Branko Lustig: Od Aušvica do Oskara

To nikada neću zaboraviti, imao sam jedno šest-sedam godina, vodila me mama u kino Uranija, išao sam gledati Miki Mausa i to je bio moj prvi dodir sa kinematografijom. Onbda su došle ustaše i moj „mali Diznijev svet“ u Osijeku je jednostavno nestao.

Moj tata je bio glavni konobar, takozvani cal-kelner, u hotelu Central.

I on, mama i ja smo se sa jedno dve-tri kištre, odnosno sanduka u koje smo metnuli unutra sve što smo imali vrednijega, ukrcali na jedan čamac i sa svim tim odveslali su nas gore prema Međimurju gdje su bili Mađari.

Tamo je živjela majka od moga oca. I sjećam se da smo došli u jedan grad koji se zvao Prelog i tamo smo se iskrcali. Došla je po nas jedna kočija sa konjima od jednog mog strica i otišli smo za Čakovec. Tada sam imao devet godina i onda smo u Čakovcu živjeli, da bi negdje 1942. u novembru mama i ja bili odvedeni u Aušvic. Tata nije, on je otišao u mađarske vojnike, pozvali su ga ali je on odande pobjegao i nas su zato i odveli kao taoce.

* * *

U Aušvicu su odvojili mene od majke. Majka je rekla da ja imam šesnaest godina a imao sam zapravo deset, bar sam bio visok, i ne znam da li je onaj koji je tamo stajao u to povjerovao.

Odveli su me u jedan rudnik ugljena i tamo sam radio jedno vrijeme. Onda sam se prehladio pa su me poslali van i ne znam kojom milošću sam počeo čuvati guske i hraniti male bijele zečeve koje je SS-ovska kuhinja pripremala sebi za hranu. Tu sam se onda sukobio sa jednim poručnikom SS-a. Našao me kako spavam a guske su odlutale tamo prema žici gdje je bila zelena trava i počeo me tući.

Kad sam počeo plakati na hrvatskom prestao me tući i pitao: „Odakle si ti mali?“ – Rekao sam: „Ja sam iz Osijeka.“ – On kaže: „Pa ja sam isto iz Retfale… „, a to je jedno naselje u Osijeku gdje su živjeli folksdojčeri. „A ko ti je ćaća bio?“ – Rekao sam: „Mirko Lustig, konobar u hotelu Central.“ – „A, znam ga ja. On je mom ćaći davao uvijek na veresiju rakije i kavu. Hajde ti sa mnom mali!“

I ja tamo ostavim guske, odem s njim i od tada mi je bilo jako dobro jedno pet-šest meseci, ne sjećam se više. Bio sam kod njega, čistio sam mu čizme i spremao, nosio mu hranu, čuvao njegovog psa Reksa. Međutim, on je nešto zgriješio i poslali su ga na istočni front, a mene su poslali natrag u rudnik. I opet sam obolio.

* * *

To je bio jedan mali logor, jedan rudnik, danas je to rudnik Javoržno, išao sam pogledati ali to je sad kompletno modernizirano tako da tu sad više ničega nema. I Eli Vizel je isto radio u tom rudniku, samo on je bio u jednom drugom logoru jer tamo je bila masa tih malih satelitskih logora sa po dve hiljade ljudi. Kad su me izdvojili, stavili su nas u kamione i odvezli ravno za Birkenau. U ono vrijeme, a to je bilo negdje četrdeset treće – četrdeset četvrte godine, već je radio krematorij u Birkenauu i već su punom parom ubijali Židove i gasirali ih, čuli smo nešto o tome. I ja sam trebao ići tamo, međutim kad su nas vozili kamionom više nije bilo straže na kamionu jer smo već bili unutar logora i mislili su da nije potrebna straža jer smo bili iscrpljeni. Ležali smo tamo polugoli, padala je kiša i znam da sam čuo mađarski jezik i čuo sam šljapkanje, neko je trčao kraj kamiona. Skočio sam s kamiona, gol, skinuo sam sve sa sebe jer kad sam pogledao video sam da su i oni goli. Bilo ih je i moje godište, jedno dvoje-troje. Skočio sam dole i počeo s njima trčati koliko sam mogao i tako sam se zapravo spasio. Kamion je otišao prema krematorijumu a ja sam otišao prema Aušvicu.

Poslije sam radio u „blokštubi“, to je kancelarija Aušvica. Obukli su me u neku crnu uniformu a na ruci sam imao žutu traku na kojoj je pisalo „laufer“ što znači kurir. Jedno vrijeme sam radio kao „bambi“, imao sam crnu traku na kojoj je bijelim slovima pisalo „bambi“. To je bilo na vratima, otvarao sam ona vrata na kojima gore, iznad vrata, piše „Arbeit Macht Frei“ – „Rad oslobađa“. Tamo sam stajao kraj orkestra i otvarao vrata kad su ulazili i izlazili radnici. To sam radio jedno vrijeme dok nije došla zima i snijeg četrdeset pete.

Onda su jedan dan naredili da svi koji mogu idu na marš. Ja sam se prijavio i naravno automatski sam išao. Po snijegu smo otišli iz Aušvica i hodali smo jedno dva-tri dana koliko je trajao taj marš. Po noći smo spavali u nekim sjenjacima, po danu smo hodali, ko je pao taj je bio ubijen, a ja sam imao sreću jer sam se pravio kao da guram jedne sanke a zapravo su sanke vukle mene. Sanke su gurali zarobljenici koji su bili jači od mene jer ne smije se zaboraviti da sam ja u ono vrijeme, četrdeset i pete, imao negdje trinaest godina. Došli smo u jedno mjesto koje se zvalo Glajvic, ali to sam sve saznao kasnije, u ono vrijeme znao sam samo da sam došao na željezničku stanicu, u neki logor gdje su nam dali neki kruh i dali su nam nešto vruće da pijemo. Ukrcali su nas u one otvorene vagone za ugalj i sa tim vagonima smo krenuli po snijegu. Unutra je bilo snijega i pošto sam bio najmanji i najslabiji ja sam nekako došao na dno tog vagona tako da su svi legli na mene. To je zapravo bila i neka vrsta sreće jer se nisam smrzao nego mi smrzla samo desna noga koja je virila van, a to sam primjetio tek kad sam došao u taj logor kod Nordhauzena koji se zvao Dora.

* * *

Nisam mogao izaći van jer nisam mogao stati na nogu pa su mi pomogli i odveli me u neku ambulantu. Tamo sam bio jedno vrijeme, mazali su mi tu nogu jer to su bili neki prištevi, gnoj i čudno sam „bacao“ tu nogu od koljena prema gore. Prvo sam radio u štoperaju i tamo smo, ne znam kako se to kaže srpsko-hrvatski, „štopali“ čarape. Dobiješ jedan mali komad drveta, podložak kao gljivicu i onda na tome „štopaš“ čarape. To sam radio prvo vrijeme, a onda su me poslije odveli u jedan veliki ogromni tunel ispred jednog brda gdje je bila velika tvornica gdje su se izrađivale V-1 i V-2, to su one bombe za London. Tamo sam brusio neke male šarafiće ali nisam dugo, možda mjesec dana. Onda su nas natovarili na kamione i odvezli u Bergen-Belzen.

* * *

Nikada neću zaboraviti kad sam ušao u Bergen-Belzen, bio je jedan užasan smrad. Svuda okolo bili su slogovi drva pozelenelih od plijesni. Ja sam mislio da su to drva naslagana, međutim to su bili ljudi koji su tamo pomrli jer u Bergen-Belzenu nije bilo krematorijuma već su ljude samo spaljivali. Spaljivali su ih u jarcima i u nekim jamama, na vlastitoj masti su ih pržili. Međutim, ljudi u cijelom logoru su bili tako slabi da više nije imao ko nositi mrtve. Onda su nas tamo iskrcali u neke velike barake. Užasna gužva je bila u samom logoru. Sjećam se da je bila takva gužva da se ljudi nisu mogli mimoilaziti. Više nije bilo ni apela, ni prozivki, već je bio negdje konac marta, početak aprila 1945… To je bio kraj. Više nije bilo ni hrane. Hranu su nam davali samo kod tih jama, nosili smo mrtvace i ko je doneo mrtvaca taj je dobio hranu. Sjećam se da sam i ja jednom nosio, u stvari vukao jer bio sam užasno slab i mali, odnosno bio sam visok i mršav.

Spavao sam pod podom barake, jer one koji su spavali gore i koji su bili u slabom stanju su ujutro iznosili van i polužive ih vukli prema tim jamama i tamo spaljivali. Bio je jedan užasan smrad, vaške su bile na tebi, bio si sav pokriven vaškama, a ispod baraka su bili pacovi. Bilo je užasno. Međutim, po noći smo izlazili van ispod tih podova baraka jer su te barake bile na stubićima, kao one na vodi. Dok smo se tako tamo skrivali, jedne noći su počele kaćuše – Rusi su raketirali i Englezi su pucali baražnom vatrom, tako da smo čuli zvukove artiljerije. Nebo je bilo crveno prema Hanoveru, jer tako su nam rekli i tako smo znali da bombardiraju NJemačku, da se kraj približava i stvarno je bio sve bliže i bliže.

* * *

Međutim, ja sam dobio tifus ali ja to očito nisam znao, niko mi nije rekao, ali sam pao u neko čudno stanje u toj baraci gdje su bili Mađari. I jednog dana sam čuo neku čudnu muziku. Mislio sam da sam umro i mislio sam: „Evo me, sad sam konačno na nebu, mora da je to zbor anđela i da to sviraju anđeli.“ Međutim to su bili škotski gajdaši koji su išli ispred britanskih trupa koje su ušle u logor. To je bilo negdje oko dvadeset četvrtog aprila. Ja bih ostao i umro tamo u toj mađarskoj baraci da nije došao jedan „anđeo“ od tih koji su svirali. Došao je jedan čovjek u nekoj čudnoj uniformi i izneo me van.

Navodno je pitao ove Mađare, jer to mi je on poslije rekao, da li ima koga ko govori hrvatski, srpski, jugoslovenski i da su mu oni onda rekli da ima tamo neki straga koji umire ali da misle da je već mrtav, pokazujući na mene. Međutim ja nisam bio mrtav i taj čovjek me izneo van. Bio sam pun vaški ali njemu to očito nije smetalo i odnio me u jednu malu baraku koja je njemu služila. On je bio iz jednog stalaga, bio je vojnik kraljevske vojske i četrdeset prve je zarobljen. Zvao se Jovo Arsenić. I on me je očistio od vaški na jednoj pumpi, vani na jednoj česmi gdje je bilo vode. Oprao me hladnom vodom i onda me nekako obrisao i namazao sa nekom masti. Te vaške su i dalje još milile po meni, bile su i u ranama unutra, bilo je strašno. Ali nije mi dao jesti i to mi je spasilo život, jer svi oni koji su naglo jeli su dobili proljev i pomrli.

I onda me taj Jovo pitao: „Ko si ti? Odakle si? Kako si došao?“ – I ja sam mu rekao kako sam došao iz Osijeka, kako su nas odveli Dravom za Čakovec, kako sam iz Čakovca sa majkom došao u Aušvic, kako je napravljena selekcija i kako sam ja ostao a majku su ubili. Onda je on meni na kraju rekao: „Znaš šta? Nisu ubili tvoju majku. Tvoja majka je tu.“ – Ja sam rekao: „Kako to?“ – A on kaže: „Vrlo jednostavno. Meni je jedna žena, isto to što si ti sada rekao, ispričala i ja sam je poslao“, ne znam više gdje, jer je bilo nekoliko prikupnih logora za Jugoslovene.

* * *

Mama se u stvari nalazila u jednom logoru koji se zvao Bergen. Tu su bile izgrađene velike barake u koje su dolazile njemačke jedinice da se rekreiraju poslije fronta. U tom Bergenu su navodno bile jugoslovenske žene i partizanke, uglavnom žene, djece nije bilo.

Preko vojne misije, preko nekoga kapetana Fišera koji je bio u našoj vojnoj misiji u Berlinu pronašli su u kojem logoru bi ona mogla biti. Kad sam došao, mama se naravno onesvjestila i onda su nas odveli u bolnicu. Kad su maršalu Montgomeriju ispričali tu priču, on nas je posjetio i rekao: „Happy end!“, da je sretan kraj. – I stvarno jeste, jer mi smo bili još jedno vrijeme u toj bolnici, a ja sam onda jedno vrijeme bio u jednom sanatorijumu gdje mi je jedan talijanski liječnik koji je radio za Amerikance, elektrošokovima i vrućom i hladnom vodom ozdravio nogu.

I našli smo se u vagonu, istom onakvom kakvim smo i došli, samo nas je bilo manje i bila je čista slama, i odvezli smo se za Čakovec. Kada smo majka i ja došli u Čakovec nismo nikoga našli, otac je bio ubijen.

* * *

Iz Čakovca sam došao u Partizansku gimnaziju u Zagreb. Onda sam otišao u neku tehničku školu, počeo glumatati okolo po nekim dramskim sekcijama, došao na akademiju i nekako srećom upisao akademiju jer mene je nekako uvijek pratila sreća, ne znam kako to, valjda sam rođen pod sretnom zvijezdom. Kad sam završio akademiju, dobio sam namještenje u teatru „Gavela“, međutim nikada nisam došao do tog namještenja jer sam u međuvremenu otišao na film.

* * *

Nikada neću zaboraviti kad je Harison Ford rekao: „Lastig!“, i ja sam kao „Lastig“ – Lustig, dobio Oskara. I sad je trebalo govoriti, ali ja se nisam pripremio jer nisam se ni nadao da ću dobiti Oskara. Bio je to Oskar za „Šindlerovu listu“ koju sam radio sa Spilbergom što je opet bila sreća, jer me je on našao i imenovao svojim producentom nakon što smo trebali biti pet minuta zajedno jer je, kako su mi rekli, toliko vremena imao, međutim ostao je sa mnom sat i pol da bi me na koncu izljubio i rekao: „Ti si moj producent!“

Nikad neću zaboraviti to kako je moja žena vrisnula, ja nisam vjerovao da ćemo dobiti Oskara, mislio sam da će dobiti „Filadelfija“ međutim, bogami, mi smo dobili sedam Oskara. Kad je na kraju Harison Ford rekao: „Producent Branko Lastig“, shvatio sam da to mene zovu i izašao sam na binu. „Znate, dugačak je put od Aušvica do ove pozornice. Ja sam bio u logoru i puno je ljudi umiralo preda mnom i svi ti ljudi koji su umirali su govorili: Vi koji ostajete nemojte nas zaboraviti. Kad dođete kućama, ako dođete, recite im kako smo umrli“ I evo, ja vam to sada govorim. Ja sam imao tu sreću da pomognem Stivenu da napravi taj film u kome smo rekli kako su umirali.

Nastao je takav aplauz i to je trajalo dugo.

* * *

Drugi Oskar mi više nije bio zanimljiv, to je bilo čisto rutinirano. Najavio me Majkl Daglas: „Oskara dobija član akademije Branko Lustig“, i to sam dobio za „Gladijatora“. Kada me Majkl Daglas najavio rekao je „Lustig“, jer moje ime se već pomalo znalo u Holivudu.

Tako je počeo moj put u Holivudu. Napravio sam još jedan film za Stivena, „Peacemaker“, „Mirotvorci“ sa DŽordžom Klunijem i Nikol Kidman, a onda sam prešao i osam godina radio sa Ridli Skotom i napravio s njim jedno osam-devet filmova, zadnji je bio „American Gangster“. Posle ta dva Oskara koja sam dobio nisam ih više dobijao. Jednostavno taj gospodin Skot je radio dobre filmove, radili smo izvrsne filmove kao što su „Pad crnog jastreba“ koji je jako dobar film, zatim „Kraljevstvo nebesko“, međutim on se više nije mogao sastati sa Oskarom, tako da ni ja više nisam dobivao Oskara. I tako sam radio filmove sa Ridlijem, godine su išle i onda sam odlučio da je dosta svega i rekao sam: „Sad idem kući u Zagreb i biću u Zagrebu šest mjeseci, a onda ću opet za vrijeme ljeta doći u Los Anđeles.“

* * *

Moj jedini prijatelj u Los Anđelesu je Stiven Spilberg i to samo zato jer sam s njime zajedno puno toga proživio i nikada nećemo zaboraviti to što smo radili. Nas dvojica smo zajedno osnovali onu „Fondaciju Šoa“ (Shoah) gdje imamo pedeset i pet hiljada ispovijesti preživjelih logoraša. I ja sam jedan od osnivača.

* * *

U Beogradu sam snimio jedan film koji nikada neću zaboraviti – „Boško Buha“, koji mi je bio jako dragi film i to sam radio sa Brankom Bauerom. Dugo sam radio i sa Veljkom Bulajićem i koliko ja kao doktor filmskih znanosti i kao profesor na akademiji mogu ocenjivati, ja mislim da je recimo „Kozara“ najbolji jugoslovenski regionalni film u svim ovim našim regijama. Ja mislim da je taj crno-bijeli film, sa Oliverom Marković i Batom Živojinovićem koji su dali neverovatnu izvedbu kao i svi ti drugi glumci: i LJubiša, i Antolić kao mali Joja, bio neviđeni film. Sve ovo drugo kao „Neretva“ i to pokušavanje sa stranim glumcima i „oružje u rijeku“, pa „Sutjeska“ i Ričard Barton – sve to više nije bilo to. Ali „Kozara“, koji je bio prvi – to je bio pravi film.

* * *

Imao sam pedeset godina kad sam došao u Ameriku. Radio sam tu najveću seriju od trideset osam – četrdeset sati, seriju „Rat i sjećanja“ i „Vjetrovi rata“, „War and Remembrance“ & „The Winds of War“, i to je bila neverovatna serija koja je opisala cijeli rat. Sjećam se da smo došli u Prag i da sam od Centralnog komiteta Komunističke partije Čehoslovačke tražio da mi daju dozvolu da snimam u Terezinu. Međutim nisu mi dali i ja sam došao u Osijek odakle sam rodom, i u „Tvrđi“ smo snimali te scene iz tog Terezina i iz Aušvica, a u Ateljeu u Zagrebu smo gradili krematorijum. Stiven je sve to vidio i to ga je ponukalo da me angažuje u Šindlerovoj listi. Dali su mi na čitanje „Šindlerovu listu“, već te osamdeset i druge kad je Metro-Goldwyn-Mayer imao taj projekat, a onda ga je otkupio Universal i dao Stivenu tako da sam ja na neki način već bio sudbinski predodređen za taj projekat.

* * *

Treba biti sretan i biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i sresti pravog čovjeka, što bi vi rekli, čoveka. A ja sam sreo tog čovjeka, zvao se Stiven Spilberg i kad mi je poljubiologorski broj na ruci znao sam da je mojih pet minuta počelo. Bilo je to malo kasno, bilo je to devedeset i druge, znači ako sam rođen trideset i druge ja sam imao šezdeset godina kada sam išao raditi svog prvog Oskara. Nije to šala sa šezdeset godina ići u Aušvic i raditi film, jer što bi rekli Meksikanci „treba imati jaja“. I danas imam osamdeset (ovaj razgovor je snimljen 2011. godine, prim. ur.) i pun mi je kufer svega i sad već jedva čekam da idem na ručak i sad ću vas ostaviti.

(Prilog iz druge knjige „Glasom pisana istorija“ koja je u pripremi)