigu „U kavani Europa: život poslije socijalizma“ napisala sam 1996. Tada sam pokušala opisati novu Europu, onu koja je nastala nakon iznenadnog i posve neočekivanog kraha cijelog socijalističkog bloka 1989. Bio je to povijesni potres koji je nas Istočne Europljane ostavio u šoku, nakon čega su uslijedile euforija i gomila djetinjastih očekivanja. Kako nismo na glasu kao strpljivi, očekivali smo previše toga, i to odmah. „Europa nije majka koja nešto duguje svojoj dugo zapostavljanoj djeci; niti je princeza kojoj se treba udvarati (…) Europa je najvjerojatnije ono što mi – države, ljudi, pojedinci – sami napravimo od nje“, napisala sam tada.

Trideset godina nakon promjene režima ponovno sam posjetila „kavanu“ Europa kako bih zavirila unutra i vidjela kako sada izgleda nekadašnji socijalistički svijet. Koja su važna obilježja vremena i jesmo li ih mogli predvidjeti?

U ovim će pričama iz europske kavane čitatelj začuti rijedak zvuk šuškanja novina i prigušene glasove posjetitelja koji razmjenjuju priče, mišljenja i tračeve, prisjećaju se svojih putovanja, oživljavajući sjećanja na prošlost i planirajući budućnost.

Knjigu „Ponovo u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam“ Slavenke Drakulić objavila je krajem prošle godine Fraktura iz Zaprešića, u prevodu sa engleskog Rujane Jeger. Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje jedno poglavlje iz te knjige. Oprema teksta je redakcijska.