Blagotvorna hrana za telo i dušu

U vrijeme raskola, kršćanske crkve Istoka i Zapada podijelile su se oko upotrebe beskvasna (azima) ili kvasna kruha u euharistijskom obredu. Prije toga, na prvim koncilima održanim u starim gradovima od kojih su sačuvane čudesne ruševine, poput Nikeje, Antiohije, Pergama, Kalkedona, toga spora još nije bilo – nikakva zapisa o njemu nije, izgleda, ostalo. Sveti je Ciprijan u svojim Epistolama govorio o vodi i pšeničnome brašnu kao sastavnicama kruha, ne isključujući pri tom ni kvas ni sol. Kristova posljednja večera s apostolima pala je po svemu sudeći u dane pashalnoga blagovanja kad je po židovskome zakonu svaki trag kvasa morao biti uklonjen iz doma. „Praznik azima“ slavljen je od davnina prema predajama izabranog naroda. Bizantski su teolozi držali, međutim, da se oproštaj Božjega sina od svojih učenika zbio uoči Pashe te da kruh toga dana nije morao biti beskvasan. Večera u Emausu dogodila se također u pashalnoj sedmici, ali o tome nije bilo spora. Gozba prigodom svadbe u Kani Galilejskoj bijaše posve drukčije naravi.
Protjecalo je prvo stoljeće drugoga milenija kršćanske ere, kad je carigradski patrijarh Mihajlo Kerularij navijestio razdor, crkveni i vjerski, osudivši one koji rabe beskvasni kruh u obredu. Nazvao ih je „azimistima“. Crkveni dostojanstvenici koji su mu bili skloni optužiše zapadne kršćane da su potpali pod utjecaj judaizma i apolinarijske hereze. Kvas smatrahu živim simbolom Spasiteljeve ljudske sudbine. Patrijaršijski rizničar je na crkvenom pragu izgazio nogama azimu hostiju. Na drugoj pak strani, katolički teolozi i prelati prozvali su „kvasnjacima“ (fermentarii) svoju pravoslavnu braću po Kristu, a kruh kojim se služe, zbog šupljikavosti, nazvaše: cavernosus. Stanovite istočne crkve, poput armenske, maronitske ili malabareške opredijeliše se, unatoč svemu, za zapadni obred – hostija koju koriste beskvasna je. Kopti ih u tome pogledu nisu slijedili. Na zalasku srednjega vijeka, koncili u Lionu i Firenzi nastojahu ublažiti spor i umanjiti značenje razlika koje su do danas sačuvane. „Kruh svagdanji“ u osnovnoj molitvi svih kršćana mogao je biti, iz dana u dan, kvasan ili beskvasan. Oko vina – bijela ili crvena kao Kristova krv – manje se sporilo. Ulje pak nikome nije bilo sporno.
Rijetki duhovnici nastojahu na objema stranama ublažiti razdor. Petar Antiohijski uputio je poslanicu spomenutome carigradskom patrijarhu Kerulariju ističući u njoj kako vjernici malo drže do razlike o kojoj se vodi spor. Nedugo pošto je raskol već potvrdila obostrana anatema, Teofilakt Ohridski, rodom iz Euriposa u Eubeji, uputi zavjetnu poruku svome učeniku Nikoli, đakonu Svete Sofije: „Gospod je blagovao Pashu u vrijeme koje je za to bilo određeno. Nju su priredili njegovi učenici i domaćin koji ih je ugostio. Bila je dakle pripremljena prema ustaljenom običaju. Spasitelj je jeo kruh koji bijaše pred njim, to jest azimi. Ali mi koji blagodarimo Kristovoj slobodi nismo prisiljeni uzimati beskvasan kruh niti odbacivati kvasan. Jer prirodno je da kruh bude dostupniji što većem broju ljudi, pa makar bio i od ječma… A uzvanici i domaćin Posljednje večere bijahu naviknuti na skroman ječmeni kruh, onaj isti kojim, po Evanđelju, bi nahranjen izgladnjeli puk. „Ovaj su nam zapis pribavili monasi iz samostana Bose, na sjeveru Italije, koji gaje iskreno prijateljstvo s braćom istočnoga obreda. Oko manastira Svetoga Nauma, gdje dični Teofilakt ostavi za sobom neizbrisiv trag i napisa hvale vrijedno žitije svetoga Klimenta Ohridskoga, uzgajahu se stoljećima i pšenica i ječam i, zajedno s njima, raž. Boravio sam više puta u tome kraju, gdje je zemlja crna i plodna – bijeli pšenični kruh kao i crni od ječma i još crnji od raži tu su svi jednako hranjivi i blagotvorni, tijelu i duhu našemu.
Na mnogo mjesta u starome Egiptu, u piramidama i mastabama, nađene su razne vrste žita i kruha. U Deir el-Medini je grobnica u koju je arhitekt Kha pohranio sarkofag s mumijom svoje mlade supruge Merit, koja ga je prerano ostavila i ražalostila. Uz njezino tijelo ostavio je za zagrobni život više od pedeset hljepčića. Čini se da nigdje nisu bolje sačuvani i da nije ih nađeno toliko. Neki su još svijetli, gotovo bijeli, slični tankim lepinjama koje se i danas mijese i peku u tome kraju. Drugi su potamnjeli, pougljenili, pocrnjeli. Većinom su okrugli ili trokutasti. Neki nalik na stošce, neki na dojke. Na sredini su obično probušeni – da se u udubinu udjene list, grančica ili možda cvijet, radi mirisa, okusa, oblika. Oko njih su košare od pruća, ćupovi od gline manji i veći, neki sasvim mali poput naprska. Uz njih su razne vrste sjemenki i brašna, plodovi palme zvane „dum“, datulje, rogači, glavice češnjaka. U posebnim bočicama i kovčežićima od sikomora ostale su mirisne masti i tekućine spremne da čuvaju ljepotu tijela koje nesretni udovac Kha nije mogao zaboraviti. Čiste halje su među opremom, plahte i ubrusi pokraj njih. Maska lijepe tamnopute pokojnice sačinjena je od zgnječenoga lana, s očima sjajnim, od opsidijana, s ogrlicom od lapis-lazulija. Sačuvano je sve što je ostavljeno za zagrobni život, a najviše kruha. Uza nj je stavljen u grobnicu svitak „Knjige mrtvih“, dug oko trinaest metara, razdijeljen u trideset i tri poglavlja. Bilo je to pod osamnaestom dinastijom koju su, na razmeđu četrnaestog i petnaestog stoljeća prije naše ere, proslavili faraoni Amenofi II i Amenofi III. Grobnicu uz dom arhitekta Kha u Deir el-Medini otkrio je arheolog Schiaporelli na početku dvadesetoga stoljeća našega doba i prenio je u cijelosti u svoj Pijemont. Posebnu je pažnju posvetio kruhu. Prošlost i povijest obiluju sličnim pripovijestima, sve se ne daju ispričati, mnoge nisu spasene od zaborava.