Da mi je da sam samo na daskama

Inače, Jule je omiljeni glumac bjelopoljske publike i do sada je imao više od 30 premijera sa više od 700 izvedbi, a dobitnik je i desetak nagrada za razne uloge u predstavama. Igrao je u filmovima „Uroš blesavi“, „Pusta zemlja“ i seriji „Rođaci iz Lazina“. Osim toga, diplomirani je ekonomista i menadžer, majstor karatea i bivši tamburaš. Njegova supruga Alma, doktor medicinskih nauka, takođe ima glumačkog dara, ali nikada nije uspjela da nadglumi Jula. Do sada je imala dvije pozorišne premijere. Njihovi sinovi Mensur, Smajo i Omar ni malo ne zaostaju za roditeljima. Svi trojica su se oprobali na daskama koje život znače, a Omar je imao značajnu ulogu i u filmu „Pusta zemlja“.

Jule je počeo da se bavi glumom čim se rodio.

– Dok nijesam naučio prvu riječ moja komunikacija sa majkom je bila plač bez suza, a kasnije sam se sa djecom iz komšiluka igrao pozorišta. Kao student bio sam aktivan u dramskim sekcijama a kada sam se, nakon završenih studija, vratio u Bijelo Polje, igrao sam u predstavi „Nije čovjek ko ne umre“, priča Bajramspahić.

Kasnije su se nizale premijere i nastupi, a Jule osvajao srca gledalaca. Jer on svaku ulogu, naprosto, živi. Jednako je unosio sebe dok je igrao Valentina u predstavi „Kategorički zahtjev“ i dok je glumio gluvonijemog čovjeka.

– Upravo za tu ulogu gluvonijemog čovjeka dobio sam nagradu, koja mi je jedna od dražih. Jer, u toj ulozi glumac mora da se izrazi kroz govor tijela, a ne riječima. I tu emocije igraju glavnu ulogu.

Kroz dugogodišnje bavljenje glumom, Jule je radio sa mnogo reditelja, mnogo glumaca raznoraznog kvaliteta, ali vještinu glume je sticao kroz gledanje filmova.

– Dok sam bio student u Zagrebu znao sam po četiri flma dnevno da odgledam, kaže Bajramspahić i ističe da su ga nervirali reditelji koji su šablonski postavljali predstave. „ Bilo je reditelja koji kažu ići ćeš dva, ići ćeš tri metra, spusti glavu, pomjeri tijelo i to se pretvara u vještačku igru. A bilo je dobrih reditelja koji su prošli kroz Bjelopoljsko pozorište. Među njima je i pokojni Vase Stanković“, priča Bajramspahić.

Na pozornici Bajramspahić igra za oči, a gleda kroz publiku. Tada više nije Jule, već Skituljko u predstavi „Put po svijetu na trotinetu“, ili neki drugi lik, a kada sađe sa pozorišne scene, opet je onaj Jule, omiljen u društvu, pun duha i interesantnih priča. Uvijek spreman na šalu, često i na svoj račun.

– Jednom, otišao ja u Dom zdravlja da sačekam suprugu dok završi radno vrijeme. Ulazim u njenu ordinacija, kad ona pregleda jednog policajca. Čim sam ušao, počeo sam da kukam: „Doktorka, skočio mi pritisak! Ovaj gornji nekako i mogu da trpim, ali ovaj donji ako mi ne spustiš – poludjeću“. Policajac me je zabezeknuto gledao, a onda skoči i maši se za pendrek. Da se Alma nije nasmijala i kazala mu da sam joj muž, ko zna šta bi bilo, priča Bajramspahić. A jedanput, na festivalu u Trebinju, Jule i Strela Zaimović su nešto zezali kolegu Iska Mulabegovića, sa kojim su bili zajedno u hotelskoj sobi.

– Negdje oko jedan sat poslije ponoći, ja i Strela se spremamo za spavanje, kad Isko ulazi u sobu i kaže: „Kakve dvije ženske stoje u hodniku“. Ja i Strela izletimo, kad tamo ništa, a Isko nam zaključa vrata. Mi samo u donjem vešu na hodniku. Molimo ga da nam otvori, ali on neće ni da čuje. Tu noć smo pravili društvo recepcionaru do pola osam ujutro, priča Jule.

Inače, Bjaramspahić kaže da je za njega i sam život ogromna pozornica, glumište na kojem čovjek uvijek mora da se dokazuje, baš kao što mora glumac da se dokazuje iz predstave u predstavu.

– Foliraju se glumci kada kažu da ne bi nikome preporučili da se bavi ovim poslom. Ja sam do sada prihvatio sve uloge. Čak sam igrao i ženski lik u predstavi „Čarlijeva tetka“. Jer, igra je život. Ja živim. To je taj osjećaj da mi je samo da igram, da sam na daskama…