Drago Dedić, slikar iz Crne Gore koji živi u Parizu, kada je krenuo u svijet, ponio je sa sobom slike života iz domovine, težinu crnogorskog kamena i misteriju majčinih riječi: „Djeco, nemojte da dirate onaj ćup gore. Ko zna šta u njemu može da ima“. A u tim ćupovima iz Dedićevog djetinjstva, zna sada Drago, majka je čuvala namirnice koje su značile život za porodicu. No, ti ćupovi, raspalili su Dedićevu maštu, pa su nastala slikarska platna sa ćupovima raznih oblika i veličina i u obliku ljudskih glava, koja su izlagana u mnogim galerijama širom svijeta. Jedan takav ciklus Drago Dedić je nedavno pokazao i bjelopoljskoj likovnoj publici.
– Kad sam bio mali roditelji bi nešto stavili u ćup i govorili: „Nemojte da dirate ovo tu. Može u to i zmija da se uvuče“. Od tada je kod mene ostala nekakva tajna tih ćupova. Maštao sam o tome šta je bilo unutra. A kasnije, kad sam malo odrastao, čuo sam da postoje ćupovi puni zlata. I uvijek se nešto krilo u tim ćupovima. Ćup je tajna ljudske mašte. Glava naša je veliki ćup. Imao sam ja ciklus slika sa praznim glavama, jer se nekada govorilo za nekog ko baš i nije pametan da mu je glava kao ćup. To sam ja nekada slušao i to sam prenio na platno.
- U Bijelom Polju ste prikazali portret majke. Međutim, logično bi bilo da slikar odrastao u Crnoj Gori, gdje se šenluči i po 10 dana kad se rodi muško dijete, naslika oca. Je li to prkos tradiciji?
– Često sam slušao oca kako govori: „Drago Buljev, Bulje Đokin, Đoka Punišin…“ Ja sam se pitao zbog čega je to tako ? zašto nema žena. Mi smo izbrisali žene. Kao da moja majka ne znači ništa. Zbog toga sam naslikao majku a ne oca. Jer, majka je važna, i majki nikada ništa nije teško kada je dijete u pitanju.
- Imaju li slikari iz Crne Gore uspjeha u Parizu?
– Mnogi slikari poznati ovdje, u Francuskoj ništa ne znače. Na primjer Petar Lubarda, veliki za čitavu ondašnju Jugoslaviju, u Francuskoj nema nikakvo mjesto. Međutim, Dado Đurić je svjetski poznat umjetnik. On je umjetnik koji je najviše pronio njegovo ime i ime Crne Gore kroz svijet. Ima u Crnoj Gori nekoliko slikara o kojima se često govori, ali nijesu oni toliko veliki koliko se priča. Čovjek tek kad ode na stranu vidi to. Možda je Dado Đurić jedini umjetnik sa prostora bivše Jugoslavije koji je stigao do vrha svjetske umjetnosti. On i Zoran Mušić su svjetske gromade.
- Od čega vi živite u Parizu?
– Ja ne radim ništa drugo osim što slikam.
- I kako uspijevate da se izborite sa velikim imenima koja žive u Parizu?
– Uspijevam nekako. Radio sam sa velikim imenima. Radim u velikim salonima. Nekada sam potpredsjednik, a nekada komesar izložbe u tim salonima.
- Jeste li sa sobom ponijeli u Francusku crnogorske motive?
– Ja sam iz Crne Gore, tu sam se rodio, ali slikarstvo je internacionalni način izražavanja. Kad ljudi dođu na izložbu, njih ne interesuje iz koje je države umjetnik. Interesuje ih slika. Istina je da ljuti crnogorski krš rađa umjetnike. Međutim, ako se slikaru ne raspada utroba u čežnji za dobrim djelom, neće mu se ni slika dati.
Biografija
Drago Dedić je rođen 1937. godine u Orahovu kod Podgorice. Samostalno i grupno izlaže u poznatim pariškim salonima kao što su Salon ACAM, Salon „D’automne“, „Figuration Critiqe“, Salon „D’hiver“ i drugim salonima u Francuskoj i svetu. Do sada je imao 30 samostalnih i blizu 300 kolektivnih izložbi. Djela mu se nalaze u mnogim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Libanu, Koreji. Član je „Maison des Artistes“ i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
