Crni talas i praški đaci

U hajci koja je tada podignuta nastradali su i najznačajniji režiseri toga vremena: Dušan Makavejev, Žika Pavlović i Aleksandar Petrović.

Pesaro, 1981.

U Pesaru, u okviru Festivala, održava se retrospektiva jugoslavenskog filma. Snežana i Žika Pavlović, Alenka i Tomislav Pinter, Ana i ja gosti smo Festivala.

Beograd, 1969.

Hajka na „crni val“ zaustavlja nekoliko režisera u naponu snage, u trenutku kad rade svoje najbolje filmove. Makavejev i Žilnik odlaze u inozemstvo, Pavlović i Petrović ostaju. Rupu koja je nastala njihovim izbivanjem kinematografija krpa produkcijom „veselih B filmova“. Nekoliko godina kasnije vraćaju se „praški đaci“ i polagano, jedan po jedan, ulaze u tu i takvu kinematografiju.

Od tog trenutka, uprkos tome što smo odrasli na njihovim filmovima, što smo se kleli u te filmove i zaista ih voleli, Mak i Žika nas gledaju s dozom podozrivosti. U raznim razgovorima često su pitali za nas i naše filmove i oni, doduše nikada izravno, ali dovoljno jasno, govore o tome kako je politika koja je njih uništila s nama krpala svoju savjest. Ukratko, da je nama dopustila da snimamo, da ih zamijenimo, jer smo u svom odnosu prema režimu bili blaži od njih.

Beskrajno mi je išla na živce ta teza i kad god bih sreo nekoga od njih, pokušao sam im to reći. Ali to su bili susreti u kojima smo bili okruženi ljudima i oni su samo odmahivali rukom kroz smijeh tvrdeći da sam ja to krivo shvatio, da oni strašno vole to što radim.

Pesaro, 1981.

Jedne proljetne večeri u talijanskom ljetovalištu po prvi put sam imao priliku na miru razgovarati sa Žikom. Smjestili smo se u neki disco-club i dok su drugi plesali, mi smo, uz dosta alkohola, krenuli u razgovor. Imao sam strašnu potrebu da raščistimo tu maglu. Razgovor je, kažu svjedoci, trajao od devet navečer do četiri ujutro.

Moja teza je glasila: „Vi ste bili djeca revolucije. Bezrezervno ste u nju vjerovali. I onda ste shvatili da vas je vaša revolucija prevarila. Kao svaka prevarena osoba, krenuli ste u osvetu. Vaši filmovi, koje zaista volim, mogli bi se kroz frojdovsku vizuru čitati kao osveta ocu izdajici.

Nikada nisam bio vjernik, nisam zatekao voljenog Staljina ili Tita u krevetu s drugom. Nisam se morao svetiti, ili, preciznije rečeno, iako sam imao sam podosta obiteljskih razloga za takvo što, dosta rano sam shvatio da mi mržnja jede energiju, uništava veselje stvaranja filma. Da ne mogu snimati film protiv nekoga, o nekome koga ne volim, koga prezirem, kome se filmom svetim.

S druge strane, ja također radim tzv. „političke filmove“. Znam gdje sam, kakve priče pričam i u kojem kontekstu žive moji junaci. Štoviše, podosta ih je bilo i zabranjeno. Nisam od toga bježao niti sam te sudbine svojih junaka premazivao šećerom. Ali istovremeno sam naučio da ljude ne određuje samo njihov politički stav, da su satkani i od tananijih i za film ponekad zanimljivijih slojeva.

Zato vjerujem da ti i takvi filmovi, koji imaju daleko veću gledanost od vaših, istovremeno i govore na puno indirektniji i često pogubniji način po politiku od vaših.“

Sutradan, podosta mamurni, pokušali smo rekonstruirati razgovor. Svi su ga se sjećali bolje od nas dvojice.

Zagreb, 1985.

Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske izdao je Bijelu knjigu o negativnim pojavama u kulturi. Tako sam se na stranicama posvećenim filmu, uz Makavejeva, Petrovića, Pavlovića i Žilnika, našao kao peti u tom časnom društvu domaćih negativaca. Boje ostataka svijeta zastupao je Ernst Lubitsch sa svojim Ninotchkom.

Athens, Oh, 1997.

S Makom sam taj razgovor obavio puno kasnije. Bojana i on bili su nam u gostima. Beskonačno ugodni, pametni, skromni, duhoviti.

Razgovor s Makom bio je puno mirniji. Prošle su godine, tuđina nam je obojici postala dom.

Iz čitavog višednevnog razgovora još uvijek čujem Makovu rečenicu: „Lako je bilo vama, vi ste bili voljena djeca.“

Mostar, 2005.

Po hercegovačkom kamenjaru tražimo rezervne lokacije za snimanje Karaule. Pokušavamo se osigurati u slučaju da na brdima iznad Ohrida na vrijeme ne okopni snijeg. Pokojni Kemal Hrustanović, scenograf, predlaže da prenoćimo u Međugorju, u hotelu njegove prijateljice.

Međugorje, 2005.

Ulazimo u hotel. Tu je uglavnom sve od mramora. Po stolovima i zidovima bezbrojne su Blažene Djevice u svim mogućim veličinama i materijalima: od drva, kamena, gipsa, plastike. Svijetle, okreću se, pale i gase.

U susret nam dolazi visoka žena u sariju. Na čelu joj je crvena tilaka, znak koji u Indiji nose udane žene. Veselo širi ruke i viče: „Kemo, gdje si, pička ti materina!“ Nekoliko sati kasnije čuli smo njezinu priču.

Bila je sretno udana za pilota JNA. No on je poginuo sredinom osamdesetih na aeromitingu u Parizu.

Došao je rat i postala je Tutina ljubavnica. On joj je pomogao da sagradi hotel. Ali onda su Tutu odveli u Hag i osudili za ratne zločine.

U Hercegovinu su došle mirovne snage UNRPROFOR-a. Vodio ih je general iz Pakistana. Upoznali su se i nedugo nakon toga oženili. NJoj za ljubav general je ostavio vojsku i doselio se u Međugorje. Godinu dana kasnije u Pakistanu je organizirao proizvodnju kipića Blažene Djevice i u hotelu otvorio dućan za prodaju.

Pred kraj večere pridružio nam se i general. Visok čovjek markantnog lica i crne brade s velikim turbanom na glavi. Iz svakog mu pokreta izbija ljubav prema ženi u sariju.

Čekam da se odnekud oglasi sarangi, da zaljubljeni par ustane i da plešući zapjeva.

Zagreb, 1990.

Zoran Pusić je zamolio sedmoricu „intelektualaca“, ili „akademskih građana“ ili kako god se to već zvalo, da s njim odu predsjedniku Franji Tuđmanu i da ga pokušaju nagovoriti da umjesto pripremanja rata sa Srbima u Kninu započne dijalog. I da se mi, ako pristane, ponudimo kao neki go between između ta dva svijeta. Većinu tih ljudi nisam znao niti sam imao pojma čime se bave. Po govoru se moglo naslutiti da su neki iz Istre, neki iz Dalmacije, jedan ili dvojica iz Zagreba.

Tuđman nas je primio, dao snimiti za televiziju i novine, i tek kad su kamere i fotoaparati napustili prostoriju postao malo manje uštogljen.

U jednoj od prvih rečenica kojima nam se obratio rekao je: „Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba došli do mene…“ Prekinuo sam ga i rekao: „Oprostite predsjedniče, mora da je došlo do neke zabune. Mi nismo delegacija Srba. Ja ne znam tko je među nama što po nacionalnosti, ali mislim da je to sada najmanje važno. Mi smo došli kao ljudi koji bi željeli pomoći pri uspostavi dijaloga između Vas i Knina. Ništa više, ništa manje.“ Tuđman se ispričao kazavši da su ga očito krivo informirali i razgovor je nastavljen.

Nakon nekih pola sata, kad se razgovor već polako bližio kraju, Tuđman je između dvije rečenice ponovno rekao: „Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba…“ Ponovno sam ga zamolio za riječ i izgovorio isto ono što sam rekao na početku. On se još jednom, gotovo istim riječima, ispričao za nesporazum i razgovor je uskoro završen.

Bilo je dosta jasno da je rat za njega jedina opcija.

Sutradan je u svim novinama, a u „Vjesniku“ na naslovnoj stranici, izašla naša slika s Tuđmanom uz naslov „Delegacija Srba kod predsjednika Tuđmana“.

Tako sam postao ne samo Srbin nego i službeni predstavnik Srba. A to je u tom trenutku bilo sigurno najveće prokletstvo koje se u Hrvatskoj može na nekoga baciti.

Nekoliko dana kasnije stric LJubiša mi poštom šalje fotokopiju krsnog lista djeda koji je kršten u Crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu. Uz to šalje i svjedodžbu pradjeda Stjepana i krsni list šukundjeda Leopolda Gorlicha da, ako mi netko pravi neugodnost ili baš dođe na vrata, to pokažem kao dokaz o našem višestoljetnom hrvatskom porijeklu.

Smijem se i prisjećam priče o tome kako je supruga Branka Ćopića, nad kojim je godinama lebdjela mogućnost hapšenja, na vrata njihovog stana u Beogradu zalijepila izrezak iz novina. Bio je to dio Titovog intervjua stranim novinarima objavljenog u „Borbi“, u kojem ga pitaju za Ćopićevu sudbinu, a Tito odgovara: „Ćopića nitko neće hapsiti.“

Brač, Biokovo, 1942.

Rat je. Niko je mladi partizan. Kao Bračanin po rođenju, poslan je s Biokova da s Brača donese sol. Organizira sakupljanje u improviziranim solanama. Kuriri u vrećama nose sol na drugu stranu otoka, gdje čekaju partizanski čamci. No kuriri i vreće sve češće ne dolaze do čamaca. Nekoliko dana Niko bezuspješno pokušava doznati što se događa. I onda shvati da tri brata, iz jedne od najsiromašnijih otočkih obitelji, skriveni iza kamenih gromača sačekuju kurire i s leđa ih ubijaju udarcem kamenom o glavu. I mrtvaci i vreće zatim nestaju. Rat je, sol je vrijednija od zlata. Niko ih pokušava zaustaviti, ali ne uspijeva. Štiti ih lokalna vlast. Ona nema ništa protiv toga da se ubijaju partizanski kuriri. Braća za protuuslugu javljaju vlastima sve što se na otoku događa, tko što govori i tko se s kim viđa.

Brač, 1945.

Rat je završen. Niko se kao partizanski oficir vraća na Brač. Poslan je da predsjedava prijekim vojnim sudom. Prva trojica osuđena na tom sudu, i odmah strijeljana, tri su brata koja su tijekom rata ubijala kurire i krala sol.

Brač, 1947.

Četvrti brat i sestra, zajedno s preostalom obitelji, postaju općinski problem. Nemaju što jesti, nemaju gdje stanovati, nemaju od čega živjeti i nikako se ne mogu odviknuti od krađe. To mjesno ruglo treba što prije odstraniti iz zdrave socijalističke zajednice. Netko se od lokalnih rukovodilaca sjetio dva sata hoda udaljenog kašteleta u Farskoj. NJegovi su vlasnici otišli u Italiju. Općina je rekvirirala kaštelet koji nikome nije bio potreban. U njega, po kratkom postupku, useljavaju sirotinjsku obitelj.

Moskva, 1948.

Desetak najpouzdanijih oficira JNA poslano je na Frunzeovu Akademiju u Moskvu. Među njima je i Niko. Tamo se odgaja buduća elita bratskih socijalističkih armija. Negdje u jesen iste godine dolazi do Rezolucije Informbiroa. Očekuje se ruski napad na Jugoslaviju. Titovi oficiri se moraju izjasniti. Neki oficiri se priklanjaju Staljinu i ostaju. Malobrojniji, među kojima je i Niko, vraćaju se u domovinu.

Novi Sad, 1950.

Niko je politički komesar Pete armijske oblasti. Izbija Korejski rat i JNA oficiri se ponovno moraju izjašnjavati. Niko se opredeljuje za pogrešnu stranu. Kazna se zove Goli otok. Logor je podijeljen na tri odjela: za muškarce, za žene i onaj najstrašniji – za oficire. Tu se zimi, za vrijeme najhladnijih bura, satima stoji do pasa u moru. Muke su strašne, a smrt najčešće jedini dostojan izlaz.

Goli otok, 1956.

Nakon pomirenja s Hruščovom, Tito otpušta političke zatvorenike.

Rijeka, 1958.

Niko počinje raditi kao lučki skladištar. Tu dočekuje penziju. Zdravlje mu je narušeno, teško diše.

Brač, 1974.

Niko je naslijedio djedovu konobu i komadić zemlje daleko od sela. Sin mu je odrastao, otišao na studij. Zajedno sa suprugom vraća se na Brač. U prelijepoj uvali zvanoj Farska dograđuje djedovu konobu. I sve bi bilo dobro i lijepo da idilu ne kvari jedan mali detalj. Na drugoj strani šljunčane vale je stari kaštelat. U njemu žive brat i sestra one trojice koju je Niko nakon rata osudio na smrt.

Brač, 1987.

Kao bivši zatvorenik s Golog otoka, Niko je za vlast doživotno obilježen kao izdajnik i državni neprijatelj. Zato se i ne čudi kad milicija po njegovu dolasku u Farsku bratu i sestri u kaštelatu donosi radio-stanicu. Službeno, oni dobivaju zadatak da putem radija dojavljuju kretanje sumnjivih brodova, ali pravi zadatak je bio u motrenju Nike i njegovih gostiju.

Nekadašnji „narodni neprijatelji“ brižno uhode novog „narodnog neprijatelja“. A Niko, kao i svi drugi, lovi ribu tajno i bez dozvole. Mali grabljivac iz kašteleta ga preko radio-stanice često prijavljuje. Milicija dolazi gliserom, zatiče Nika na čamcu, uzima mu mrežu, a ribu kao nagradu poklanja grbavcu. NJegova sestra tu ribu prodaje turistima.

LJeti je nekako podnošljivo. Dvije obitelji su zaigrane sve brojnijim gostima. No zimi, kad u uvali ostanu sami, život postaje težak. Dani se provode s dalekozorom, a napunjena puška je uvijek nadohvat ruke. Pitanje je dana kad će je netko skinuti sa zida.

Zagreb, ljeto 1993.

Javljaju mi da su brat i sestra iz kašteleta umrli. Od tog trenutka Nikino se zdravlje naglo pogoršava.

Turista više nema. Na kopnu bjesni novi rat.

„Neispričane priče“

„Čitav život sakrivao sam se iza filmskih junaka. Živio njihove živote i pričajući njihove krio svoj. Neispričane priče ostajale su u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci. I odjednom, vjerovatno u nadi da ću time olakšati povratak, odlučio sam tu bocu otvoriti.“

Ovim rečima sam autor Rajko Grlić objašnjava koncept i strukturu svoje knjige „Neispričane priče“ (Laguna, Beograd, 2018). Pričajući anegdote iz vlastitog života ali i života drugih ljudi koje je susretao, Grlić donosi uverljivu sliku sveta u kojem smo živeli u drugoj polovini 20. veka i u kojem živimo na početku 21. veka. U dogovoru sa izdavačem Danas donosi odlomak iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.