Čovjek je kao armirana betonska greda

Često je Mifto Kos, dok je bio mlađi, silazio do rijeke Bistrice i lovio pastrmku. Uživao ispod gustih vrbovih grana i uporno čekao da se ulov zakači za mamac. Nije tada bilo modernih blinkera, nego se lovilo na običan vrbov prut. No, riba je grizla. Tako je zavolio rijeku Bistricu i svoje selo Ušanovići koje se nalazi na dvadesetak kilometara od Bijelog Polja.
Sada Mifto ima 55 godina, ali nikud iz svog sela mrdnuo nije. Ima oko stotinu ovaca, četiri krave i konja. Tako obezbjeđuje porodici uslove za život. Njegov životni drug, supruga Džemila, ga u stopu prati u svim poslovima. Doduše, i djeca pristigla, pa im pomažu. „Život na selu, bogami, nije lak“, kaže Mifto, brišući znojavo čelo. Danas pripeklo sunce, a on mora da sakuplja ljetinu.
Tamo, preko Bistrice, na najplićem dijelu, traktorista Džale Destanović prevodi svoju mašinu. Nakrivio šešir, a u uglu usta mu visi cigareta. Crn gusti dim kulja iz auspuha traktora. Mifto izlazi da mu da instrukcije gdje da „parkira“ novi stog sijena. Pred njegovom kućom je i Branislavka Popović, rođena Jeftović. Došla iz Vojvodine i svratila kod komšije na kafu.
„U Vojvodini je sve drugačije“, veli Branislavka.
Od 1973. godine živi u Sivcu, ali svake godine dođe u Ušanoviće.
„Svako voli tamo gdje se rodio. Tako i ja ne mogu bez svog zavičaja“. Priča da seoski radovi u Crnoj Gori nijesu ni nalik onima u Vojvodini.
„Lakše je tamo obrađivati zemlju, samo što čovjek nema gdje da se skloni od sunca. Jedino negdje pod prikolicom“, veli Branislavka.
Slaže se sa onom narodskom „hvali selo, a živi u gradu“ i dodaje da je težak život na selu. Ipak, sjeća se svojih djevojačkih dana kada se od jutra do mraka nije odvajala od srpa. Sakupe se djevojke i žanju. Sve uz pjesmu i veselje.
„Najviše smo pjevale onu „Oj đevojko Milijana.“
Sada u Vojvodini čuva uspomene na žetvu i pjesme. Ove naške, gorštačke. Jer, i tamo ima pjesama, samo Branislavka neće o njima da priča.
„Uglavnom su to bećarske pjesme. A bezobrazne su dozlaboga. Ne mogu ni da ih izgovorim“, priča Branislavka.
Branislavka priča kako se uželi hladne Bistrice, strmih litica Đalovića klisure što se nadziru u daljini, hladovine ispod žalosnih vrba i onih drvenih mostića preko Bistrice. Jedan takav mostić je tačno ispred Miftove kuće. Nekoliko dasaka, improvizovano postavljenih, sastavlja dvije bistričke obale. Odmah do njega još uvijek stoje sajle nekadašnjeg mosta, koji je odnijela voda.
Mifto veli da se srušio sam od sebe.
„Osušila se jofa za koju je bio privezan i – gotovo“, veli Mifto.
Zamalo se tada okupao u hladnu Bistricu, iako je odavno sezona kupanja prošla. „Svakodnevno sam pregonio ovce preko toga mosta. Taj dan ih ujutro normalno otjerao u pašu, ali predveče kad sam ih vraćao, neke taman prošle preko mosta, kad se sajla otkači i desetak pade u vodu. Gotovo i ja odoh sa njima. Srećom, tek sam bio jednom nogom zakoračio na dasku. Ni jedna ovca nije stradala, ali ih je voda podaleko odnijela. Voda je bila velika i jedva su izašle“, priča Mifto.
Zbilja, kaže Mifto, za njega bi to bilo velika šteta da mu je Bistrica ponijela ovce. Jer, on isključivo živi od poljoprivrede. Jeste da nije lako, ali se mora. U jesen proda jagnjad, a mlijeko daje mljekari. Kao i svi u njegovom selu. Svakog jutra njegova supruga Džemila pomuze po 20 – 30 litara za mljekaru.
„Ovce ne muzem, nego puštam jagnjad da podoje. Mljekara mi ne prima mlijeko od ovaca, jer im je, kažu, jako. Ne sirim zbog toga što su sad vrućine, pa sir ne ispada dobar. Ali, opet, ne gubimo, jer jagnjad dobiju na kilaži i bolje ih prodamo. Radit a nemat, ne može da bude, niti sjedet, a imat. Opet, dobro je. Nijesmo ni najbogatiji ni najsiromašniji“, priča Džemila.
Džale parkira svoj traktor. Sjede da odmori i popije hladno pivo. Malo zabaci šešir pozadi i veli da se ne libi ništa da radi.
„Onomad sam krčio put gore pri borićima. Ćeram naviljke. Žena mi je umrla na porođaju i ostalo mi četvoro djece. Ali, ja sam armirana betonska greda koja mora da nosi sve što ga u životu snađe“, veli Džale i otpi gutlja piva, koje zapjeni kao rijeka Bistrica kada nadođe zimi.