Boris Buden: Naše političke elite više nemaju moć

Veliku transformaciju sveta u odnosu na onaj u kojem je postojala Jugoslavija Buden ne sagledava kroz dominirajući narativ gde se potencira razlika između totalitarnog komunizma i demokratije i gde je 1989, i 1990. tačka tog temeljnog preokreta. Prema njegovom mišljenju takva vizija prošlosti ispušta i ignoriše neke druge narative koji uključuju i način proizvodnje, ekonomiju i istorijat forme proizvodnje. Buden skreće pažnju na kraj epohe takozvane industrijske moderne unutar koje je centralni oblik rada bio u industrijskim pogonima. Ta epoha je završena i to ne samo u komunističkim zemljama, tvrdi Buden.

* Kada je prema vašem mišljenju došlo do epohalne transformacije?

– Stari svijet je bio svijet nacionalnih država. One su ujedno velikim dijelom bile i socijalne države, tj. države blagostanja, ne samo na socijalističkom i komunističkom Istoku nego i na Zapadu. Recimo, Zapadna Njemačka, Velika Britanija sa snažnim radničkim pokretima i sindikatima, sa brigom za svakog člana društva, s univerzalnim zdravstvenim osiguranjem. U svijetu industrije se točno znalo što je društvo, šta je unutra, šta van. Članovi društva su bili sigurni. Tu su se zbivale te klasične stare migracije, iz bivše Jugoslavije gdje građani odlaze iz jedne države u drugu pa se vraćaju. Tamo su gosti, tamo su privremeni, a imaju nešto što se zove matično društvo. Taj svijet je promijenjen, ali se te promijene ne zbivaju 1989, 1990, nego krajem sedamdesetih s takozvanim neoliberalnim obratom. Epohalno je kada 1979, Margaret Tačer postaje premijerka Velike Britanije i odmah uvodi neoliberalnu politiku i razara tu državu blagostanja. To najbolje ilustruje teza Tačerove iz 1988, kada je rekla : „Ne postoji društvo kao takvo. Postoje pojedinci, muškarci i žene i postoje porodice.“ Dakle, nije riječ o tome da se društvo mijenja iz jednog oblika u drugi nego sama ideja društva nestaje s našeg horizonta – kaže u razgovoru za Danas poznati filozof i publicista koji je nedavno boravio u Beogradu kao učesnik skupa o migracijama.

* Globalni kapitalizam i promena forme rada su uticali na to kao i na migracije. Na koji način?

– Dolazi do apsolutne fleksibilizacije onog što se zove prekarizacije rada. LJudi nemaju više nikakvih stalnih ugovora, sindikata koji ih štite. Ne postoji više nikakva razlika između radnog i slobodnog vremena. Migracije su element fleksibilizacije. Nije riječ o tome da idu samo ljudi po cijelom svijetu, nego i kapital. U globalnom tržištu on se seli tamo gde su mu mogućnosti profita veće. Tu dolazi do „autsorsinga,“ seljenja industrijskih pogona u daleke krajeve i do ponovne pojave onog što se zove robovski rad. Kroz kontekst epohe globalnog neoliberalnog kapitalizma treba promatrati migracije. Ne možemo na njih gledati na isti način kao na fenomen jugogastarbajtera zato što ti danas ljudi ne odlaze iz jednog društva u drugo društvo da bi se vratili, nego se uključuju u tu migracijsku masu koja se ionako kreće po svijetu u svim mogućim smjerovima.

* Vi, kako kažete, vidite izvesnu patetiku u tome na koji način se percipiraju zidovi od žilet žice koji se podižu diljem Evrope zbog migrantske krize. Šta ste u stvari hteli da kažete?

– Da sledimo generalni trend, u osnovi zapadni, da realnost u kojoj živimo i politiku tumačimo kroz humanističke naočare, kroz humanitarnu vizuru. Da se podsetimo: bombardovanje Srbije nije bila ni vojna, ni politička, nego humanitarna akcija i tako se legitimizira. Mi kad vidimo te izbeglice koje dolaze, u prvom redu se od nas očekuje da to doživimo kao „humanitarian case“ , kao jadni ljudi, kako ćemo im pomoći. To je jedan dio a ne prepoznajemo političku stranu toga. A ona se sastoji u činjenici da migranti čak i ovi, jesu poslijedica jednog raspada starih nacionalnih društava i država, ne samo u geopolitičkom smislu. Dakle, nije riječ o tome da oni putuju po svijetu da bi našli zaštitu, nego upravo putujući pretvaraju se u rezervnu globalnu radnu snagu koja se može pomjerati na internacionalnom tržištu rada i pritom te granice nisu naprosto više prepreke za kretanje ljudima.

* A šta su prema vašem mišljenju granice danas ?

– Filteri koji omogućuju na cijelom globusu kontrolu kretanja i onima koji imaju moć omogućuju da od toga stvaraju profite – da uzmu izbeglice na tržištu rada što ruši cijenu rada.

* Promenila se, hoćete da kažete, priroda granica?

– Da, zato što granice nisu samo betonski zidovi, bodljikava žica. Granice su sastavljene od vremena, od procesa čekanja. To je ono što se sada zbiva unutar Evropske unije. Postoji ideja da je EU jedan politički prostor bez granica. To je ta velika patetična ideja. Sada se priča o Evropi dviju brzina. Što je brzina, do uvođenje temporalnih granica unutar Europe. Temporalne granice gde će razvrstati one koji su sporiji i oni koji su brži, ali ta razlika jeste forma granice i ona će biti izražena u ekonomskim odnosima, recimo u razlici između NJemačke i Grčke. Kriza u Jugoslaviji je svojevremeno izazvana akcijom Međunarodnog monetarnog fonda, koja ju je pritisla na vraćanje kredita . To je onda priča koja nam ništa ne govori o komunističkoj prošlosti, nego o sadašnjosti u kojoj živimo s dramom Grčke, koju smo donedavno gledali pred našim očima i u kojoj je ta EU ponovo pukla na sjever i na jug, na bogate i na siromašne, na klasnu razliku koja se geopolitički artikulira.

* Vaša je teza da imamo pogrešan koncept sagledavanja prošlosti. Zašto?

– Kad se vraćamo u prošlost ne činimo to da bismo pobudili nostalgiju, da bismo nešto sačuvali što bi bilo korisno za naš identitet, nego da prepoznamo kako su određeni odnosi dominacije konstante kroz jedno istorijsko razdoblje i to s onu stranu narativa „bio komunizam došla demokracija“. A to je temeljni narativ u kojem mi živimo. Sve naše elite se legitimiraju tim narativom i kažu: ono je bio komunistički totalitarizam a mi smo demokrate. A pritom nitko ne govori da imamo kontinuitet kapitalističke eksploatacije, kontinuitet ovisnosti o izvanjskim ekonomskim i financijskim faktorima kao što je bilo početkom osamdesetih kada je vlast u Jugoslaviji preuzeo Međunarodni monetarni fond i komandirao njenom privredom. Nešto slično se zbiva i danas. Dakle, riječ je o tome da prepoznajemo svoju prošlost u kontinuitetu sa sadašnjošću. I ne zato da bismo mi saznali ko smo, što smo, otkuda dolazimo, nego da bismo gledali u budućnost, u ovu stvarnost i postavljali sebi pitanje što nam je činiti.

* Imate li vi neku ideju šta nam je činiti?

– Pa, evo gledam izbore u Srbiji, masa ljudi uopće nije izašla na njih. Postoji jedan ogroman broj ljudi, koji su potpuno isključeni iz političkih zbivanja. Politika se odvija mimo tih ljudi i za to ima više razloga. LJudi prepoznaju da politika nema moć da kroji njihovu sudbinu, odnosno, da su naše političke elite same nemoćne, da one više ne mogu ispuniti svoje temeljno obećanje a to je – vi ste nas izabrali kao suveren narod da mi suvereno vodimo nekakvu politiku. Dakle, naše političke elite nisu suverene. One su tip kompradorskih elita, a to znači, klasične kolonijalne elite , koje znaju jezik metropole imperija u čijem interesu rade. Kao kompradorske elite one odgovaraju strukturama moći koje su izvan kontrole tih ljudi. E, sad šta nam je činiti – to je veliko pitanje. Kako mobilizirati ljude da počnu ponovo politički uzimati sudbinu u svoje ruke. Da shvate u prvom redu to da su ostali bez svake moći u demokratskom smislu, da su ostavljeni po strani, prepušteni potpuno na milost i nemilost elitama.

* Šta je zajedničko politici elita ovde?

– Sve elite na bivšim jugoslavenskom prostoru imaju samo jednu politiku, koja kaže: da bi nam bilo bolje moramo dovesti kapital, da bismo ga dobili moramo sniziti cijenu radne snage, odnosno, povećati stupanj eksploatacije i to je jedina perspektiva koja se nudi na ovim prostorima. A to znači: radit ćete više za manje novaca, bićete siromašniji ako želite da ostanemo uključeni u suvremeni neoliberalni kapitalizam.

* S tim u vezi kako komentarišete to što Angela Merkel podržala predsednika Vučića?

Vjerovatno zato što joj se čini realističnim, da je on čovijek s kojim može sklapati dilove. Podržala je i Plenkovića u Hrvatskoj. Šta sad to sve znači kad se podrži jedan političar i šta sve s tim ide u paketu?.. S jedne strane, očigledno su to ljudi s kojima oni mogu raditi i koji će imati sluha za interese nemačke države, industrije, privrede i tako dalje. Nema razloga da se takvi ljudi ne podrže. Ove zemlje nisu nikakvi igrači na sceni. Oni su pijuni kojima upravljaju oni koji su moćni – EU, Rusija, takozvani Zapad, NATO, oni koji imaju svoje interese na ovim prostorima. Da li se ti interesi poklapaju s interesima ovih naroda sumnjam, ali naše političke elite nemaju više moći niti se legitimiraju u odnosu na volju i na opće dobro svojih naroda. Ti narodi su prepušteni sami sebi, odnosno, volji drugih koji imaju moć. Svakako je zanimljivo za NATO da Srbija ne bude ruska ekspozitura. Dakle, postoje interesi i to je ono tragično na našim prostorima, da se ovdje velike sile glože i natežu i na našim leđima vode politiku vukući nas amo tamo na jednu ili drugu stranu od čega nitko ovdje nema koristi. Bivša Jugoslavija je bila izuzeta iz prostora hladnoratovske podijele ali danas njeni narodi to nisu. Taj hladni rat se zbiva na ovim prostorima i to može biti puno opasno.

*Zašto smo opsednuti prošlošću i zbog čega vi kritikujete takav koncept?

– Kad kažemo da živimo u posthistorijskom razdoblju to znači da živimo u vremenu u kojem to klasično jedinstvo historijskog vremena gde ljudi mogu razlikovati prošlost, sadašnjost i budućnost više ne postoji. Mi živimo u različitim temporalnostima, a ne u jednoj historijskoj liniji. Mi, zapravo, nemamo pojma, niti se zanimamo za budućnost i okrenuti smo uglavnom prošlosti. Zato francuski historičar Pjer Nora naziva ovo doba razdobljem komemoracije, razdobljem sjećanja. Nekada je postojala objektivna kolektivna historija a individualna sjećanja. Danas je obrnuto. Danas je kolektivan odnos prema prošlosti način sjećanja, to jest, proizvodnje kulture sjećanja i to je ono što je novo.

* Mislite li da kultura sećanja prenebregava važna pitanja?

– Kultura sjećanja nije u stanju artikulirati svijest o političkoj krizi, o ekonomskoj krizi, nije u stanju stvoriti ono što se zove historijsko iskustvo u kojem ljudi prepoznaju sebe u kontinuitetu eksploatacije u kontinuitetu podjarmljivanja i u činjenici da su prepušteni divljačkoj logici tržišta prije trideset, četrdeset godina kao i danas.

* Pratite savremenu umetnost i smatrate da su nacionalne umetnosti irelevantne, da je na snazi globalni art sistem. A slažete li se sa tim da Evropska unija potkrepljuje i proizvodi opsednutost kulturom sećanja budući da projekti odavde dobijaju sredstva iz fondova ukoliko se bave takvim temama? Stalno treba nešto da se sećamo…

– Apsolutno, zato što je kultura sjećanja hegemonijalna forma prema nečemu što se nekad zvalo historija. Nije da se ljudi ovdje samo sjećaju, nego se danas smatra da je kultura sjećanja bitna za identitet, za društvenu stabilnost, za prosperitet, da ima izravne socijalne efekte .

* Potpisali ste deklaraciju o zajedničkom jeziku. Zašto, kako vidite taj svoj čin, da li se ova deklaracija može uporediti s Novosadskim dogovorom i da li se ona možda može razumeti kao standardizacija odozdo?

– Moje potpisivanje deklaracije je za mene politički čin da sve ovdje podsjetimo na činjenicu da je jezik eminentno političko pitanje i da nacionalizmi na ovim prostorima vladaju nad tim jezicima na različite načine . Već sama ideja jednog jezika bez obzira na to da li je to hrvatski ili je taj policentrični, implicira nužno logiku nacionalne države i logiku zatvorenosti jezika unutar svog prostora, to jest, teritorizaciju jezika.

* Kako vidite budućnost naših jezika?

– Naši jezici danas nemaju više funkciju nacionalnih jezika koju su imali prije – da budu centar unutar koga je kompletno moguća reprodukcija i znanja i društva i kulture i identiteta i političke moći. Danas su ti jezici izgurani iz svih važnih diskursa u ekonomiji, u politici, u kulturi u umjetnosti, iz svega onoga o čemu se odlučuje. Taj drugi jezik, glavni jezik koji zapravo preuzima vlast je engleski jezik i to ne samo ovdje na ovim našim prostorima nego globalno. Naše buduće elite će se reproducirati u odnosu na engleski jezik a ne u odnosu na svoje nacionalne jezike. To znači oni koji će ostati monolingvalni u svojim nacionalnim jezicima, bez obzira na to što ih možemo pometat u ove naše nacionalne akademije nauka i umjetnosti, oni su potpuno irelevantni – u kulturnom smislu, u političkom smislu, u ekonomskom smislu.

* S tim u vezi često pominjete primere iz Hrvatske koja je naročito rigidna spram ideje o posebnosti svog jezika?

– Hrvatska doista ima apsolutno rigidnu ideju nacionalnog jezika. Tako imate ono kad hrvatski jezikoslovac kaže „kad Srbin kaže majka i kad Hrvat kaže majka misle dvije različite stvari“. To ide do te mjere, da kad se hrvatski premijer Tihomir Orešković pre godinu i pol u svom inauguralnom govoru obratio građanima Hrvatske pa, kada ih je nazvao građevine umjesto građani tu se nitko nije uzbudio. Nitko nije rekao jao, pa, suveren, dakle, personifikacija naše suverenosti, nije u stanju razlikovati građane od građevina a kad Srbin i Hrvat kažu majka to su različite stvari. Ta opsesija ovim našim razlikama je tragikomična.