Prije nekoliko mjeseci je Miralem Laso Mlatišuma iz Pljevalja kupio penzionersku ribolovačku dozvolu i od tada ne prestaje sa zabacivanjem udice. A prije toga, došlo je društvo iz druge smjene pljevaljskog Rudnika uglja da čestita Lasu odlazak u penziju. Bilo je pjesme i pića. Poklona. Tekla je priča o vremenu od 1968. naovamo.
Imalo je šta i da se ispriča. Jer, Miralem je punih 40 godina vodio računa o ispravnosti elektro-mreže i postrojenja Rudnika uglja. Za svoj rad je jedini u ovom industrijskom gradu dobio Prvomajsku nagradu Privredne komore Jugoslavije, koja se godišnje dodjeljivala jednom radniku iz Crne Gore. Za svoj rad je dobio i Nagradu kopa Potrlica i bio je prvi pripravnik u istoriji Rudnika.
Ko zna koliko je Laso spasio rudarskih pumpi, a učestvovao je u montiranju 17 bagera, pa su obavještajci nekih zemalja pomislili da se u Pljevljima montira raketna baza sa laserskim rampama. Vrvjelo je, kaže Miralem, tada u Pljevljima od stranih špijuna. Ali, kada je „Lasov bager“ zaorao pljevaljski mrki ugalj i kada se povećao obim proizvodnje – svi su se razišli.
– Posao montiranja bagera je najteži i najodgovorniji u Rudniku. Tu se praktično radi o montiranju jedne fabrike sa hiljadama komponenata vezanih za mehaniku, elektriku i elektroniku, kaže Laso. „Među tim bagerima su bila i tri „EKG“, mogućnosti kašike od 15 kubika“. Kada je Miralem počeo da radi Rudnik je proizvodio 160.000 tona uglja godišnje i zapošljavao 160 radnika.
– Tada se radilo u teškim uslovima i bez pomoćne mehanizacije, obično pod vedrim nebom, sa malo stručne snage i najviše sa sirovom ljudskom snagom. Zbog toga se često obolijevalo, ljudi postajali invalidi rada i prije vremena odlazili u penziju. Ginulo se na radnom mjestu. I ja sam dva puta bio povrijeđen. Kada sam ja počeo da radim bio učestvovao sam na montaži prvog velikog bagera u Rudniku uglja – čuvenog bagera „EŠ„ od pet kubika, tada najmoćnije rudarske mašine u Evropi. Do tada je Rudnik imao tri mala bagera – jednog „demaga“ i dvije „škode“ moćnosti kašike od 2, 5 kubika, priča ovaj vrijedni čovjek.
No, Laso je često bio organizator posla u Rudniku i tada je najviše sterpio za svoje radnike. A njemu, lično, najviše jada su zadavale pumpe, njihovo održavanje i stalna prijetnja od poplava.
– Bivalo je slučajeva kada se moralo i zaplivati da bi se pumpa spasila, a time i rudarska mehanizacija. Opasnost od strujnog udara u tim prilikama uvijek je moguća. Nikada nije bezbjedno u tim prilikama prilaziti postrojenju. No, to je dio posla i svjesnog rizika. To nije bio slučaj samo sa nama električarima, nego sa svima onima koji su radili u kopu. Posebno je bilo teško bušačima. Oni su bušili ručnim, primitivnim bušilicama, sjeća se Laso.
Od prvog radnog dana, do dana kada je iz druge smjene otišao u penziju, Lasovi radni zadaci u Rudniku, pored montiranja, bili su na održavanju i servisiranju utovarne rudarske mehanizacije i ostalih elektro – mreža u kopu. Nije mu bilo lako i nikada, kaže, nije bio dokon. Mnogo prekovremenih radnih sati u svakakvim vremenskim uslovima i na temperaturama od minus 20 Celzijusovih.
– Posebna priča u svemu je kada se nije moglo doći do rezervnih djelova, pa smo, da bismo održali proizvodnju, pribjegavali taktici „štapa i kanapa“, sjeća se Miralem Laso Mlatišuma. On sada živi sa suprugom Mersom i sinom Adom. Ćerke se poudale. Laso i Mersa često prošetaju Milet baštom, ili „skoknu“ do izletišta pored Ćehotine. Na Ćehotini Laso često lovi ribi, a ponekad svrati i i do Rudnika. Obraduje mu se staro društvo, direktori, rukovodioci. Ali, na Lasovoj propusnici, ipak, pise – gost!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
