Čardak ni na nebu ni na zemlji

Svi koji nešto znače, ili su značili u hrvatskoj politici, od bivših aktera s početaka pređenog puta do predstavnika i nositelja aktualne vlasti prigodno su obnovili sjećanja na te „dane slave i ponosa“; ratna stradanja, strahote velikosrpske agresije (koja je bila završna, krvava točka jugoslavenske disolucije) i velike žrtve koje su plaćene na putu osamostaljenja, te neizostavno na značaj i veličinu dr Franje Tuđmana u ostvarenju hrvatskog državotvarnog sna od stoljeća sedmog.

Dakako, nitko nije ni pokušao kritički propitati brojne deformacije i kontroverze koje su opterećivale i još uvijek opterećuju hrvatsko društvo i to će još za dugo biti imperativ, zadaća na koju su spremni samo rijetki pojedinci, hrabri i kritički misleći intelektualci, ali dok to ne postane opće, „redovno stanje duha“, ova zajednica će se „razvijti“ po važećem sustavu „korak naprijed, dva koraka nazad“.

„Imamo Hrvatsku“, oduševljeno je klicao Tuđman; isto to već godinama urla njegova sljedba, ali nitko da zucne je li sve što nam se događalo moralo biti tako dramatično i bolno, a posebice ne što smo to zapravo napravili od naše države i što namjeravaju napraviti oni koji imaju vlast i moć, da nam svima bude bolje.

Ne može se poreći; bilo je i pozitivnih rezultata; RH je 2009. primljena u NATO (više obveza nego uspijeh), a 2013. u EU, europsku obitelj demokratskih, (uglavnom) bogatih i razvijenih zemalja i tako nesumnjivo otvorila sjajne perspektive za vlastiti ubrzani razvoj, koje na žalost nismo, barem dosad znali iskoristiti.

Moglo se, trebalo se daleko više učiniti, a da je RH to u stanju pokazali su i dokazali dugotrajni i muklotrpni (pred)pristupni pregovori Zagreba i Bruxellesa u kojima smo napravili velike (is)korake; istina često pod pritiskom i nevoljko, ali na koncu smo „odradili domaću zadaću“ koju nam je zadala EU, ali nakon toga smo naprosto (za)stali na pola puta u uređenju vlastite države, razvoju demokratskih standarda, ekonomije…

I od tada sustavno i uporno stagniramo, tako da su nas stigli i prestigli i oni (Rumunjska, Bugarska) koji su daleko zaostajali za nama; na žalost danas smo na samom dnu EU gotovo po svim parametrima/indeksima kvalitete života, demokracije, standarda, ljudskih prava, bez (n)ikakvih, ili tek minimalnih izgleda da se stvari u dogledno vrijeme poprave.

A, kakvo je stvarno stanje stvari, bez dvojbe i zabune zorno su posvjedočili rezultati nedavnog popisa stanovništva (2021), a ono je uistinu dramatično, gotovo katastrofično i odmah valja reći: za to nitko nije kriv, sami smo bili kovači svoje (ne)sreće.

Jer, društvo ne čine (jedino) političari, oni su samo naš odraz i stoga iz bolesnog društva, a Hrvatska to danas jest, jer u njemu ne postoji država radi građana, već obratno, u kojem se ideal slobode veže samo uz vlastito etničko pleme i stranačku državu, pa je razumljivo kako nitko normalan i pristojan tu ne želi živjeti.

Odlazi tamo gdje svojoj djeci može priuštiti daleko više i bolje uvjete života, školovanja, zaposlenja, jer mu je dosta banalnih, sumnjivih domoljubnih floskula, primitivne demagogije, korupcije, kriminala, nepotizma, klijentelizma koji su duboko ušli u sve pore hrvatskog društva, bez realnih izgleda da se ikada išta stvarno promjeni na bolje.

DEMOGRAFSKA DEPOPULACIJA: Prema rezultatima nedavno ob(j)avljenog popisa stanovništva, u odnosu na prethodni (iz 2011), u RH danas živi manje od 3,9 milijuna stanovnika; demografska depopulacija nije samo naš specifikum i druge, razvijene zemlje boluju od iste bolesti, ali niti jedna zemlja nije u proteklih deset godina izgubila 10 odsto (400.000) svojih žitelja.

Veliki se broj ljudi iselio, prirodni je priraštaj izrazito negativan, a migracijske razlika između doseljenih i iseljenih su ogromne – na štetu prvih.

Slavonija je područje s najvećim padom broja stanovnika; u četiri slavonske županije njihov se broj drastično smanjio, čak za sto dvadeset tisuća, a najveći pad bilježi Vukovarsko-srijemska županija (gotovo 20 odsto), a tomu je svakako kumovala brutalna nacionalistička hajka protiv tamošnje, nakon rata (pre)ostale srpske zajednice, već i onako prepolovljene ratom i raspadom Jugoslavije.

Čini se kako će Ivan Penava, novi lider hrvatske desnice i aktualni gradonačelnik Vukovara, konačno ostvariti svoj san, jer po svemu sudeći, broj građana srpske nacionalnosti u „gradu heroju“ bitno se smanjio i oni više ne čini trećinu tamošnje ukupne populacije, tako da će se aktualna, sporna pitanja (ćirilica, obveza zapošljavanja pripadnika srpske nacionalnosti u tijelima lokalne samo/uprave…), čini se razriješiti „sama od sebe“, prostom činjenicom da Srba više biti neće.

Istina, smanjenjem broja stanovnika, statistički se povećao BDP, plaće, mirovine i sl, ali to je samo nova fikcija u nizu već postojećih; usprkos sumornoj slici hrvatske stvarnosti, da sumornija ne može biti, Plenković i HDZ, po već ustaljenom obrascu izbjegavaju uvažiti činjenice kako glavni uzrok masovnog iseljavanja iz RH, u pravilu mladih i obrazovanih (i to najviše u Njemačku i Irsku), nisu samo male plaće, već prije svega osjećaj beznađa života u ekstremno neuređenoj i nedovršenoj državi, u kojoj dominiraju etnička i stranačka podobnost i sveopća, sistemska korupcija.

U SLOBODNOM PADU: Nema dana, a da javnost ne zapljusne nekakva nova afera u kojoj su zamračene silne milijarde ili barem milijuni kuna; privreda je na koljenima, sudstvo je sporo, neefikasno i pod kontrolom politike, zdravstvo i mirovinski sustav su u kolapsu, kriza morala je duboka i nema nikakvih naznaka da će trule i samožive političke elite, na čelu s HDZ bilo što učiniti da pokušaju promijeniti stvari u društvu i državi na bolje.

Iako RH ima sve manje stanovnika, u njoj rapidno raste samo broj branitelja i hrvatskih ratnih invalida.

Od 2017, za mandata hadezeova ministra branitelja Tome Medveda, koji je donio novi Zakon o braniteljima (velikodušno obuhvatio i pripadnike HVO i članove njihovih obitelji), po ubrzanom postupku se rješava 20.000 novih zahtjeva, iako je rat davno svršio, prije više od 25. godina.

U Vladi govore da se radi o ispravljanju nepravdi.

Kojih?

Ne radi se tu ni o kakvoj nepravdi, već o bestidnom, puko političkom kamatarenju.

A, RH je puna takvih šibicarskih manipulacija i politički dizajniranih paradoksa.

Popis je jasno (o)poručio kako se ne može samo financijskim mjerama postići trajni(ji) demografski učinak, moraju se ukloniti razlozi koji su doveli do iseljavanja, odnosno treba u cjelosti, radikalno mijenjati način upravljanja, ali Plenković i HDZ, pa i iz velikog dijela oporbe nitko to ne želi (u)činiti.

Iako je RH debelo u slobodnom padu, iako se nalazimo na samom dnu EU – od vladavine prava, gospodarske uspješnosti do poštivanja ljudskih prava, to Plenkovića (ni)malo brine.

Za katastrofalno stanje najmoćniji čovjek države optužio je neimenovane sile i zlonamjerne medije koji žele demontirati državu, a prije svega aktualnu vlast.

Time je nepodnošljivom lakoćom opasne demagogije vlastite propuste, kao i greške svoje Vlade, delegirao izmišljenim neprijateljima i time jasno upozorio kako svaku kritičku riječ na svoj i račun svojih ministara smatra smišljenom i organiziranom subverzijom uperenom protiv vitalnih državnih i nacionalnih interesa.

VLADA ZAKAZALA: Naravno, u HDZ su svjesni da je Vlada posvema zakazala, kako u borbi protiv pandemije, tako još i više nakon potresa u Zagrebu i na Baniji; iako su prošle gotovo dvije godine od ove tragedije obnova još nije ni počela, do danas se praktički ništa nije napravilo.

Građani pogođeni potresom su očajni, žive po kontejnerima i izgubili su svaku nadu da će se ikad vratiti svojim domovima.

A, uz to kao bomba odjeknula je vijest kako je zbog neodgovornosti i nesposobnosti vladinih resora dosad utršeno tek 3 odsto, dakle manje od 200 milijuna kuna, od više od pet milijardi kuna bespovratnih sredstava koja je EU dodijelila Hrvatskoj iz Fonda solidarnosti i do kraja lipnja ove godine, kad ističe rok za njihov utrošak, teško da će puno više biti iskorišteno.

Sad je to posvema izvjesno: (naj)veći dio tih sredstava RH će morati vratiti u briselsku kasu.

A, zašto sredstva nisu iskorištena, odgovor je jasan: s novcem EU se ne može muljati, a kad se obnova prebaci na jasle državnog proračuna jer druge neće biti, e onda se može slobodno krasti i mutiti pod „visokim pokroviteljstvom“ HDZ mafije.

Na narednim izborima, u to malo tko sumnja, dobar dio biračkog tijela tražiti će odgovornost vladajućih struktura i stoga Plenković tako žustro upire prstom u neimenovane snage i proziva ih da žele demontirati državu, ali ako takve uopće i postoje teško da mogu u destrukciji nadmašiti (vele)majstore iz HDZ.

Uz sve to, pod upit je došao toliko obećavani, sigurni skori ulazak RH u zonu Schengena; u Bruxellesu su nezadovoljni cijelim setom hrvatskih brljotina (nasilničko ponašanje policije na granici prema migrantima, kršenje ljudskih prava, pravna država pod kontrolom politike…); jedino je sigurno da Hrvatska početkom iduće godine ulazi u euro zonu, ali veliki broj građana je prema tomu izrazito skeptičan, opravdano strahuje od novih poskupljenja.

I eto, konačno imamo svoju državu, a ne znamo što ćemo s njom, izgubili smo povjerenje u njene institucije i stoga bi bilo dobro prisjetiti se riječi Vlade Gotovca: „Hrvatska država da, ali ne bilo kakva država, već po mjeri svih njenih građana.“ A mi smo tako daleko od tog ideala, svakim danom sve dalji.