Bodrum i Bulevar Ratka Mladića 1

Subota, 30. april

Volim da čitam tuđe dnevnike, ali nisam baš sigurna da li umem da napišem svoj koji bi bio zanimljiv i drugima. Nisam probala bar dosad, a sad shvatam da ću danas morati da narušim uobičajeni subotnji ritual što negujem već dosta dugo, a zgodan je. Bazanje po knjižarama. Malo je usamljenički, pa možda baš i nije za „javni dnevnik“. Bio bi možda lepši da prelazim s druge strane mosta. Na ovoj novobeogradskoj baš nije nešto posebno. Knjižare su uglavnom u – tržnim centrima!!! A ne mogu uvek do starog grada ili Zemuna.

P { margin-bottom: 0.21cm; }

Svejedno, umesto knjiga posvetila sam se – novinama kako dolikuje profesionalnoj deformaciji. Danas i sa lica mesta, takoreći. Mada i nije sasvim tako, dnevni su događaji ispali bajati. Još se svi bave prošlonedeljnim izborima, ko je dobio, ko izgubio, a zna se i ko je mogao da ukrade, a sigurno nije lako odoleti tom iskušenju, pa se i kralo. Mada gledajući uživo predsednika Republičke izborne komisije (RIK), čovek mora da ostane zadivljen. Uprkos kašnjenju, izostanku rezultata, izveštajima, sumnjama u fer-plej, čovek je neverovatno miran, staložen, ne podiže glas, liči na nekog dobro situiranog, stabilnog ko ima izgleda i neka dobra leđa. Mada jeste u jednom trenutku „puko“, što je stvarno ulepšalo dan onima koji su ga gledali i slušali.

Mirnog čoveka je odjednom iznervirala opozicija i zamislite šta je rekao – da ga napadaju oni „poznati po Bodrumu“, što je bilo podsećanje da su nekad demokrate u Skupštini ubacili u izborne rezultate i glas sa kartice poslanika koji je u vreme glasanja letovao u turskom Bodrumu. I taman kad se pomislilo kako i predsednik RIK nije baš tako „mrtav hladan“, ispostavilo se da to i nije bila lična reakcija, već je citirao svog premijera koji je baš malo pre toga podsetio na Bodrum izazivajući potpunu nevericu. Jer nema toga ko nije čuo da je sam premijer A. Vučić na početku mandata, a i mnogo puta pre i posle objasnio kako je prošlost prošlost i da se mora zaboraviti sve što je sam radio i kakav je bio kao radikal i ministar informativni naročito. Pa ga narod u koji se stalno kune poslušao, zaboravio, a sad odjednom – Bodrum!!! Nije li to prošlost?

Meni je posebno bilo čudno, jer sam u komšiluku bila kad je svojevremeno menjao tablu na ulici Bulevara Zorana Đinđića u Bulevar Mladićev, što izgleda nisam zaboravila. I sad u ovoj konfuziji osećala sam se kao da sam u – „Bodrumu sa Đinđićevog Bulevara“. Zato od danas mislim da je dozvoljeno da se iz prošlosti nešto i ne mora zaboraviti, da se može i mora zapamtiti?

Nedelja, 1. maj

Ali, nije mi samo Bodrum ulepšao dan. Počelo je ujutru na Radio Laguni. Javljali se neki slušaoci koji su onako, zgodno, uz muziku komentarisali slučajnost da je danas i Uskrs i Prvi maj. Sve dok se nije javio jedan „vernik“ i reče čovek: slavi samo Uskrs i danas bi mu bilo lepo da su s lica zemlje nestali i nestanu svi „prvomašijaši“, te bezbožne fukare. Bilo je čudno to od vernika, pa se samo čovek nada da ga nije čuo patrijarh, koji je pozivao na mir i ljubav božju.

I taman sam se spremala na uobičajeni ručak gde godinama na Uskrs idemo nas dve-tri (nikad nas ni pre ni sad niko nije zbog toga hapsio) kad se opet iz dnevnih novina umesto događaja dana (!) pojavila prošlost. Taman sam prethodne nedelje nekako uspela da raščistim šta bi mogla da bude novonastala reč u dnevnom političkom životu – „autošovinisti“, zaključivši da besmislom sama sebe potire kad ove subote opet rasprave o takozvanoj Drugoj Srbiji kojoj se pripisuje baš ta nova kovanica. A nisam imala pojma sve dosad ko smo mi, koji smo pojedinačno, po sopstvenom izboru, krenuli u Beogradski krug 90-ih . Osim nas iz novina i nekih univerzitetskih krugova tamo je dolazio i sasvim javnosti nepoznat svet željan da čuje informacije drugčije od onih sa RTS, Politike i Večernjih novosti. Ali pre svega su svi bili PROTIV RATA I ZLOČINA.

I nikad mi dosad nije palo na pamet dok ovih dana nisam pročitala da smo zapravo bili organizovana gomila mediokriteta, frustriranih ljudi, nevažnih budala, Srba zadojenih mržnjom – prema samim sebi! To se sad sve belodano otkriva iz nekih knjiga i eseja napisanih o nama pod imenom Druga Srbija koje pišu ne samo svedoci već i oni koji su tada tek bili hormonski osvešćeni tinejdžeri ili se iz pelena tek ispilili. I još sada napadaju istoričarku koja kaže istinu da Druga Srbija ne postoji. I ne postoji, takva kakvom je opisuju i tako organizovana.

Ali ako bi to danas značilo da je Prva Srbija ona na vlasti, a Druga ona izvan vlasti, onda je OK, baš kao i u svakoj drugoj zemlji na svetu. Valjda se samo ovde traži da svi misle isto: „ujedinjeni Srbi“ u mržnji protiv drugih. „Da Srbin ne udari na Srbina“. Pa ostaje nejasno ko je te „drugosrbijance“ i studente na protestima devedesetih tabao. Da li su kolone policajaca pod punom opremom i sa šlemovima u kolonama bili Srbi ili dovedeni Hrvati iz Hrvatske?

Ponedeljak, 2. maj

Vestima dominiraju požari u pravoslavnim crkvama u NJujorku, Australiji, a bilo je nečeg sličnog i u jednom ruskom manastiru. Nesreća je to uvek velika, mada je sreća da niko nije stradao, Crkva u NJujorku bila je građevina iz 19. veka, znamenitost njujorška koju su 1943. od priloga otkupili Srbi iz cele Amerike.

U 80-im kad sam tamo živela, bila je uglavnom poluprazna i za vreme liturgija, ali je bila lepa i u lepoj sredini. Bizarna je bila tadašnja situacija, jer je pored te crkve bila još jedna „državna“, napravila je SFRJ koja je bila još praznija. A bizarnost je dosegla neslućene razmere, jer se znalo da postoje i dve ruske, jedna „beloruska“, a druga isto kao ona SFRJ – ali sovjetska, državna koja se takođe odlikovala prazninom. Beloruska je bila u jednoj velikoj privatnoj kući i nije baš ličila na crkvu spolja, ali unutra je bila puna i odzvanjala od lepih ženskih ruskih horova. I naročito je bila veličanstvena o Uskrsu kad su se u velikom dvorištu i oko nje skupljali svi koji su živeli u NJujorku ili mogli da dođu. Bilo je vreme prolećnih susreta. Tamo su bili ruski disidenti, umetnici, dolazili su svi, slikari, kompozitori, potomci knezova, dolazio je skulptor Neiszvjesnij, dolazio je Barašnjikov, dolazili su od naših i Bojana i Mak (Makavejevi) i Goran Milić i Goran Musić i svi što smo se družili. Barašnjikov je jedne godine došao sa Brodskim, koji se kao i obično držao malo po strani. Posle smo svi odlazili kod lepe i uspešne Amerikanke iz Beograda S. S., koja je bila na čelu fondacije Otvorenog društva, što se brinula tada samo o Rusima i njihovim stipendijama.

Upravo ovih dana u Rigi je održana baletska predstava Barašnjikova posvećena Brodskom. Oni su se upoznali u NJujorku i Brodski je bio kao stariji brat iz domovine. U NJujorškoj reviji (NY Review of Books) je opširna priča i savršena kritika predstave u Rigi, gde je osim igre bilo i reči, ali na ruskom, u slavu velikog pesnika. Kakva je to lepa priča i kakvo je to zadovoljstvo kada se u poštanskom sandučetu nađe NYRB na koju se još pretplaćuje i redovno stiže do N. Beograda.

Utorak, 3. maj

Još traje neizvesnost ko je u dobro opremljenim fantomskim odelima, sa dobrom opremom srušio kuće i kućice i deo starog, ma koliko oronulog, Beograda u Savamali. Odmah posto su, doduše bez fantomki, srušili i Mikser centar za izbeglice. Vlasnici kućica i lokala, čuvari su zvali policiju i bilo koga u pomoć od vlasti, ali niko nije dolazio. Fantomke su otišle, ruševine ostale i tek danas se u pola glasa saznaje da je jedna žena policajka na poziv iskreno odgovorila da imaju naredbu da se ne mešaju.

Ako je to istina, znaci fantomi su bili vlast, njima je potreban prostor i onako inventivni kakvi su, mislim na vlast, došli su na genijalnu ideju da izbegnu neke vlasničke zavrzlame, sta je tu čije, a da se mesecima navlače sa nekim pravima. Ovako, začas stignu do ničije zemlje, podignu nove zgrade, dovedu vodu novu i naprave novu Savamalu zvanu Beograd na vodi koja će biti i starija i lepša od nekadašnje.

Možda korisna ideja za investitore ovdašnje koji su spremni da svakog trenutka nešto sruše bez plaćanja bilo kakve odštete nekom vlasniku. Doduše, premijer je rekao da su to bespravno izgrađeni objekti, pa je ostalo nejasno da li se i onda kad je Savamala nastajala gradilo bespravno. Kao saznaće se, ali ne preko gradonačelnika Malog, njega ne interesuju straćare i neki fantomi. Možda preko ministra unutrašnjeg koji apsolutno konkuriše premijeru po broju pojavljivanja na TV-u. Možda sam ja paranoična, ali kad sam gledala sve one terorističke užase u Parizu, Briselu, kad smo videli kako stradaju nedužni skoro svaki čas u Americi, uvek se na ekranu pojavi šef policije, neki javni istražitelji tužioci, jedva da nekad bude ministar unutrašnji, a kod nas – bez njega ništa. Sigurno da ti sefovi policije i javni tužioci imaju nešto protiv elektronskih i uopšte medija. Jedino ih ceni ministar unutrašnji, pa ne silazi sa ekrana.

I ma šta mislili i rekli, čovek ovde već par dana očekuje da se probudi i sazna da je to sa rušenjem Savamale i fantomkama bio čist san, loš doduše, ali da se tako nešto ipak ni ovde ne može desiti.

Autorka je novinarka iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari