Čovjek se prisjeća prošlosti iz dva razloga – dobrog ili lošeg. Nažalost, ja je se sjećam uglavnom po lošem.
Kao Bošnjak, rođen sam u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na granici sa Srbijom. Daleko od centralne Bosne i Sarajeva, gdje je centar bošnjačke političke i demografske moći.
***
Geografski smo pozicionirani tako da smo ostavljeni od svih, ovdje na periferiji, na margini, dovoljno daleko od svoga naroda, taman toliko da ne misle na nas i da su mirni od naših patnji. Međutim, nedovoljno smo daleko od onih koji, čini mi se, nikada nisu zakopali krvavu kamu. Gledajući kroz historiju, Srbi i Bošnjaci ovoga kraja uglavnom su se u posljednjih stotinu godina ubijali.
***
U posljednjem ratu ubijeni su moje daidže (ujaci) Reuf i Asim i njihova tri sina Alija, Amir i Asim. Volio bih da stotinu godina naše prošlosti koje se prisjećamo po lošem pretvorimo u stotinu godina mira u budućnosti, bez ubijanja, tako da se naše buduće generacije prisjećaju svoje prošlosti po dobrom, a ne po lošem.
***
Rođen sam 18. januara 1979. godine u Luci, geografski najudaljenijem planinskom selu od Srebrenice. Zadnji i najmlađi od trojice braće od oca Ferida i majke Remzije. Tri mjeseca nakon mog rođenja, otac, po profesiji lugar, dobio je posao u Osatici, mjestu udaljenom tridesetak kilometara niz rijeku Drinu. Pitomo poljoprivredno mjesto, mnogo naseljenije od Luke. Mjesna zajednica Osatica imala je dvadesetak sela i blizu 6.000 stanovnika. Osnovna škola „Hasan Brkić“ Osatica imala je 1.100 učenika.
***
Živio sam i rastao kao svako sretno dijete toga vremena. U miru, u tada komunističkoj Jugoslaviji, odnosno Republici Bosni i Hercegovini gdje je temeljni postulat života bilo bratstvo i jedinstvo. U Osatici smo živjeli do mog petog razreda osnovne škole, tačnije do 1990. godine.
***
Srebrenica je u tom periodu imala blizu 37.000 stanovnika od čega 11.000 učenika u osnovnim i srednjim školama i preko 13.000 zaposlenih, većinom u fabrikama. Tada nismo znali šta znači nemati. Otac je sa jednog posla u Osatici vrlo lako prešao na drugi, napredniji posao u šumarstvu u obližnje srebreničko mjesto Sase.
***
Uselili smo se u novoizgrađenu kuću od tri sprata, koju su majka i otac sagradili od svoga rada. Novo mjesto življenja je sada prigradsko naselje Vidikovac, blizu naše rodbine, mamine braće Reufa i Asima i njihovih porodica. Nena Mejra bila je „glava“ svih kuća jer je imala respektabilan gard. Nakon djedove smrti nikada se nije udala, a djecu je u teškom socijalnom i materijalnom stanju izvela, kako se kod nas u narodu kaže, na pravi put.
***
Bio sam VII razred kada je počeo rat. Još 1991. godina bila je jako turbulentna i nemirna. Vijesti iz Hrvatske, čuvenog Vukovara, već donose nemir na prostor Bosne i Hercegovine. Imao sam dvanaest godina, ali dobro se sjećam komentara naših roditelja na sijelima i druženjima. Odjednom, za razliku od dotadašnjeg bratstva i jedinstva, počinju da rastu nacionalne tenzije.
***
Jednoga dana uobičajno smo došli u školu, no u klupama nije bilo djece srpske nacionalnosti. Pobjegli su. A onda smo i mi prestali ići u školu a roditelji na posao. Vladala je opšta konfuzija.
***
Početkom aprila nama u Srebrenicu iz Bratunca došao je očev rođak Šemso Duraković, njegova supruga i dvije kćerke. Sklonili se kažu kod nas, dok prođe frka u Bratuncu. Kakva naivnost, ni slutili nismo da će uskoro cijela država biti ratno područje.
***
Ne znam kada su Šemso i njegova porodica otišli, ali se sjećam da je bio drugi dan Bajrama, tačnije 5. april kada je daidža Reuf uparkirao firmin kamion „zastavu“ između naših kuća i rekao „ulazite, idemo u Luku“, inače naše rodno mjesto sa početka priče.
***
Ali dan prije toga arkanovci su u Bijeljini već ubijali bošnjačke civile i pljačkali bošnjačku imovinu. Pričaju stariji a nama djeci još uvijek ništa nije jasno, čak se i zezamo na račun svega.
***
Na putu do Luke, bradati naoružani ljudi, neki i poznatih lica, zaustavljaju nas dva puta. Odjekuju drski glasovi: „Oooo, majstor Rele, dokle?“… Čuje se drhtavi daidžin glas: „Vozim žene i djecu u Luku“, kaže, a oni mu odgovaraju: „Pa, zar je do toga došlo?“… Pogledaju ispod cerade i pustiše nas. Stižemo u našu Luku, u nadi da će sve trajati samo nekoliko dana, a ostali smo sve do marta 1993. godine.
***
U grad Srebrenicu su 18. aprila ušli arkanovci i srpske paravojne formacije, potpomognute lokalnim Srbima. U Luku stiže vijest živih svjedoka da je Srebrenica okupirana. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora. U svega nekoliko dana, koliko je srpska vojska provela u Srebrenici, provaljena je i opljačkana robna kuća, opljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a brojni Bošnjaci su ubijeni.
***
Dvadesetog aprila Naser Orić je sa svojim ljudima u rodnim Potočarima u zasjedi razbio „arkanovce“. Nekoliko ih je ubijeno, a špekulisalo se da je i sam Arkan bio tu, ali je preživio i pobjegao. Već 8. maja stiže vijest da su naši oslobodili Srebrenicu. Iz okolnih brda i šuma narod se polako vraća u grad. Tek tada se čuju prve informacije o tome šta je opljačkano i ko je tačno ubijen.
***
Dvanaestog marta UNPROFOR ulazi u Srebrenicu. Ponovo napetost i neizvjesnost, ali i olakšanje da je stigao nekakav „UNPROFOR“, koji će nas kao zaštititi.
Toga dana francuski general Morion je trebalo da napusti Srebrenicu ali smo mi, okupljeni oko pošte, to spriječili. Nas nekoliko stotina je stalo na put i fizički nismo dali da Morion i njegova pratnja napuste grad. U jednom momentu vidimo Moriona na krovu pošte, ima megafon i hoće nešto da nam saopšti. „Vi ste sada pod zaštitom UN-a“, rekao je čovek koji je prevodio ono što je general govorio.
***
Aplauz i vriska. Nikada taj dan neću zaboraviti. Za nas kao da je rat prestao. Sve to što čujemo i vidimo nije nas toliko doticalo, dok se tragedija nije uvukla i u našu kuću, u našu porodicu. U aprilu 1993. godine, tačnije 11. aprila, teško je ranjen moj brat Mušan.
***
Mama bi često plakala jer nam nije mogla priuštiti pristojnu hranu baš u vrijeme kada nam je to najviše trebalo. I danas mi je u sjećanju hljeb od zobi pomiješan sa ljeskovom resom. Otac je bio jako zabrinut, mama tužna i uplakana, brat teško ranjen i u bolnici.
***
Pri povratku iz grada, možda nekih 500 metara od osnovne škole, začulo se nekoliko iznenadnih detonacija. Nakon što su prestale krenuli smo prema školi. Taj prizor mi je i danas pred očima, horor koji nikada zaboraviti neću. Desetine mrtvih i ranjenih na igralištu. Ja od straha nisam smio ni zastati. Samo sam čuo jecaje i krikove ranjenih. Na licu mjesta poginulo je preko sedamdeset osoba, od toga četrnaestoro djece, dok ih je preko stotinu ranjeno.
***
Moj brat Mušan je UN-ovim helikopterima, sa drugim teškim ranjenicima iz srebreničke bolnice, prebačen u Tuzlu na dalje liječenje. Mamu smo tješili da je za Mušana bolje što je otišao u Tuzlu.
***
Sve je djelovalo normalno do 8. jula 95. kada se u Srebrenici već spekuliše da počinje neko grupisanje srpske vojske oko Srebrenice, a već 9. jula čuju se i neki pucnji u daljini, što se nije desilo skoro od dolaska UNPROFOR-a.
***
Ofanziva na Srebrenicu iz pravca Zelenog jadra traje. Sjećam se kada su pozvali sve u mjesto Kazane, gdje je saopšteno da će Srebrenica pasti i da se sutra sa mjesta Šušnjari kreće za Tuzlu. Vratili smo se kući i tada daidža Reuf kaže da će on i njegovi sinovi Alija i Asim ići prema Šušnjarima, odakle će kolona krenuti prema Tuzli. Nažalost daidža Asim je odlučio da će on i njegov sin Amir ići u Potočare. Ja sam bez razmišljanja odlučio da ću sa daidžom Reufom „preko šume“. Imam šesnaest godina, nisam dovoljno odrastao da se nosim sa situacijom, ali ni mali da je ne razumijem i ne vidim opasnost.
***
Ne znam šta ću nositi, no znam da razmišljam šta mi treba i šta mi je preče. Uzeh mamin zlatni prsten koji joj je daidža kupio kada se udala. Eto, ni sam ne znam zašto sam baš prsten ponio, a ne recimo porodičnu fotografiju ili bilo šta drugo.
***
U Šušnjarima smo zatekli hiljade organizovanih i spremnim muškaraca čiji je jedini cilj bio da prežive put do Tuzle. Ko je imao oružje pridružio se brigadama, a nas nenaoružane ubaciše u sredinu kolone. Naoružani muškarci idu naprijed i čuvaju nas.
***
Daidžić Alija je otišao s vojskom, daidža Reuf, daidžić Asim i ja ostadosmo u gužvi. Iz znatiželje hodam okolo, pa sretoh rođaka Muhameda i njegovog oca Izeta. Muhamed je bio s bataljonom policije a kada je krenula kolona, odjednom nekako bez ikakvog cilja krenuh s njima. Izgubih trag daidže Reufa i njegovog sina Asima. Drugog sina daidže Reufa, Aliju, srešću sutradan. I nikada više.
***
U koloni se osjeća zbunjenost; prve ubijene ljude vidjeli smo odmah ispod Buljima. Zavlada strah i panika. Rođak Muhamed mi dade vreću za spavanje i sok u prahu. Meni ostala mala pogača što mi je nena Mejra na polasku spremila i „ikar“ narezak. U tom stanju straha i panike začuh pucnjeve dolje u potoku gdje se, rekoše, sukobila vojska Ejuba Golića sa Vojskom Republike Srpske koja je spremila zasjedu. U pucnjavi i panici izgubih trag rođacima Muhamedu i Izetu.
***
Vriska. Galama. Pucnjevi. Bacih se na zemlju. Lišće pada po meni. Ljudi oko mene leže, granate padaju okolo, čujem metke kako udaraju u tijela… Pomislih da ćemo svi biti ubijeni. Krijem glavu ispod čovjeka koji je ležao pored mene, a i on svoju krije ispod mene.
***
Pomišljam na najmilije a svaki trenutak života prođe tik ispred mene. Gledam, sekiram se i razmišljam da je kraj. Život je gotov. Jedan dio mene vjeruje da će užas proći. Da će stati. I zaista, pucanje prestade a nastade muk. Nakon par trenutaka začuše se krici. Ljudi se dozivaju, traže jedni druge, a ja još uvijek ležim. Ne vjerujem da sam živ.
***
Nešto me jako i oštro žulja po vratu… Mislim, grančica… Rukom pođoh da je sklonim, a ono… ruka onog čovjeka, otkinuta mecima zapala za moj ruksak. Kakav je samo strah prostrujao mojim tijelom! Ne usuđujem se gledati mrtve…
***
Nailazim na komšiju Muhameda Begića, koji kaže da je Almir Begić, njegov rođak, ranjen i da ga treba nositi. Ponijeli smo ga u ćebetu, Nedžad, Muhamed i ja. Bili su tu još neki ljudi. Pred zoru se spustismo u dolinu ispod Kamenice. Vidim blijedo Almirovo lice, opipam mu vrat, ne kuca arterija. Mrtav. Govorim Muhamedu šta vidim i šta se dešava, a on neće da ostavi Almira… Kroz plač kaže: “Pojest će ga gavranovi.“ Nažalost, morali smo ga ostaviti.
***
Vidim onaj stadion u Novoj Kasabi, vozila saniteta i neku lada nivu kako stoje na putu. Vojnici Vojske Republike Srpske su blokirali put dvadeset minuta nakon što je par stotina Bošnjaka iz kolone prešlo. “Ostade mi tamo rođak Alija“, pomislih. S megafona prisilno govori Mirsad Kavazbašić, bivši direktor rudnika boksita.
***
Zove nas da se vratimo, govoreći da će nas Srbi prebaciti na slobodnu teritoriju u Kladanj i da ćemo biti sigurni. Neki se vratiše. Ja odlučih da idem naprijed dok god vidim da makar jedan čovjek ide ispred mene.
***
Od Đuguma do Udrča je za mene najteža dionica “puta smrti“. Na jednoj livadi naiđoh na grupu ljudi koja je željela da se preda. Stoje i čekaju vojnike Vojske Republike Srpske. Začuše se pucnjevi a na megafon neko govori: „Ne puštajte ih da hodaju po srpskoj zemlji… Ovo je srpska zemlja.“ Opet pucnjevi. Trčim. Krijem se u paprat.
***
Čujem vojnike kako galame. Čujem pucnjeve. Jedan naš u paprati gdje smo se sakrili hoće da se ubije bombom, drugi mu ne da… Ja u toj panici skinem onaj mamin prsten i hoću da ga bacim. Ako moram da poginem, neka ne diraju prsten moje majke. Opet gužva i pucnji, a onda se glasovi srpskih vojnika udaljiše, pa krenusmo dalje. Obuća mi je popucala, pa sam išao bos.
***
Kolona je manja nego što je bila na Buljimu, ubijeno je mnogo ljudi a još ih je stotine rasuto i izgubljeno po šumama. Izvadim pogaču, a ona se pokvarila. Dade mi Enver Begić, moj komšija, majicu da zamotam noge…
***
Onako pogubljen ugledah onog Almira Begića što smo ga sinoć nosili ranjenog, kako korača živ i zdrav. Tek tada sam shvatio da smo u svom tom silnom strahu nosili drugog čovjeka, a da nas je Muhamed Begić uvjerio da je taj čovjek Almir.
***
Zahvaljujući našim hrabrim momcima, uspjeli smo, uz okršaje sa srpskom vojskom, probiti se na slobodnu teritoriju. Tuga, jad i bijeda. U noći uoči prelaska na slobodnu teritoriju padala je jaka kiša i led. Sjećam se da sam koračao, spavao i žedan sanjao vodu. Nakon cjelodnevne borbe na Baljkovici, probijamo se na slobodnu teritoriju u Nezuku s prvom grupom od oko tri hiljade ljudi.
***
Sjećam se prve pite i prvog jogurta što mi dadoše dobri ljudi iz Nezuka. Presretan što sam živ gledam u kolonu, koja je mnogo kraća od one koja je krenula iz Srebrenice. Gledam ko je živ, a tužan što je malo ljudi meni poznato. Gdje su svi? Shvatih da sam ja slučajno živ. Mnogi nisu.
***
U Nezuku je izvršena registracija i popis svih koji su taj dan prešli. Rekoše da nas je bilo samo 3.300 od preko 10.000 koliko nas je 11. jula 1995. godine pošlo iz Srebrenice. Nekoliko dana pa i mjeseci poslije nas, vrlo mali broj onih koji su bili u koloni, izlazili su na slobodnu teritoriju. Znajući da je moj brat Mušan negdje u Živinicama bio sam nestrpljiv da odem da ga nađem.
***
Kod brata ostajem nekoliko mjeseci nakon čega dolazi i mama iz Zenice. Otac i brat su sa drugim muškarcima Luke i Žepe uhvaćeni i odvedeni u logore u susjednoj Srbiji, Mitorovo Polje i Šljivovica. Nakon šest mjeseci u srbijanskom logoru, 16. januara 1996. godine otac i brat su prebačeni su u Ameriku.
***
Nakon dva mjeseca čekanja u Hrvatskoj i prolaska kroz procedure u američkoj ambasadi, konačno, iz Zagreba letimo za Amsterdam, pa za Njujork, a iz Njujorka za Mančester u američkoj državi New Hampshire, gdje su bili otac i brat.
***
Nakon skoro dvije godine, mama i ja smo ponovo sa ocem i bratom, a brat Mušan nakon skoro četiri godine prvi put vidi oca i brata. Velika radost za nas, ali s druge strane mama, kojoj su ubili dva brata, teško se oporavlja i dvije godine nakon pada Srebrenice.
***
Ubrzo brat Mušan i mama počinju da rade zajedno sa ocem i drugim bratom. Ja krećem u srednju školu „Manchester Central High School“, koju sam završio 1999, a te iste godine upisao i studije. Fakultet Pravosudne uprave i savjetne psihologije za oblast porodičnog nasilja, koji sam završio za četiri godine, bio je moj izbor.
O sagovorniku
Ćamil Duraković rođen je 18. 1. 1979. u Luci, Srebrenica. U julu 1995, tokom genocida u Srebrenici, kao dečak od šesnaest godina bio je u koloni koja se kretala „putem smrti“ do izlaska na slobodnu teritoriju. Nakon toga je sa porodicom izbegao u SAD, gde je 1999. završio Manchester Central High School, a potom studirao i diplomirao Pravosudnu upravu i savetodavnu psihologiju na New Hampshire Univerzitetu. Godine 2018. je magistrirao Socijalnu politiku na UNTZ u Tuzli. Kao nezavisni kandidat, 2012. godine izabran je za načelnika opštine Srebrenica. Boreći se za povratak svih izbeglih i zajednički život ljudi u Srebrenici i Istočnoj Bosni, na mestu načelnika ostaje do 2016. Živi i radi u Srebrenici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
