Čaršijska gospodska oholost

„Derviš i smrt“ je delo „moralnih dilema, ali bez moralističkih zaključaka“, „duboke analize žrvnja vlasti i sile u šrafovima birokratije“ u kome Meša Selimović postavlja temeljno pitanje – smisla i moralne vrednosti angažovanja u politici koju čine konzervativni duhovi.

Derviš Ahmed Nurudin, jedna od najfascinantnijih književnih ličnosti, reći će: „Nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu i zato je svako svakome mogući suparnik. Ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir ili na mržnju ako pristaneš na borbu. U teškom položaju je uvjek čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti položaj. Postaje usamljenik. Njegove su mjere drugačije ali nikome ne koriste, a njega izdvajaju“

„A što se tiče vlasti, ona je uvjek teška. Uvjek će nas prisiljavati na ono što nam nije drago. Šta bi se desilo kad bi ovih nestalo? Bi li se štogod mjenjalo? Ne bi mnogo. Ali ljudi opet vjeruju da će biti drugačije i žele promjene. Sanjaju o dobroj vlasti. A šta je to? Naši ljudi su nikakvi. Sitni u svemu. Zbog toga su kivni i svete se kad mogu ili misle da mogu. Bili bi strašni da smiju ono što žele. Najbolje ih smekšava prijetnja, jer nemaju uporište, ni svoje vlastite vrijednosti. Uvjek mogu da budu kusur u nečijem računu. Sve u svemu jad i zato ponekad opasni. Plemenitost ih iznenađuje više nego pakost…“

„Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne. Znam da nemamo kud ali treba barem ponekad odlaziti da bi se stvorio privid slobode. A sve i jeste u tome – ne otići zauvjek nego se uvjek vraćati, jer postoji nešto. Ta čaršijska, gospodska oholost. Njome se potpuno odbacuje ono što se jednom prezre. Tad više nemaš želje da pljuneš, pa čak ni da se narugaš. Jednostavno izbrišeš ono što prezreš…“.

Ahmet Šabo, Selimovićev junak „Tvrđave“ iako nije ni učen, ni ugledan kao Nurudin, ima iste moralne dileme.

– Nit je zemlja kao druge, nit su ljudi kao drugi. Zemlja je bijeda. Je li vam upalo u oči kako se zovu naša sela? Zloselo. Blatište. Paljevina. Trnjak. Vukojebine. Vučjak. Kukavice. Smrdljak. Zmijanje. Jadovica. Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zašto je to tako? Možda zato štoi smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio ili zato što nas nesreće stalno prate pa se bojimo i glasnoga smijeha. Zar je onda čudno što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan, samo na sebe i svoju sreću. Nemamo ponosa, nemamo ni hrabrosti. U teškim vremenima živimo, a živimo jadno i sramotno…Odavno sam slušao na ulici, u čaršiji: pamet u glavu! Kao poslednji zakon, kao najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima zbog riječi, pogleda, misli. Boj se svega, ne budu ko si. Nisam mogao pristati na takvo beznađe. Postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha…

Još jednom napisaće Meša Selimović o vlasti:

– Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Vlast je najateži porok. Zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je ko čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove čarobne lampe koja služi svakoj budali koja je drži. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi uvjek je ljepša nego istina. Uvjek dolaze novi i dovode svoju svitu i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drugačije ne mogu. I tako neprestano…“.

Teško jeste ali može biti da je najvažnije da „leptir“ ne pristane da mu „iščupaju krila“, jer će onda postati tek „crv koji puzi po zemlji“. Odbiti da se ugledaš na većinu i ne postati „sitni račundžija“. Možda i zato što „nije šteta kad nestane jedan od jednakih“ ali kad umre onaj koji se „izdvajao svježinom“ , ostaje „zastrašujuća praznina“. Što je više „sivih ljudi u sivom životu sve je sivije i tužnije živjeti“.

Još u „Tišinama“ Meša Selimović zapaža da „ovdje samo surovost ne pada u oči“. I to u gradu koji je „pritisnulo hiljade muka“.

– Volio sam taj grad, volio sve u njemu, a sad ga ne poznajem. Krije se, ćuti. A možda se i ja krijem i ćutim pred njim, nemamo povjerenja ili nemamo šta da kažemo jedan drugome. Govore, a ništa ne kažu, smeju se a nisu veseli. Ćutim, a ljutim se na sebe, jer besmisleno je da se tako držim. Treba da budem kao oni, da pričam bilo šta, da se pravim da mi je prijatno… Suviše si direktan, bez oklopa, neprilagođen. Opravdava te donekle što si neugodno svjestan svoje vrijednosti i zato nećeš da se podešavaš, nećeš nikoga da upozoravaš na sebe drugačije nego – vrijednošću…“.

Možda ostaje još samo „Ostrvo“. Zato što:

– Danas služimo stvarima ne znajući pravu vrijednost ničemu. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetim, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda? Postale su znamenje nasilju u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče…