Brani Srbe, tuži JNA

Mnogi su brzo iz ovoga zaključili da je penzionisani oficir Bačić neko zakeralo, vrsta desničara, ultranacionaliste, koji ne zna da se smiri ni u miru. Upravo suprotno – on je pokrenuo postupke da se otkrije šta se događalo iza zidina bivše vojne luke Lora u Splitu, pretvorene u monstruozan zatvor.

„Bajića u Hag“

Jednu knjigu napisao je na tu temu, a naslov joj je: „Bajića umjesto Gotovine u Hag“. Sastavljena je od samih dokumenata, a kao izdavač vodi se indikativna inicijativa „Oduzeti opljačkano“.

– To je strahovita nepravda – mučiti ljude na takav način, zatvarati ih bez suda, svjedoka i suđenja… To je učinilo da počnem istraživati. Posebno kada sam se uvjerio da su mnogi od onih „malih ljudi“ koji su pošteno živjeli i gledali svoja posla optuživani da su agenti Udbe. Da su špijuni, izdajnici. I znate šta – shvatio sam da su ih napadali oni koji su sami bili agenti, sjedjeli su na dvije stolice. Optuživali su ih jer sami nisu imali čistu savjest. To se vidi iz lista doušnika tadašnjih jugoslavenskih struktura.

No, prvo smo razgovarali o slučaju automobil. To je jedna balkanska priča po kojoj se može snimati neki film, a ima elemenata drame, akcija, zatvora, ljubavi, pa i humora i šokantnih obrta.

– Bio je ranjen moj sused Mate Pilić i krenuo sam da ga odvezem u bolnicu, ali sam zalutao među tenkove JNA. Tu su me uhapsili i oduzeli vozilo. Kapetan Milorad Grubač izdao mi je potvrdu o privremeno oduzetim stvarima, što je bilo u skladu s tadašnjim zakonom o krivičnom postupku. Bilo je to 3. oktobra 1991. u Kninu. Oduzeti su mi „reno 19“, radio-stanica, pasoš, kasetofon s dve kasete i kožna torba sa ličnim stvarima. Sve je to precizno navedeno u potvrdi o oduzimanju predmeta koju je ispunio Milorad Grubač, „ovlašćeni starešina organa bezbednosti“, inače moj poznanik i komšija – kaže Ivica.

Tu potvrdu stavio je u čizmu i ona je tu prošla čitav zatvor. Kako je do rata devedesetih bio starešina JNA, a onda 26. jula 1991. prešao u Zbor narodne garde, „druga strana“ ga je je optužila za dezerterstvo i špijunažu.

– Vezali su mi ruke žicom, ubacili u ‘kampanjolu’ i odveli u zatvor u Knin, gde sam bio mesec dana. Trajala su stalna ispitivanja oficira u kojima su učestvovali Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Dragomir Pećanac i moj komšija, bivši komandir milicije u Drnišu, tada pripadnik Vojne policije JNA, kapetan Milorad Grubač. I tako sve do razmene u Pakovu Selu 2. novembra 1991 – kaže Ivica.

Čim su 2002. uspostavljeni diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i Hrvatske, pokrenuo je parnicu u Prvom opštinskom sudu u Beogradu protiv tadašnje Vojske Srbije i Crne Gore.

– Prvostepenu presudu u moju korist doneo je Prvi opštinski sud 2004, ali je Direkcija za imovinsko-pravne poslove Ministarstva odbrane SCG uložila žalbu, pa je 2008. sud drugostepenom presudom sud opet bio na mojoj strani. Presudilo je to što je u Grubačevoj vojnoj knjižici stajalo da je pripadnik JNA, a ne RSK. Sudskim jezikom je izrečeno: „U konkretnom slučaju tužilac se nalazio u posedu pokretnih stvari koje su mu vojni organi pravnog prethodnika tužene privremeno oduzeli zbog sumnje da je dezerter i špijun“ – pisalo je u presudi, objašnjava Bačić.

Vrata za nove sporove

Bačić je posle presude za hrvatske medije izjavio da posebnu zahvalnost duguje Grubaču, koji je svojim svedočenjem pomogao i izrazio nadu da će se i Grubač jednom vratiti u njihov zajednički Drniš.

U hrvatskim medijima osvanuli su naslovi tipa „Panika u srbijanskom pravosuđu“, „Hrvat na sudu u Beogradu dobio spor protiv JNA“. Izvlačeni su zaključci da je time Apelacioni sud u Beogradu priznao da je Srbija pravni sledbenik Jugoslavije i JNA u građanskim sporovima, što otvara vrata i svim drugim građanima, koji imaju dokaze o oduzetoj ili uništenoj imovini, da krenu putem Ivice Bačića. U Bačićevom slučaju radi se o 22.000 evra. Komentari u Srbija bili su, naravno, drugačiji, tipa „Srbija plaća odštetu ustašama“, „Srbija će Hrvatu platiti odštetu jer mu je 1991. JNA oduzela auto“.

Trag u dokumentaciji

Ali, to je samo jedan deo ličnosti Ivice Bačića. Kako je uporan da istera istinu po pitanju automobile, sa istom žestinom bori se za prava svojih suseda u Splitu, Srba, koji su bili na udaru nepravde.

Treba znati da je Bačić sarađivao sa glavnim državnim odvjetnikom ili tužiocem Hrvatske, Mladenom Bajićem. Ta saradnja počela je 1996, a Bačić kaže da mu se činilo da radi sa pravednom čovekom, koji je otvorio slučaj Lora. Od Bačića je tražio raznu dokumentaciju i kontakt sa njegovim prijateljem Marijom Barišićem, zapovednikom vojne policije u Šibeniku. Bajić je u to vreme najpre bio zamenik državnog odvjetnika (tužioca) u Splitu, a kasnije i prvi čovek splitskog Županijskog državnog tužilaštva. Onda dolazi do loma.

„Ubrzo smo među dokumentacijom o događanjima vezanim za slučaj Lora pronašli dokaze koji jasno ukazuju na činjenicu da je baš aktuelni glavni čovjek DORH-a (državnog odvjetništva) idejni začetnik zločina u Lori i da je fabricirao taj slučaj koristeći krivotvorine i skrivajući dokaze. Njemu je prije svega trebao zvučni slučaj, pa je odlučio na nedužnim ljudima izgraditi karijeru. Izmislio je krunskog svjedoka Petra Novakovića, a u spis je uvršten i lažni iskaz tog čovjeka kojeg je navodno vodio s Barišićem. Još sam ga u vrijeme dok je bio u Splitu započeo ispitivati kakve veze ima s Lorom i zbog čega krije svoju odgovornost u tom slučaju. Ubrzo je okrenuo ploču jer mu se više nisu dopadala neugodna pitanja koje sam nastavio postavljati i nakon što je postao glavni državni odvjetnik“ .

Onda se u nedeljnicima Fokus i Hrvatski list pojavljuju tekstovi u kojima je Bačić označen kao srpski špijun i saradnik bivšeg zadarskog sudije Save Štrpca, koji sada vodi Dokumentacioni centar „Veritas“ u Beogradu. Ivica Bačić, sa svima pomenutim, postaje vrsta „neprijatelja države“ i „izdajnik koji sa Srbima šuruje da bi ocrnio Domovinski rat“.