Borci i tvorci čiste Republike Srpske

Sve je svedeno i dato elegantnim potezima grafitne crne olovke na žuto obojenoj osnovi… Koliko dramatike i ljudske tragike u crtežu Miodraga Šušnice… policijskog inspektora i borca za pravdu, jugoslovenskog prvaka u kanuu dvosedu… zajedno sa kumom Mirzom Fazlićem… roditelja i trenera, vaspitača mladih iz Banjaluke.

***

Miodrag Šušnica ubijen je 10. aprila 1992. godine uveče oko 20 sati u kafiću „Kajak“ u Banjaluci. Ubice, kao ni organizatori ubistva, nikada nisu odgovarali za ovaj zločin, iako su Neven Laka i Vladimir Todić tokom istrage priznali da su likvidirali Šušnicu i detaljno opisali kako su i po čijem nalogu zločin izveli.

***

Slobodan Vasković, banjalučki novinar, koji se pomno bavi ovim slučajem, u tekstu objavljenom na svom portalu tvrdi:

Istragom ovog ratnog zločina utvrdio sam da je nesporna činjenica da je tog dana postojala svjesna i organizovana namjera da se likvidira Šušnica.

***

Inspektor Miodrag Šušnica je bio otpočetka ciljana meta ubica i njihovih nalogodavaca, kako bi se Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati u Banjaluci optužili da stoje iza njegove likvidacije i kako bi nakon toga uslijedila odmazda.

***

Zato je kao datum ubistva izabran baš 10. april, dan osnivanja NDH, kako bi se optužbe protiv banjalučkih Muslimana i Hrvata što jače naglasile.

***

Inspektor je, inače, namamljen u „Kajak“. Pozvao ga je poznanik Slobodan Šolaja i zatražio od njega da se nađu u tom kafiću. Šušnica je došao, ali se Šolaja nije pojavio. Zato su stigli Todić i Laka, koji su ga likvidirali.

***

Ubistvo inspektora poslužilo je da otpočnu i da se nastave likvidacije nesrba u Banjaluci. Zato je ubistvo Miodraga Šušnice – ratni zločin, premda u dosadašnjoj istrazi tako nije tretirano.

***

U krivičnoj prijavi CJB Banjaluka, Višem javnom tužilaštvu Banjaluka, od 30. 04. 1992, protiv nepoznatih izvršilaca ubistva Miodraga Šušnice stoji:

 „Dana 10. 04. 1992. oko 20 sati trojica nepoznatih muškaraca su došli u gostionu Kajak, popili piće i otišli. Nakon desetak minuta ponovo su ušli u gostionu i jedan od njih je u ruci držao automatsku pušku, a jedan je prišao Šušnici Miodragu i pozvao ga da izađe s njim ispred gostione, što je Miodrag i učinio. Za to vrijeme dvojica muškaraca su izašli na druga vrata iz gostione i odmah po izlasku uperili oružje u Miodraga, jedan automatsku pušku, a drugi pištolj, te ispalili više hitaca koji su Miodraga pogodili u predjelu glave i grudnog koša. Od zadobijenih povreda Šušnica Miodrag je na putu do bolnice umro.“

***

Ovako bedno sročenu krivičnu prijavu potpisao je tadašnji načelnik CJB Stojan Župljanin, kasnije od strane Haškog tribunala pravosnažno osuđeni ratni zločinac.

***

Obdukcijom je utvrđeno da je Šušnica imao 17 prostrelnih rana u području glave, grudnog koša, trbuha i ekstremiteta.

***

Neven Laka, pripadnik nastavnog centra „Alfa“ tadašnje Vojske Republike Srpske Krajine, priznao je 1993. ubistvo i rekao da su ih angažovali Nenad Stevandić, Pantelija Damjanović i Nenad Kajkut, navodno s ciljem da se „pohvata muslimanska mafija u Banjaluci“. „Mi smo imali zadatak da po bilo koju cenu razbijemo tu mafiju, bilo da ih pobijemo ili da ih pohvatamo, to jest lišimo slobode“, rekao je tokom saslušanja Neven Laka.

***

Ubistvo je priznao i Vladimir Todić, koji je takođe kao nalogodavce naveo Nenada Stevandića i Panteliju Damjanovića. On je, kao i Laka, identično opisao događaje posle ubistva, navodeći da su se tokom večeri u hotelu „Bosna“ u centru Banjaluke našli sa Nenadom Stevandićem, koji im je rekao da su ubili pogrešnog čoveka. Naglasio je i da je Stevandić rekao da će iskonstruisati priču o „obračunu bandi“, a da će Šušničin pištolj baciti u dvorište džamije Ferhadije.

***

Na informativnom razgovoru u policiji, u oktobru 1993, Nenad Stevandić je negirao da je izdavao naloge osumnjičenima za ubistvo. Veze sa ubicama negirao je iste godine i Pantelija Damjanović.

***

Jagoda Šušnica, supruga Miodraga Šušnice, u januaru 1996. dobila je dopis od istražnog sudije Slobodana Milašinovića da je obustavljena istraga protiv Vladimira Todića, Nevena Lake i Mirka Pajdića, koji su bili osumnjičeni za ubistvo njenog supruga. U dopisu se navodi da je istraga obustavljena, jer je javni tužilac odustao od krivičnog gonjenja.

***

Naručioci, ubice i oni koji ih štite, očigledno su smatrali da je jednom za svagda stavljena tačka na počinjeni zločin. Međutim, iznošenjem u javnost nekih detalja istrage, kao i novootkrivenih dokaza, za slučaj Šušnica sada se, po prvi put, zainteresovalo i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

***

U Prijavi ratnog zločina ubistva Miodraga Šušnice, koja je pre dve sedmice podneta i prihvaćena u Tužilaštvu BiH, ovako se, na osnovu svedočenja, rekonstruiše sam zločin:

***

Dana 10. 4. 1992. godine prije 20,00 časova u nekoliko navrata, a najmanje dva puta, imenovani Laka Neven, Todić Vladimir i Pajdić Mirko došli su u kafe-bar „Kajak“ u Ulici Save Kovačevića 44, u opštini Banjaluka, te su tražili i pokušali vizuelno da identifikuju oštećenog Šušnicu Miodraga kao osobu sa fotografije koju su im dali doleimenovani nalogodavci i organizatori ovog k. d. – Stevandić Nenad, Damjanović Pantelija, Kajkut Nenad i Šolaja Slobodan.

***

 Jedan ili dva neposredna izvršioca, najvjerovatnije Laka Neven i Pajdić Mirko su znali da osoba sa fotografije koju traže jeste Šušnica Miodrag, jer je jedan od njih dvojice u jednom momentu svog boravka u kafe-baru „Kajak“ prišao jednom od konobara i tražio Šušnicu. Konobar mu je rekao da je Šušnica u kancelariji i pokazao vrata sportskog kluba u kojem je oštećeni Šušnica Miodrag volontirao kao trener.

***

S druge strane, jedan ili dva neposredna izvršioca su imali, od nalogodavaca i organizatora namjerno pogrešno stvorenu, predstavu da je osoba sa fotografije koju traže banjalučki Musliman izvjesni Beganović Rešad, kojeg treba da liše života po naređenju doleimenovanih nalogodavaca i organizatora, jer je on navodno prijetnja po Srbe.

***

Negdje oko 20,00 časova istog dana neposredni izvršilac Laka Neven je pokušao da uđe u kancelariju sportskog kluba unutar kafe-bara „Kajak“ i tom prilikom je došao u neposredan kontakt sa oštećenim Šušnicom Miodragom, koji ga je pitao – Koga tražiš?

***

 Nakon toga je došlo do kraćeg razgovora između Lake Nevena i oštećenog Šušnice Miodraga u kojem se Laka Neven uvjerio da je ispred njega osoba sa fotografije, ali i da ta osoba nije Musliman Beganović Rešad, već Šušnica Miodrag.

***

Neposredni izvršilac Laka Neven je potegnuo oružje, no Šušnica Miodrag ga je spriječio u tome i izvukavši svoj pištolj naredio mu da spusti oružje i da izađe iz kafe-bara „Kajak“.

***

 Ispred glavnih ulaznih vrata kafe-bara „Kajak“ Laka Neven je oštećenom Šušnici Miodragu pokazao službenu legitimaciju bijele boje najvjerovatnije legitimaciju Državne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova takozvane Republike Srpske Krajine, nakon čega je Šušnica Miodrag spustio svoj pištolj.

***

U tom trenutku Laka Neven je iskoristio spušteni gard i neopreznost oštećenog Šušnice Miodraga i nogom ga odgurnuo od sebe, a drugi neposredni izvršilac Todić Vladimir, koji je nekoliko metara dalje u bašti kafe-bara „Kajak“ čekao sa spremnom automatskom puškom, otvorio je vatru u pravcu Šušnice Miodraga. Pucanju u Šušnicu Miodraga su se pridružili i Laka Neven i Pajdić Mirko.

***

Najmanje jedan neposredni izvršilac, najvjerovatnije Todić Vladimir, najvjerovatnije je pucao u oštećenog Šušnicu Miodraga u okvirima vlastite svijesti i volje da lišava života banjalučkog civila Muslimana Rešada Beganovića po naređenju doleimenovanih nalogodavaca i organizatora…

***

Najmanje jedan, a možda i dva neposredna izvršioca, najvjerovatnije Laka Neven i Pajdić Mirko su najvjerovatnije pucali u oštećenog Šušnicu Miodraga u okvirima vlastite svijesti i volje da sigurno ili možda lišavaju života nemuslimana Rešada Beganovića, već upravo penzionisanog inspektora Šušnicu Miodraga, po nacionalnosti Srbina iz Banjaluke.

***

Oštećeni Šušnica Miodrag je ostao ležati isred glavnog ulaza u kafe-bar „Kajak“, a Laka Neven se sagnuo i uzeo pištolj marke crvena zastava, model 70 kalibra 7,65 mm (tvornički broj 255752), vlasništvo oštećenog Šušnice Miodraga i ponio ga sa sobom.

***

 Nakon toga, goreimenovani i prijavljeni neposredni izvršioci su otrčali u vozilo marke fiat ritmo na kojem su montirane italijanske registarske oznake, u kojem ih je čekao vozač doleimenovani pomagač Tamburić Milenko zvani Pitljo, koji ih u istom vozilu i dovezao do lica mjesta.

***

Goreimenovani i prijavljeni nalogodavci i organizatori su imali vrlo jasan motiv i političku pozadinu za naređivanje i organizovanje ovog ratnog zločina koji će se početi otkrivati u danima i mjesecima nakon izvršenja ovog krivičnog dela.

***

Recimo, samo dan nakon izvršenja ovog zločina u banjalučkim dnevnim novinama „Glas“ izašao je članak potpisan od strane izvjesne „Srpske protivterorističke grupe“ u kojem se za „ubistvo srpskog inspektora“ javno, direktno i bez ikakvih pravnih ili činjeničnih osnova optužuju porodice Beganović i Klindić, „muslimansko-hrvatska mafija“ i političke partije Stranka demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

***

Ovim novinskim tekstom su javno i nedvosmisleno, ali potpuno lažno i neosnovano, svi banjalučki Muslimani i Hrvati, i njihovi politički predstavnici, markirani i optuženi za navodni „teror nad Srbima“, za „ugrožavanje bezbjednosti Srba“ i pripremanje ratnog sukoba u Banjaluci.

***

Lišavanje života oštećenog Šušnice Miodraga prijavljujem kao k. d. ratnog zločina jer na to ukazuju činjenice na koje upućuju lični i materijalni dokazi, kao i instrukcije nalogodavca i organizatora Nenada Stevandića da izvršioci ovo k. d. izvedu ispaljivanjem projektila ručnog raketnog bacača „zolja“ u kafe-bar „Kajak“.

***

Upravo ta činjenica upućuje na politički motiv i pozadinu, odnosno, na želju i cilj nalogodavaca i organizatora da izvedu što senzacionalnije i krvavije ubistvo Srba, ili Srbina, ili „srpskog inspektora“, sa što više žrtava te da ga prikažu kao „teroristički čin“ za koji mogu optužiti „muslimansko-hrvatsku mafiju“ i političke partije SDA i HDZ.

***

Svedoci i savremenici zločina izvršenog nad Miodragom Šušnicom mogu posvjedočiti da je istinska ratna psihoza i teror u Banjaluci počeo sa ovim ubistvom. Sam zločin, kao i novinski napisi i javna ogovaranja kojima se za ubistvo nedvosmisleno optužuju Muslimani i Hrvati unijeli su veliku doza straha, ratne psihoze i osjećaj nesigurnosti i neizvesnosti među banjalučke Muslimane i Hrvate. Većina njih se osećala targetiranim i prozvanim za nešto što niko od pripadnika tih naroda nije počinio.

***

Istovremeno, zločin je naručiocima poslužio i za „kreiranje“ osjećaja ugroženosti Srba, odnosno, za izazivanje netrpeljivost i mržnje prema Muslimanima i Hrvatima. Time se kod većine Srba u Banjaluci i okolini htelo i uspelo proizvesti odsustvo bilo kakve empatije za progon i teror nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom Banjaluke i okoline.

***

Podnosilac Prijave Tužilaštvu BiH, čije ime ne navodimo iz opravdanih razloga, zaključuje: Prijavu za ratni zločin ubistva Miodraga Šušnice podnosim protiv sledećih lica: Pantelije Damjanovića, Nenada Stevandića, Nenada Kajkuta i Slobodana Šolaje – koji su naložili, podstrekavali i organizovali izvršioce i samo izvršenje ubistva… Zatim protiv Vladimira Todića, Nevena Lake i Mirka Pajdića, koji su neposredni izvršioci ubistva, te protiv Milenka Tamburića zv. Pitljo, Radomira Sejmanovića zv. Šubara, Nebojše Stojanovića zv. Jarac i Stanoja Štrpca zv. Ringo, koji su pomagači u izvršenju ubistva.

***

Gledam Sizifa misleći na hrabrog i plemenitog Miodraga Šušnicu. Crtež mi je poklonio njegov sin, kulturolog mr Srđan Šušnica, briljantni i hrabri banjalučki i BiH antifašista koji podseća i optužuje:

***

 Tog aprila 1992. počelo je organizovano teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrba iz Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz gimnazije… To je za mene bio potop. Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a protjerano je oko 75.000 ljudi!… Samo zato što su bili Muslimani ili Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih komšija i prijatelja za imaginarno ljotićevsko i velimirevićevsko srpstvo.

** *

Gledam Sizifa Šušnicu pitajući se:

Ima li pravde za žrtve i prava za zločince u Banjaluci, RS, BiH…

Ovo je potpredsednik Skupštine RS

Nenad Stevandić se od 1991. aktivno uključio u SDS baveći se organizovanjem i naoružavanjem paravojnih i kriminalno-terorističkih struktura u Banjaluci i Bosanskoj Krajini. Kao Karadžićev pulen blizak Jovici Stanišiću, obavljao je najprljavije poslove. Okuplja i šalje lokalne kriminalce na obuku u Srbiju, da bi potom od njih 1992. formirao Srpske odbrambene snage ( SOS) kojima i komanduje. Stevandićevi SOS-ovci su bili perjanice terora, pljačke, ubijanja i protjerivanja nesrpskog stanovništva iz Banjaluke i Krajine. Proslavio se i „operacijama“ prodaje, odnosno, podmetanja oružja u muslimanska i hrvatska sela i kuće, čije je stanovnike potom proglašavao teroristima kako bi ih nesmetano pljačkao i ubijao. Zajedno sa presuđenim ratnim zločincima Radoslavom Brđaninom i Stojanom Župljaninom i drugima… Stevandić je bio član ratnog kriznog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH. Osim za pripremu i naručivanje likvidacije inspektora Šušnice, sumnjiči se i za ubistva vojnih obaveštajaca majora Stevilovića i kapetana Markovića u leto 1992. Stevandić je i multipreletač, promjenio je više od 10 političkih stranaka. Godine 2015. je iz SDS „preleteo“ Dodiku napravivši Slobodni demokratski srpski klub. Za nagradu je dobio poziciju potpredsednika Narodne skupštine RS. Kao specijalista otorinolaringologije radi u KBC i mirno živi u naselju Starčevica, u svojoj „srpskoj i demokratskoj“ Banjaluci.

Osnivač i finansijer SRS

Pantelija Damjanović je prošao dug put od lokalnog švercera do krupnog postgenocidnog kapitaliste. Kriminalnu karijeru započeo je osamdesetih godina kao sitni krijumčar i švercer akciznom i kradenom robom. U drugoj polovini osamdesetih započinje i šverc devizama i oružjem na malo pod pokroviteljstvom i zaštitom tek imenovanog načelnika SUP Banjaluka Stojana Župljanina. Prvu privatizaciju, onu Ante Markovića, Damjanović koristi za privatizaciju banjalučkog hotela „Bosna“, koji će u ratu postati „glavni štab“ njegovog klana, SOS-ovaca i srpskih radikala. Iz tog će se „štaba“ planirati i provoditi najkrvaviji teror nad neposlušnim Srbima, Muslimanima i Hrvatima Banjaluke. Damjanovićev klan u saradnji sa „ratnicima“ kakav je Stevandić sumnjiči se da je od 1992. organizovao pljačke, iznude i ubijanje bogatijih i viđenijih banjalučkih Muslimana, Albanaca i Hrvata, provodeći Karadžićevu strategiju osvajanja i etničkog istrebljenja nesrpskog stanovništva Bosanske Krajine. Tako je zadobio povjerenje i Vojislava Šešelja, pa sa najžešćim srpskim ekstremistima osniva i finansira Srpsku radikalnu stranku. Kapital stečen ratnim „zaslugama“ posle rata pere kroz privatizacije stičući vlasništvo nad hiljadama kvadrata poslovnih prostora u centru Banjaluke i drugde. Nakon ponovnog Dodikovog dolaska na vlast 2006, Damjanovićev i Kesićev klan sklapaju sporazum sa Dodikom o „savezništvu“ iz kojeg izrasta značajna kriminalno-politička hobotnica – „mrkonjički klan“, koji, pored ostalog, kontroliše čak i budžet RS.

Neven Laka, pripadnik nastavnog centra „Alfa“ tadašnje Vojske Republike Srpske Krajine, priznao je 1993. ubistvo i rekao da su ih angažovali Nenad Stevandić, Pantelija Damjanović i Nenad Kajkut, navodno s ciljem da se „pohvata muslimanska mafija u Banjaluci“. „Mi smo imali zadatak da po bilo koju cenu razbijemo tu mafiju, bilo da ih pobijemo ili da ih pohvatamo, to jest lišimo slobode.“ Ubistvo je priznao i Vladimir Todić, koji je takođe kao nalogodavce naveo Nenada Stevandića i Panteliju Damjanovića.