Branko Mamula: Admiral koji je želeo da spasi Jugoslaviju

Rođen je 30. maja 1921. godine u Slavskom Polju, u okolini Vrginmosta. Krajem 1939. godine primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije, a 1942. u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Bio je učesnik Narodnooslobodilačkog rata i nosilac Partizanske spomenice 1941.

Avgusta 1958. završio je Višu vojnopomorsku akademiju kao prvi u rangu, a u jesen iste godine poslat je na dalje jednogodišnje komandno štabno školovanje u Veliku Britaniju. Kasnije je završio kurs operatike u Ratnoj školi JNA u Beogradu i kurs viših pomorskih oficira pri Mornaričkom školskom centru u Splitu.

Početkom šezdesetih godina, tri godine je službovao u Sudanu na dužnosti vojnog savetnika (u suštini nezvaničnog načelnika Generalštaba) u vojsci tek oslobođene države u istočnoj Africi. Nakon povratka u Jugoslaviju, obavljao je brojne visoke komandne i štabne dužnosti u jedinicama JRM i JNA, te saveznom Sekretarijatu za narodnu odbranu.

Juna 1979. postavljen je na dužnost načelnika Generalštaba JNA na kojoj ostaje do maja 1982. kada je imenovan za saveznog sekretara (ministra) za narodnu odbranu koju je obavljao do penzionisanja u najvišem mornaričkom činu – admiral flote, 1988. godine.

Napisao je osam knjiga, među kojima i više stručnih iz oblasti vođenja rata na moru: „Mornarice na velikim i malim morima“, „Savremeni svijet i naša odbrana“, „Odbrana malih zemalja“, kao i knjige memoarsko-političko-analitičke sadržine „Slučaj Jugoslavija“, „Rat u novom stoleću“ i „Admiral sa Korduna“. Objavljivao je naučne radove u brojnim domaćim i stranim publikacijama, a američki stručni mornarički časopis „US Navy Proceedings“ dodelio mu je godišnju nagradu za 1973. godinu.

Igrao je značajnu ulogu u periodu raspada SFRJ. Na početku knjige „Slučaj Jugoslavija“, koji je, uz „Rat u novom stoleću“, u Srbiji objavio Dangraf, Mamula konstatuje da: „Vojno rukovodstvo snosi odgovornost što nije izvršilo vojni udar“, nego je, kako navodi, dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje Slovenije i Hrvatske, gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu i na kraju odbacio.

Pre nekoliko godina je u jednom od poslednjih intervjua, na pitanje da li još veruje da je vojni udar mogao da spasi Jugoslaviju, odgovorio: „Sasvim sam siguran da je trebalo učiniti jedan korak, strogo je to nazvati vojni udar, ali u svakom slučaju da JNA preuzme odgovornost za vođenje društva i države za jedno određeno vrijeme. Teško je prosuditi što bi se dogodilo, ali svakako ne bi bilo onakvog rata na ovim prostorima. Ne kažem da ne bi bilo sukoba, pa možda i nekog krvoprolića, ali u odnosu na ratnu tragediju koja se dogodila među našim narodima, sigurno ne tolikih razmera“.

Nosilac je 11 jugoslovenskih visokih odlikovanja, te još deset drugih visokih ordena kojima su ga odlikovale Poljska, Sudan, Italija, Francuska, Indonezija, Nepal, Tunis, Grčka, Austrija i Jordan. Iza sebe je ostavio bogatu vojno-političku karijeru, čin admirala i Nacionalni orden Legije časti.

U knjizi „Slučaj Jugoslavija“, admiral Mamula je pisao i o susretima sa tadašnjim predsednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. Nakon povlačenja JNA iz Slovenije, Mamula je otišao kod Miloševića koji je pokrenuo inicijativu za smenu Veljka Kadijevića, načelnika Generalštaba.

„Milošević me odmah primio, znao je o čemu može biti riječi. Zamolio sam ga, da mi kaže što hoće postići smjenom Kadijevića. On je kratko iznio ocjenu o Kadijeviću i zaključio, da je izgubio ugled i podršku u Armiji i da ga treba smijeniti. Postavio mi je pitanje, može li se to mirno izvesti i koga predlažem da ga zamijeni. Nisam mogao dozvoliti, da se odgovornost za rušenje Jugoslavije svede na Armiju i Kadijevića osobno i odlučio sam se, da kažem na koji se način zemlja može spasiti od katastrofe u koju je upala. Uzeo sam riječ i prvo rekao, da nije nikakav problem smijeniti Kadijevića, da ima generala koji mogu Armiju odlučno i uspješno voditi, a zatim – pravi zadatak Armije jeste, da preuzme svu odgovornost za rješenje krize od Slovenije do Makedonije, ali da svi oni – predsjednici republika uključivo i on sam – Milošević, moraju otići s vlasti.

Pritvrdio sam, da je to jedino rješenje u pokušaju da se spasi Jugoslavija, premda je i za ovaj pokušaj možda već kasno. Milošević je bio iznenađen, ali je promptno reagirao: Zašto ja, jedini sam koji podržavam Armiju i branim Jugoslaviju? Ljutito se digao i krenuo prema vratima, što je bio znak da smo razgovor završili i da napustim kabinet. Nije mi bilo svejedno, ali sam već u dolasku na razgovor bio spreman na najgore. Ništa se nije dogodilo, mirno sam napustio palaču i otišao“.

„Moj slijedeći susret s Miloševićem pao je u proljeće 1993. kada sam morao protestirati protiv maltretiranja srpske policije na graničnom prijelazu s Mađarskom, pri odlasku i povratku. Milošević me uvjeravao da se to moglo dogoditi sasvim slučajno, možda me nisu prepoznali. Sasvim sigurno su me prepoznali, štoviše to su mi i rekli, pa ne mogu prihvatiti bilo kakvu slučajnost i tražim da se prekine s poniženjima, rekao sam Miloševiću. Da bi me uvjerio da uživam njegovo poštovanje povukao je argumenat kako su mu iz SDB-a Srbije podnijeli kratku informaciju o mom boravku u Londonu i razgovoru s britanskim političarima i novinarima, a on ih je ukorio: „Ako nemate drugog posla, nego pratiti s kim će admiral Mamula razgovarati, onda vas i ne treba“. Činjenica je da je samo on mogao odobriti da me prate i nitko drugi“.