Bog i Hrvatići

Terapije uznemiruju mnogo više od dijagnoza.

Propisani lijekovi i postupci imaju nuspojave prema kojima se temeljna boljetica doimlje kao mačji kašalj.

Nerijetko se dogodi da pacijent, nakon uspjela tretmana, izdahne tako što mu organizam doslovno puca od zdravlja, po svim šavovima.

U Crnoj Gori, na primjer, bolest u vidu dugogodišnje strahovlade Mila Đukanovića eliminirana je izbornom pobjedom SPC, pa će moćna vjerska organizacija – na čelu s mitropolitom Amfilohijem Radovićem, duhovnim pokroviteljem eminentnih ratnih zločinaca – uz pomoć nekoliko marionetskih partija predvoditi rekuperaciju iznurena društva, privodeći ga, kako glase obećanja, sekularnim, demokratskim i građanskim vrijednostima, a posebno uvažavanju nacionalnih, vjerskih, seksualnih i drugih manjina.

Već sad je prilično jasno kako će liječenje biti takvog karaktera i intenziteta da će mnogi naricati za zlatnim dobom vladavine bolesti.

S takvim klerikalnim iskorakom – kad vjerska institucija, premda to javno ne priznaje, postaje dio vladajućeg aparata, pa se neformalno konstituiraju i državna crkva i crkvena država – crnogorsko je društvo krenulo hrvatskim putem.

Staza je odavno prokrčena, dobro utabana i opremljena odgovarajućom signalizacijom.

Moglo bi se čak reći kako je crkveni doprinos političkoj pobjedi ujedno i jedini pokazatelj da će Crna Gora ostati vjerna zapadnoj orijentaciji, ukoliko na zapad – čisto geografski – smjestimo i Hrvatsku, odnosno njezinu etnoklerikalističku koncepciju državnosti.

Da bismo to kratko ilustrirali, dovoljno je podsjetiti da je od četvorice dosadašnjih predsjednika i jedne predsjednice Republike Hrvatske, kompletna muška garnitura deklarirala svoja agnostička opredjeljenja, a svejedno su u državničkim zakletvama krotko recitirali onu humorističku završnu sentencu – Tako mi Bog pomogao! – dajući na taj način do znanja da je prostor unutar kojeg konzumiraju svoje ovlasti zapišan svetom vodicom, tj. kršćanskim vrijednostima, tj. interesima konkretne institucije, Katoličke crkve, koja rečene vrijednosti zadaje i preko njih stabilizira svoju hegemonijsku ulogu.

Posljednja demonstracija te crkveno-državne prožetosti odvija se od početka nove školske godine, jer je nastava organizirana uz posebne propozicije i mjere zaštite zbog suzbijanja širenja zaraze korona virusom.

Jedna od tih mjera sugerira da za vrijeme nastave katoličkog vjeronauka – koji je, podsjetimo, izborni predmet, a u mnogim je hrvatskim školama, umjesto na početku ili na kraju, namjerno raspoređen usred nastavnog dana – djeca koja ga ne pohađaju ne bi smjela napustiti razred, već zajedno s ostalim učenicima ostati na satu i protiv svoje volje, kao i volje njihovih roditelja, usvajati vjeronaučno gradivo.

Združeni napor državne crkve i crkvene države uistinu je dojmljiv: uz onu fizičku, hrvatskim je školarcima osigurana i duhovna zaštita, i to bez izuzetka, dakle i za one koji u regularnim okolnostima, unatoč svim pritiscima (među koje spada i uglavljivanje vjerske izobrazbe usred nastave), ne idu na vjeronauk.

Uz nošenje maski, držanje propisane distance i redovno pranje ruku, svima je zajamčeno i redovno pranje mozga, s tim da je briga o rukama prepuštena samim đacima, dok je higijena mozga u nadležnosti sistema.

Ili, najtočnije: da se djeca ne bi zarazila kovidom 19, bit će zaražena zdravim katoličanstvom.

Osim što je riječ o eklatantnom slučaju silovanja, i to uz masovni defile počinitelja i žrtava, imamo posla s klasičnim primjerom brige za zdravlje gdje je prevencija ubitačnija od bolesti.

Potrebno je samo imati na umu stvarne domete školske religijske poduke, naime činjenicu da vjeronauk u izvedbi Katoličke crkve može pridonijeti duhovnoj i moralnoj ravnoteži mlade osobe otprilike koliko i Amfilohije Radović demokraciji.

Prema svim raspoloživim podacima, korona virus je izrazito blagonaklon prema maloljetnicima: većina onih koji se njime zaraze niti ne osjete simptome, a u najgorem ih slučaju blaga temperatura trese dva ili tri dana i gotova priča.

No kad djeca, protivno svojoj volji i volji njihovih roditelja, bivaju inficirana katoličkom propagandom i pridruženim dogmama, pogotovo ako je ta infekcija osnažena sistematičnošću neumoljiva školskog drila, posljedice se znaju osjećati čitav život.

Napokon, svi smo svjedoci dozlaboga bolesna ponašanja priličnoga broja odraslih osoba zaraženih etnički mutiranim katoličanstvom, kada se svim silama upinju vjeronaučno gradivo utvrditi kao normu za čitavo društvo – od podobne forme obitelji, preko zabrane abortusa i sotoniziranja homoseksualaca, pa do nametanja obaveznog izbornog vjeronauka – uključujući groteskne agnostike koji u predsjedničkoj zakletvi zazivaju Božju pomoć.

Prema tome, nema sumnje da bi svakome đaku podlijeganje kovidu 19, makar i uz trodnevnu vrućicu, bio čisti spas od užasa koji uzrokuje crkveno-državna metoda navodne borbe protiv kovida 19.

Ovo drugo se tek u nijansama razlikuje od nasilnog pokrštavanja.

Zbog toga ne čudi što je nastup ogorčenih roditelja, koji su u zagrebačkoj Osnovnoj školi Ivana Meštrovića demonstrativno izvukli svoje djevojčice i dječake s prinudne nastave vjeronauka, po svemu nalikovao akciji oslobađanja talaca.

Zbilja se i radi o očajničkoj bitki za dječje duše koje klerikalno ustrojena država nastoji kidnapirati.

Ostaje krepka pouka da živimo u zemlji u kojoj se za minimum individualne slobode i prava na različitost treba boriti gerilskim metodama.

Ono što u ovoj priči, kao i mnogima što su joj prethodile, uistinu plijeni jest nezasitnost Katoličke crkve u podređivanju društva svojim ideološkim i materijalnim aspiracijama, svakako ohrabrena spoznajom da je izvršna vlast itekako spremna funkcionirati kao svjetovna podružnica Kaptola.

Nedavno su, primjerice, novinari otkrili da je od 58 milijuna kuna koliko je kroz četiri godine Ministarstvo regionalnog razvoja izdvojilo u sklopu Programa ulaganja u zajednicu, čak 53,2 milijuna dodijeljeno crkvama, a samo 4,8 milijuna svima ostalim koji su se javljali na natječaj za sredstva primarno namijenjena sanaciji i obnovi škola, vrtića, bolnica, kazališta…

Budući da iz nadležnoga ministarstva novinarima nisu htjeli otkriti ni imena članova povjerenstva koje odlučuje o raspodjeli novca poreznih obveznika, jasno je očitovan konspirativno-mafijaški ugođaj uz koji se, na direktnu štetu zajednice, financijski opslužuju kršćanske vrijednosti.

Kad je prije neki dan pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević upozorila da se u mnogim školama vjerski sadržaji prakticiraju i izvan nastave vjeronauka, recimo prilikom održavanja školskih priredbi, što ona smatra neprihvatljivim, premijer Andrej Plenković prijeko je uzvratio da on tu primjedbu ne razumije, da je to naša praksa, tradicija i identitet, te da bi bilo zaista neobično da u zemlji gdje ima toliko vjernika, toliko katolika, da sada najednom nigdje ne bude ničega.

Ovisno o potrebama, predsjednik Vlade čas preuzima ulogu bankomata, a čas ministranta, no razina drske ignorancije i bezočnoga laganja sve je vrijeme na tako visokom nivou da će provoditelji političke volje smrknutog bradonje iz manastira Ostrog, dok budu prodavali magle o sekularizmu, demokraciji i multikulturalnosti, od njega štošta moći naučiti.

U odnosu na zapadni uzor, trebat će tek katoličku zamijeniti pravoslavnom varijantom državnosti.

Što se najmlađih žrtava takvog projekta tiče, najbolje bi bilo da nebesa budu darežljiva i upriliče eksploziju virusa u obrazovnom sustavu. Nasisati se korone, maknuti od škole, skloniti u samoizolaciju i koristiti svaku priliku za sabotažu elektronski organizirane nastave, to je najbolje što hrvatski školarac danas može učiniti za svoje mentalno zdravlje.

Bog čuva Hrvatsku, a kovid 19 djecu – i od jednog i od druge.