Bog i zastupnik

„Religija države – piše on – podrazumijeva da je vjernost pastve oslobođena bilo kakvog konkretnog sadržaja, jer tada nema razloga da se postavljaju pitanja.

Kada se to ništa prihvati kao konačno i spasonosno dokidanje naših historijskih noćnih mora, kao ključ za razrješenje naših mizernih i pohabanih egzistencija, tada nastaje kolaps razuma i počinje vladavina neumoljive ideološke logike: državotvorno praznovjerje, kojim se naoružala armija odanih, natkrilit će i opravdati svaku počinjenu gadost“.

Jedinku iz armije odanih Martensson pak skicira ovako: „Onaj koji je položio svoj osobni identitet pred raljama metafizičkog smisla države doima se kao biće iz jeftinih horror filmova. I kao mučitelj i kao mučenik on u sebi nosi tragičan defekt, koji ga istodobno čini i komičnim i monstruoznim. On je u stalnome sukobu sa svima koji ne dijele njegov bogati talent za redukcionizam“.

Rečeni talent za redukcionizam kod nas je s posebnim žarom razvijan u prvoj dekadi hrvatske državnosti, namećući strogo partikularnu perspektivu kao nacionalnu obavezu najvišega reda.

Akademik Dalibor Brozović, primjerice, u romantičnim je devedesetim govorio o hrvatstvu kao tegobnome historijskom usudu koji podrazumijeva odricanje od nečega što se obično smatra normalnim životom: „Svaki bi razuman čovjek želio da u 24 sata više sati funkcionira kao otac, brat, sin, muž, ljubavnik, stručnjak, negoli da bude prisiljen da u njegovoj svijesti činjenica da je Hrvat bude na prvome mjestu. Ali situacija u kojoj se hrvatska nacija nalazi to ne dopušta“.

Akademikovo viđenje situacije – kada je važnije biti Hrvat nego otac, brat, sin, muž, ljubavnik, stručnjak i tome slično – tada je, kao okorjeli novinar, efektno sažeo Milan Ivkošić: „Prvo si Hrvat, pa tek onda imaš neko političko mišljenje“.

A njegova bliska kolegica, tadašnja kolumnistica Vjesnika Maja Freundlich, u godinama poratnog zanosa istoj je redukcionističkoj viziji dala univerzalnu težinu i stavila je u službu streljačkoga stroja: „Tek sad, kad više nema rata, kojim bismo se ispričavali i izbjegavali dužnosti, tek sada moramo napokon ljude koji nisu državotvorni zamoliti neka nam ne smetaju“.

Da inkvizicija kojoj su ovi odvažni domoljubi udarali temelje i dalje redovno zasjeda podsjetio nas je ovih dana saborski zastupnik  Miro Bulj.

U ponedjeljak je zastupnik Bulj u pisanoj formi zatražio od premijera Andreja Plenkovića da obustavi financiranje Srpskog narodnog vijeća jer se Dejan Jović, inače član Savjeta SNV, pohvalno izrazio o nedavnome intervjuu s piscem i novinarom Perom Kvesićem, a u kojemu je ovaj na nedoličan način govorio o hrvatskoj državi.

Jović je, elem, na Twitteru objavio sljedeće: „Izvrstan intervju Pere Kvesića. Kaže: ‘Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna… Ne možete realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro'“.

Zastupnik Bulj je to prepoznao kao nečuven slučaj bogohuljenja, pa u pismu premijeru između ostaloga veli: „Osim što je podijelio navedeni intervju i izvukao u tweet dijelove koji stvaranje Hrvatske smatraju lošom, retardiranom i nakaradnom zamisli koja ne može donijeti ništa dobro, Jović je konstatirao da je Kvesićev intervju izvrstan. Očekujem vaš brzi odgovor i reakciju kao i prestanak financiranja SNV čiji članovi Savjeta daju izjave koje dovode u pitanje stvaranje hrvatske države za koju sam se zajedno sa svojim suborcima borio i za koju su mnogi od njih dali svoje živote i zdravlje“.

Eto krimena – „Jović je konstatirao da je Kvesićev intervju izvrstan“!

Zastupnik Bulj, Hrvat na straži, toliko se zgrozio takvim podrivanjem obvezujuće religije da je – otkrivši izvježbanim senzorima kako se službenom božanstvu drsko odriču božanski atributi – uputio dopis prvosvećeniku, tražeći da grešniku isporuči zasluženu kaznu, te zavede red i duhovnu disciplinu unutar vjerske zajednice.

Prizor je viđen na tisuće puta i skoro ni po čemu nije izuzetan.

Tek jedna sitnica čini ga pomalo neobičnim: u inkvizicijskoj inicijativi zastupnika Bulja, naime, nije prozvan skarednik koji je prdnuo u hramu, već onaj koji se na to osmjehnuo.

Nije dakle prozvan Pero Kvesić, koji je hrvatsku državu opisao kao lošu zamisao – zamisao koja je bila retardirana i nakaradna – već Dejan Jović, koji je Kvesićeve riječi podijelio na društvenoj mreži.

Stoga je zastupnik Bulj zatražio da se obustavi financiranje Srpskog narodnog vijeća, s argumentom da je Jović član Savjeta te organizacije, ali ne i da se storniraju novčane dotacije Večernjem listu, gdje je izvorno objavljen skandalozni intervju.

Štoviše, u pismu zastupnika Bulja premijeru Večernji list nije ni spomenut, makar je bez sumnje riječ o medijskome poprištu svetogrdnog delikta.

Zašto, pobogu?

Čemu kraj živoga krvoloka nasrnuti na zadovoljna promatrača?

Možda zbog toga što sam zastupnik Bulj često koristi Večernji list kao platformu za svoje javne nastupe, uglavnom da bi inicirao hajke na nedovoljno rodoljubne pojedince i štitio oficijelne svetinje od onih koji mrze sve što je hrvatsko?

Ili možda zastupnik Bulj vjeruje kako Večernji list, kao glasilo u vlasništvu medijske korporacije, ne prima nikakav novac iz državne riznice, pa bi utoliko bilo besmisleno zahtijevati od prvosvećenika prestanak njegova financiranja?

Kao i svi koji bodro šire famu o tome kako hrvatski porezni obveznici plaćaju zlodjela SNV i Novosti, umjesto da banda bude prepuštena nemilosti tržišta, zastupnik Bulj je u toj stvari u namjernoj zabludi.

Lani je, na primjer, Večernji list iz državnog proračuna dobio 2.702.820,75 kuna, od toga najviše od Ministarstva poljoprivrede – 364.000 kuna – pod firmom usluga promidžbe i informiranja.

Ove je pak godine Večernjem dosad iz budžeta otišlo ukupno 2.071.084,49 kuna, a samo iz Ministarstva regionalnog razvoja 574.520 kuna, pod stavkom usluga promidžbe i informiranja…

Zašto onda ipak SNV, zašto Jović?

Zar ne bi bilo normalno da zastupnik Bulj, kad je već hrvatski intelektualac u Večernjem listu tako užasno obijedio hrvatsku državu, zahtijeva prekid budžetskih transakciji prema Styriji?

Može li biti da je u mentalnom univerzumu zastupnika Bulja i grijeh nacionalne izdaje rezerviran isključivo za Srbe, tj. da se u toj pustopoljini ne pravi razlika između hrvatskog državotvorstva i hrvatskog antisrpstva?

Meni je, da budem iskren, to više-manje svejedno, tim prije što su mi Kvesićeva razmišljanja o državnoj svetinji bliska.

Interesantnije je uočiti kako reakcija na intervju (točnije rečeno: reakcija na reakciju na intervju) hrani argumentacijsku osnovu počinjene blasfemije, tako da ova – koliko god bila nedopustiva – postaje takoreći samorazumljiva.

Može li, naime, hrvatska država biti išta drugo nego loša zamisao, retardirana i nakaradna u samoj ideji, ako njene vrijednosti zastupa zastupnik Bulj?

Zdrav razum i minimum potrebe za slobodom upućuju na to da ne može.

Dok god je svojom batinaškom zaštitom profilira zastupnik Bulj, hrvatska država može biti vrijedna jedino najdubljeg prezira.

Razumijemo li, s druge strane, njegovo pismo kao implicitnu kritiku, prigovor vladajućoj garnituri zbog bolećiva toleriranja svetogrđa, jasno je da zastupnik Bulj ustvari nariče nad činjenicom da država nije u potpunosti totalitarno realizirana.

Domovinska teokracija – takva gdje i standardna mantra o odvojenosti crkve i države postaje besmislena, jer je sama država božanstvo, i to takvog ranga da ga nacionalna crkva nadređuje globalnom superjunaku iz Novog zavjeta – još uvijek je nedovršena, mada su lijepi izgledi za sretan kraj, pa član parlamenta ima razloga s optimizmom prionuti harangi.

Da je živ, Martensson bi policijsku agilnost zastupnika Bulja prepoznao kao doprinos stapanju nebeske instance i zemaljskog aparata, udarništvo uslijed kojeg bog i batina postaju država i država.