Da li studenti pomoću „Blokadne kuharice“ ruše vlast: Docent Filozofskog fakulteta u Zagrebu objašnjava kako je i kada nastala ova publikacija

To za Danas kaže Mislav Žitko, docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, komentarišući tvrdnje predsednice Narodne skupštine da publikacija „Blokadna kuharica“ u potpunosti objašnjava proteste studenata u Srbiji i da je oruđe za ostvarivanje strateškog cilja Hrvatske, a to je rušenje Aleksandra Vučića.

– „Blokadna kuharica“ je kolektivni proizvod studentica i studenata Filozofskog fakulteta koji su bili uključeni u blokadu 2009. i ona je, kako joj i podnaslov sugerira, dokument vremena, tekst obilježen svim specifičnostima tadašnje situacije u Zagrebu – objašnjava o kakvoj se publikaciji radi Žitko, koji je svojevremeno i sam bio učesnik blokade na Filozofskom fakultetu.

Kako dodaje, „poanta je u tome da studentima u Srbiji ne treba nikakva kuharica, niti bilo kakve instrukcije“.

– Kada slušamo njihove izjave i čitamo zahtjeve koje su postavili nema sumnje da su posve svjesni teškoća trenutka u kojem se nalaze te da su u stanju jasno formulirati vlastiti stav i imaju snagu uvjerenja da ga brane – ističe Žitko.

Da li vidite sličnosti blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sa ovim što se dešava na fakultetima u Srbiji?

– Konkretne sličnosti između Zagreba 2009. i Srbije danas su, po mom uvjerenju, zanemarive naprosto zato što su studentice i studenti na univerizetima u Beogradu, Nišu i drugim gradovima suočeni sa sasvim drugačijim i nedvojbeno zahtjevnijim političkim kontekstom. To se jasno vidi iz zahtjeva koji su postavljeni prema vlasti, počevši od traženja kompletne dokumentacije o rekonstrukciji željezničke stanice u Novom Sadu. Blokada 2009. u Zagrebu bila je usmjerena na jedan cilj, a to je potpuno javno financirano visoko obrazovanje bez školarina i drugih plaćanja, dok su blokade i protesti u Srbiji danas usmjereni na pitanja političke odgovornosti vlasti i očuvanje prava na kritiku vlasti u svjetlu nasilničkih pokušaja njenog gušenja.

Možda bismo mogli reći, u jednom drugom registru, da je glavna sličnost zamor političkim oportunizmom koji društvene probleme ne rješava nego ih neprestano pokušava normalizirati, čak i kada se radi o gubitku ljudskih života. Ali, ponavljam, studenti u Srbiji danas se moraju nositi s mnogo težim društvenim kontekstom, odnosno vladajućim strukturama koje mnogo grublje, moćnije i bespoštednije od korumpirane Sanaderove vlade 2009. godine.

Studenti u Hrvatskoj su te godine ustali protiv komercijalizacije visokog obrazovanja, a glavni zahtev je bio besplatno školstvo. Jeste li uspeli u ostvarenju tog cilja posle 35 dana blokade fakulteta? Da li je danas visoko obrazovanje u Hrvatskoj besplatno?

– Glavni cilj blokade 2009. bio je uvođenje javno financiranog, dakle budžetski financiranog visokog obrazovanja, a taj je cilj bio formuliran u kontekstu sve izraženije komercijalizacije obrazovanja. Ideja vodilja je bila da se uklone financijske prepreke koje onemogućuju ili otežavaju studiranje za one koji dolaze iz siromašnijih porodica. No, odmah je bilo jasno i već tokom blokade 2009. smo imali mnoge debate o činjenici da uz troškove studija imamo i troškove studiranja, a upravo potonji su – zahvaljući ponajprije enormnom rastu troškova stanovanja – danas glavni financijski problem, ne samo za studente, nego mlađe generacije općenito.

Blokada nije uspjela prisiliti Sanaderovu vladu na potpuno javno financiranje visokog obrazovnja, no zaustavila je trend rasta školarina i uvela uopće pitanje socio-ekonomskih uvjeta studiranja u javni diskurs. Međutim, globalna se politička ekonomija iz temelja promijenila nakon financijske krize 2009. tako da smo sada, u Hrvatskoj i Srbiji podjednako, suočeni s problemima koje smo tada tek naslućivali – skupoćom stanovanja i masovnim odlaskom mahom obrazovanog stanovništva preko granice.

Priključili su vam se i drugi fakulteti iz nekoliko gradova u to vreme. Kakav je bio odziv studenata, jeste li imali podršku rektora i dekana, kao i profesora?

– Podrška nastavnika, a osobito dekana i rektora je tada uglavnom izostala. Profesorski kadar je u pravilu veoma konzervativan kada se radi o bilo čemu što dovodi u pitanje njegov komfor ili reputaciju, što ga tjera da djeluje izvan akademskih šina. Otuda imate veoma često paternalistički diskurs profesorskog kadra kao neku vrstu iznuđene reakcije. No za događaje 2009. to nije bilo ključno budući da je glavni zahtjev za javno financiranim obrazovanjem bio usmjeren prema (Sanaderovoj) vladi, odnosno tadašnjem ministru obrazovanja (a danas kandidatu za predsjednika Republike Hrvatske) Draganu Primorcu.

Studenti u Srbiji su optuženi da zapravo imaju cilj da sruše vlast i da je ovo što se dešava pokušaj obojene revolucije. Svedoci smo da studente napadaju, upućuju im pretnje, tuku ih. Jeste li imali takve probleme i da li su te 2009. postojali pritisci vlasti da se protest uguši?

– To je, između ostalog, taj dio koji predstavlja bitnu razliku između, skraćeno rečeno Zagreba 2009, i univerziteta diljem Srbije danas. Količina dokumentiranog nasilja i prijetnji je zapravo nevjerojatna. Vlast uvijek želi ugušiti revolt, ušutkati kritiku koja je suviše glasna ili neugodna ali to se najčešće čini iscrpljivanjem ili neprincipijelnim pogodbama i sličnim. Prema onome što se može vidjeti posljednih tjedana, na nenasilne se proteste odgovara batinašima, prijetnjama, anonimnim telefonskim pozivima, policijskim zastrašivanjem. Ironija je u tome da se sve to dešava u kontekstu studentskog pokušaja da obave posao ili da natjeraju institucije države da obave posao koji su ionako trebale obaviti. To je onda taj poročni krug koji počinje s ne-djelovanjem insituticija a završava se njihovim prekomjernim i upitno legalnim djelovanjem.

U kakvom Vam je sećanju ostala blokada Filozofskog fakulteta, na kome danas predajete?

– Trebamo se kloniti „muzealizacije“ društveno-političkih događaja. Blokada je bila jedna ukupno gledajući svijetla epizoda u inače dugoj i nesumnjivo otužnoj hrvatskoj tranzicijskoj historiji, formativna za sudionike u mjeri u kojoj je bilo koji izlazak iz pozicije pasivnog promatrača formativan.

Imate li neki savet za studente u Srbiji?

– Djelovanje studenata u Srbiji proizlazi iz činjenice da je s jedne strane riječ o mladim i obrazovanim ljudima koji su svjesni dramatičnosti društvenih problema i nedoraslosti odgovora vlasti. S druge strane, radi se o ljudima koji nisu dio neke partijske strukture, nisu uslovljeni lojalnostima ovoj ili onoj organizaciji pa upravo zato mogu na jednostavan i upečatljiv način artikulirati političku poziciju u smislu najmanjeg zajedničkog nazivnika demokratskog društva. Njihova je pozicija veoma specifična i sigurno privremena, ali zato ništa manje politički potentna.Upravo suprotno. To je ujedno razlog zbog kojeg studentima u Srbiji ne trebaju nikakvi savjeti, instrukcije ili napomene s nekog mjesta tobože boljeg uvida. Studenti postaju u punom smislu društveni akteri kroz vlastiti angažman za one točke koje su naveli u javnom postavljenim zahtjevima. To rade u političkom okruženju koje je mračno, često nasilno i prije svega oportunističko. Nadam se da će biti ustrajni.