Booster doza za hrvatski revizionizam

Roje s pravom napominje da se pod egidom „pripadnici hrvatske vojske 1941-1945“ zapravo želi „na mala vrata“ licemjerno progurati ideja kako su se ustaše (prije i iznad svih drugih upravo oni) zajedno s ostalim hrvatskim kvislinzima i nacističkim kolaboracionistima borili tijekom Drugog svjetskog rata za samostalnu i neovisnu nacionalnu državu, a ne partizani predvođeni „mrskim komunjarama“, koji nisu, kako se hvale, oslobodili Hrvatsku, već je iznova „okovali“ i porobili, samo umjesto karađorđevićevskih, velikosrpskih, sada socijalističkim, jugoslavenskim lancima.

Ujedno je upozorio da se time izravno krši Ustav RH u kojem jasno piše (u preambuli) kako hrvatski narod svoje pravo na punu državnu suverenost temelji (i) na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz 1943, dakle nasuprot ustaškom proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 1941, a da se svakom negacijom i(li) zaobilaženjem ovih odredbi, RH automatski svrstava na gubitničku stranu i pri tomu se grubo falsificira povjesna istina.

Iako je svakom vidljivo, čak „iz aviona“ o čemu se tu radi, hrvatski saborski Odbor za ratne veterane, na čelu s istaknutim HDZ-ovcem Josipom Đakićem podržao je projekt spomenutih udruga o „realizaciji uređenja grobišta hrvatske vojske 1941-1945“; ali nakon što je u Saboru dr Katarina Peović digla galamu oko ovog sramotnog prijedloga, a u javnosti su je poduprle antifašističke udruge, Odbor je malčice reterirao, tj. ogradio se od prvotne inicijative, tako da je na koncu predloženo trulo, kompromisno rješenje i u službenom zaključku stoji kako se podržava ideja da se na Mirogoju „uredi vojno groblje pripadnika oružanih snaga NDH 1941-1945“.

OPOMENA ZLU: Ali, među tih 550 grobnih mjesta (iako se navodno radi o daleko većem broju, govori se čak o 8.000 grobnih mjesta) koja su odlukom Ministarstva unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije (iz svibnja 1945) o uklanjanju groblja i grobišta bila uništena, zemljište preorano, križevi polomnjeni i bačeni, a cijeli teren sravnjen sa zemljom kako bi se na njemu zasadila šuma (slično je prošlo i susjedno groblje na kojem su bili sahranjeni pripadnici Waffen SS i Wehrmacht), nalazio se i grob predsjednika Sabora NDH, Marka Došena, velikog pobornika ustaške ideje i pokreta i bliskog suradnika poglavnika Ante Pavelića.

Istina, Došen je umro prirodnom smrću, nije formalno pripadao ustaškim vojnim formacijama, ali žrtvoslovnim udrugama, a ponajviše Đakiću i „njegovom“ Odboru (po)služio je za pokriće pred javnošću kako bi legitimirali svoju odluku o podržavanju inicijative o uređenju grobišta iz „civilizacijskih razloga“.

Uz to, Odbor se vodio logikom: kao što njemačka država obilježava mjesta i održava (i obnavlja) groblja svih pripadnika svoje vojske (u oba svjetska rata) koji su ginuli diljem europskih ratišta, pa je tako 1996. na inicijativu, formalno nevladine udruge Narodni savez njemačke skrbi za ratna grobišta, na Mirogoju uređeno (1945. porušeno) spomen obilježje pripadnika njemačkih oružanih snaga, s nekoliko simbolično postavljenih križeva (na kojima su ispisana imena mrtvih); pa tako valjda isto pravo imaju i Hrvati i nema niti jednog opravdanog i humanog razloga da se ičiji posmrtni ostaci ne pokopaju i ne obilježe.

Zato na ulazu na Njemačko groblje na Mirogoju i stoji moto njemačkog nobelovca za mir Alberta Schweitzera: Grobovi vojnika su veliki propovijednici mira, opomena zlu i tragediji koje svaki rat sobom nosi.

Dakako, u smrti su svi jednaki, ali što ćemo s onima koji su za života (po)činili stravične zločine, pa ma kojoj strani pripadali?

U smrti neprijateljstva, tako kažu, prestaju, ali zar nas životna praksa i iskustvo svakodnevno ne demantiraju?

Dok se traži obnova grobišta gdje počivaju ustaše i domobrani, partizanska su zapuštena, mnoga nebrigom devastirana; a o obnovi više od 3.000 srušenih antifašističkih obilježja tijekom tzv. Domovinskog rata 1991-1995. nitko i ne razmišlja.

„ZABORAVLJANJE“: Žrtvoslovne udruge u-nostalgičara ishodile su da im Skupština grada Zagreba, dok je još gradonačelnik bio nedavno preminuli Milan Bandić iz proračuna dodijeli milijun kuna (od potrebnih 2,4 milijina) za uređenje spomenutih grobišta, ali nakon što je u gradu došlo do smjene vlasti, novi gradonačelnik iz zeleno-lijeve koalicije Tomislav Tomašević zakočio je projekt uz obrazloženje kako je potrebno ispitati njegov stvarni sadržaj.

Na tu su odluku žrtvoslovci burno reagirali i promptno zatražili pomoć Ministarstva branitelja, samog ministra Tome Medveda i na koncu saborskog Odbora za veterane kako bi ostvarili svoj naum, jer bez obećanog ostatka novca, kojeg im je Skupština navodno dužna isplatiti, to jednostavno neće biti u stanju.

Ali, uporno pri tomu zaboravljaju, zaobilaze i preskaču naglasiti, kako se ne radi samo o uređenju grobišta hrvatske vojske, ma što pod tim mislili, već i o ideji da se na budućem memorijalnom groblju podigne veliki središnji križ (replika onog iz vremena NDH), čime se očevidno ne žele samo memorirati žrtve komunističkog zlosilja, odnosno „istinskih bojovnika“ za hrvatsku slobodu i samobitnost, već i (pro)slaviti sam ustaški pokret kao takav.

A to što se među njima nalaze i pripadnici ustaškog pokreta, koji je uz nacističke postrojbe SS, Gestapo itd. proglašen zločinačkom organizacijom, pa samim time po međunarodnoj konvenciji zapravo i nemaju pravo na obilježeno grobno mjesto, to u RH nikoga ne impresionira, niti posebno uzbuđuje.

Jasno je zašto: time se željelo svima jasno poručiti: ne želimo od grobišta ratnih zlikovaca stvarati hodočasna mjesta revizionista i nacifašista svih vrsta i boja.

Ali, našim, hrvatskim revizionistima takva poruka ništa ne znači, jedino im je važno naglasiti: partizanima nema mjesta među hrvatskom vojskom, jer oni nisu naši; pali su za unitarističku Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku.

„NA ČEKANJU“: Nakon prašine koju je digla K. Peović, istina uz asistenciju antifašista, projekt je stavljen do daljnjeg na čekanje, ali bez iluzija da će biti i obustavljen, barem ne na način kako to zagovaraju žrtvoslovni revizionisti.

Ovom je prigodom važno skrenuti pozornost na kontroverzno, pa i perverzno ponašanje Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH koji je cijelu ovu priču prepoznao kao dobru prigodu za trgovinu; ma koliko bio zabrinut kako se ovim činom obnove grobišta zapravo želi slaviti ustaški pokret, on je poručio institucijama i protivničkoj strani: ukoliko počnete obnavljati uništene partizanske spomenike, e onda ni antifašisti neće imati ništa protiv uređenja ustaških grobišta.

Toliko o „antifašističkoj principijelnosti“ F. Habulina, inače poslušnog asistenta vlade premijera Plenkovića, koji je, kako bi dobio nove uredske prostora za svoju udrugu, debelo zažmirio na oba oka, zaboravio da je upravo vlada HDZ „normalizirala ustaški pozdrav Za dom spremni“, te ja zajedno s premijerom i članovima vlada hodočastio u Jasenovac, na zgražanje svih istinskih antifašista.

Za razliku od Habulina, čak su se i u Ministarstvu branitelja ogradili od pojedinih žrtvoslovno-revizionističkih inicijativa, poručili su: nema ni govora (barem ne zasad) o obnovi središnjeg križa kojeg su partizanske vlasti srušile 1945, već će se samo za kršćane postaviti križevi, a za muslimane nišani, kako bi se obilježilo njihovo vječno počivalište.

U redovima veterana i ostalih ustašoidnih promotora ogorčeno se pitaju: ako su u Teznu, kod Maribora, Slovenci podigli spomenik na kojem piše da su pripadnici jugoslavenske vojske 1945. pobili između 15 i 20 tisuća, najviše hrvatskih vojnika i civila, zašto je onda nama u RH problem priznati da se žele urediti grobišta hrvatske vojske?

I uistinu danas je civilizacijska norma, ili bi barem trebala biti, da svatko ima pravo na dostojno obilježen grob; to ne bi trebao nigdje i nikome biti problem, ali kako piše dr Hrvoje Klasić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: „To bi bio najmanji problem kad bi mi u društvu, generalno u Hrvatskoj imali jasan stav što je to NDH i što je ustaški pokret, pa onda neka ti ljudi imaju grobno mjesto, ali da to ne postane mjesto okupljanja i žaljenja nad propalim režimom i nad zločinačkom državom“.

Međutim, mi u RH nikako da (si) priznamo kako NDH nije bila ni neovisna, još i manje država, a najmanje hrvatska država, već je to bila zločinačka, kvislinška tvorevina Pavelićevih šovinista, pljačkaša, razbojnika i ubojica i utoliko je iz moralnih i civilizacijskih razloga nedopustivo ustaške koljače (na)zvati hrvatskom vojskom.

Oni to jednostavno nisu, sve drugo, pa i ova licemjerna briga oko uređenja grobišta tzv. hrvatske vojske, samo je izlika, booster doza za jačanje i otpornost hrvatskog revizionizma na povjesnu istinu i pravdu.