Čudo ukazanja ili priviđenje!?

Drugi su dan „privučeni neodoljivom silom“ došli na isto mjesto i Blažena djevica Marija im se iznova ukazala; prišli su joj i od tada, praktički svakodnevno, ona komunicira s vidiocima preko kojih šalje poruke „urbi et orbi“.

To je čudo vjere učinilo od Međugorja jedno u svijetu od najposjećenijih marijanskih svetišta koje godišnje posjeti milijunska masa vjernika, uz napomenu kako su tek unazad nekoliko godina hodočašća dobila i službeni blagoslov crkvenih vlasti, jer dugo su vremena u mjesnoj, Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, ali i u Rimskoj kuriji bili krajnje suzdržani u brzopleto priznanje navedenih ukazanja.

Međutim, bez ogleda na donedavnu (i još uvijek postojeću) suzdržanost Crkve, dio lokalnog, hercegovačkog klera nikad nije dvojio oko autentičnosti Gospina ukazanja, ni na koji način nisu dovodili u pitanje enormnu učestalost, pa i banalnost njenih poruka; dapače poticali su priče o autentičnosti njena ukazanja, odbijali su poslušnost lokalnim biskupima, a ogromna su se financijska sredstva slivala neznano kuda, bez ikakve stvarne kontrole, što sve veliki broj vjernika iz čitavog svijeta ni malo nije interesiralo; jednostavno su i iskreno (po)vjerovali u iscjeliteljske moći Blažene Marije i njene poruke evanđelja u kojima su nalazili odgovore „na sva tjeskobna pitanja povijesti koju živimo“.

Ali, koliko dugo traje međugorski fenomen traju i prijepori; nameću se brojna, posvema utemeljena pitanja: radi li se o autentičnim ukazanjima ili tek o priviđenju kojeg su pojedini krugovi hercegovačkih franjevaca s(p)retnim manipulacijama (o)smislili ne bi li se tako suprotstavili sve većoj moralnoj i vjerskoj relativizaciji, kao i potrošačkom hedonizmu koji, po njihovom mišljenju svijet vodi u ruke bezbožnika, dakle u propast.

A, za spasenje vjere treba koristiti sva (ne)dozvoljena sredstva, pa i više od toga. Za vjernike međugorska je Gospa, bez ikakve sumnje sušta realnost i nitko im nema pravo ismijavati i(li) uskratiti tu vjeru, ali istodobno Crkva je sukladno svojim kanonima dužna ustvrditi autentičnost ukazanja koje se mora potkrijepiti činjenicama, odnosno prepoznavanjem povijesnog konteksta u kojem je do toga došlo, na sličan način kako se to primjerice svojedobno provjeravalo u Lourdesu i Fatimi.

Papa Franjo, to nije tajna, poprilično je skeptičan prema međugorskom fenomenu, tako da se znao čak i ironično narugati na račun hercegovčkih ukazanja, što mu je većina hrvatskih biskupa, smatrajući to uvredom, a i inače jako nezadovoljnih njegovim stavom (slučaj Stepinac) prema Crkvi u Hrvata jako zamjerila.

Naravno, Papa je svijestan koliko je Međugorje u svijetu poznato i popularno, kakvu je vjerničku lavinu pokrenulo i da uz ogromne financijske benefite posjeduje i „ogroman kapacitet i potencijal duhovnih plodova“; stoga je 2017. u međugorsku župu, ustanovljenu još 1892, uputio apostolskog vizitatora, poljskog nadbiskupa (u miru) Henryka Hosera da ispita i provjeri sve okolnosti ukazanja, jer prigovori su relevantni i brojni.

Od banalnijih: kako su svi vidioci, danas već osobe u zrelim godinam i njihove obitelji u međuvremenu razvili pravi turistički biznis koji se vrti u milijunskim iznosima, te u svojim novoizgrađenim, luksuznim hotelima i pansionima primaju hodočasnike i skupo to naplaćuju, a troje vidioca i dalje, barem oni tako tvrde, na dnevnoj bazi komuniciraju s Gospom, iako marijansko iskustvo upozorava kako se ona u pravilu obraća nevinoj dječici; do onih težih prigovora franjevcima kako su programirano priču o ukazanjima pretvorili u „moralno jeftini, a materijalno skupi“ vjersko-turistički spektakl na kojem ostvaruju velike profite.

Ali, svakako su najozbiljnije kritike bile odapete od mostarskog biskupa Ratka Perića, pod čiju nadležnost i spada i Međugorje, jer sukob oko preraspodijela župa između biskupije i hercegovačkih franjevaca intenzivno traje još od 1968.

Perić ujedno tvrdi i u tomu nije usamljen, kako tamošnji franjevci odbijajući poslušnost lokalnoj, nadležnoj biskupij, a samim time i crkvenoj hijerarhiji kao takvoj, zapravo prijete formiranjem tzv. paralelne crkve, a to je ravno herezi čije je pogubne posljedice Crkva kroz povijest dobrano iskusila i na što uvijek odlučno reagira.

Ipak, u posljedne četiri godine Hoser je, uz papinsku potporu u Međugorju uspio „ustanoviti vlasti ovisne o Svetoj Stolici“ čime su, tako se barem čini, uklonjene sve zapreke da se pokrenu procesi pretvaranja mjesta ukazanja u Santuario Pontificio, tj. svetište papinskog prava.

Tumačenje tajne ukazanja isključivo je u nadležnosti Crkve, a vidioci su samo medij kojim Gospa odašilje poruke, pisao je kardinal i teolog Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI; smisao prikazanja Djevice Marije je u nagoviještanju, a ne tvrdom fiksiranju budućnosti, na koju samo vjera, Božjom providnošću može utjecati.

Papa Franji je posvema neprihvatljivo, čak komično, da vidioci iz dana u dan prenose i tumače banalne poruke kojim više nitko ne zna broja i tako se degradira sama evanđeoska (o)poruka; prava Gospina su ukazanja rijetka i uvijek najavljuju neka prijelomna, sudbinska povijesna zbivanja.

Poziv obraćenju traži požrtvovnost, ne događa se naplatom ispraznih obećanja, montažom atrakcija, a velikim se dijelom svekolika međugorska priča pretvorila upravo u industriju ukazanja u kojoj se bez ikakve kontrole valjaju silni milijuni dolara i evra kojih se dakako nitko od dionika kontribucija ne želi dragovoljno odreći.

Takav se dar neba (o)lako ne odbija, ali Papa poznat po zagovoru aktivne, ali i siromašne Crkve, želio je odrediti jasna pravila igre, ne samo kako bi umirio biskupa Perića i njegovu ekipu koji ustrajavaju na tezi o neautentičnosti međugorskih ukazanja, već i kako bi umirio nezadovoljne hrvatske biskupe koji su usporavanje kanonizacije kardinala Stepinca shvatili kao „sipanje soli na otvorenu ranu“ za koju najveću odgovornost (s)nosi upravo sam Papa.

Čini se kako je Papa, u velikoj mjeri, oslobodio Međugorje tereta sumnje kako bi primirio njihovo ogorčenje, ali i kako bi ih uvjerio da nema ništa protiv Crkve u Hrvata; samo i biskupi moraju shvatiti kojim se prioritetima Rimska kurija vodi u svojoj politici, jer ona misli „u stoljećima, a ne danima“.

A, početno pitanje: radi li se o autentičnom ukazanju (službeno je priznato samo prvih sedam dana pojavljivanja Blažene djevice), ili pukom priviđenju, odnosno bogohulnoj instrumentalizaciji, još za dugo neće biti definitivno rješeno; takve stvari Crkva uobičajno prepušta vremenu koje “samo donosi odgovore“.

Za dio biskupa, uključujući i ovog najvažnijeg rimskog, tj. aktualnog poglavara rimokatoličke crkve, međugorska saga više liči na dobro uigrani spektakl, nego li na čudo vjere, ali kad se „svi primjeri dobro provjere i ispitaju“, kad se sve stvari poslože, onda se, kako to već Crkva stoljećima radi (a upravo stoga tako dugo opstaje i odoljeva svim izazovima) pribjegava prokušanim pitijskim formulacijama, primjerice Tome Akvinskog koji je, kako bi prikrio nelagodu razlika napisao: “Budimo zahvalni i onima koji ne dijele naše mišljenje i ono pomaže doći nam do istine“. Hic Rhodus, hic salta; komu i do kakve istine!?