– Samir Sijarić iz bjelopoljskog sela Godijevo kad god mu se izlazi u grad upali svoju „opel vektru“ i pravac magistrala. U gradu mu je djevojka i čitavo društvo. I to nije ni malo problem, iako Samirova „vektra“ odbroji preko 20 kilometara na ovoj razdaljini. Ni dogovor nije problem. Jer, današnja omladina ima i mobilne telefone, pa je sve lakše.
– Nekada je to baš bilo problem. Sa djevojkom ako si htio da se vidiš morao si 15 dana prije da udeveraš sastanak, pa i tada bi se desilo da, nekada zbog prevoza, nekada zbog posla, zakasniš. A sada: vrrr mobilni, vrrr auto, i sve je završeno, priča 43-godišnji Zaim Pepeljak. On kaže da su nekada u Godijevu bile popularne karte. Okupila bi se, priča Zaim, omladina pa svake večeri, pogotovo zimi, kod ponekog bi organizovala kartanje.
– I sada ponekad prekratimo noć uz karte, kaže 27-godišnji Mustafa Sijarić. „Najviše igramo fircik i remi, a kada nam se pridruže stariji obrnemo na zing i džandar“. Mustafa je završio je srednju obućarsku školu i vanredno trgovinu, ali je sada u Godijevu. Pomaže roditeljima. Jer njegova dva brata već nekoliko godina žive u Podgorici.
– Tu, u komšiluku, su još Samir, Dado i Ruždo, tamo nakraj sela Haris i niko više. Ponekad kod nas dođu Mišo i Dado s vrh sela i to je to. Za fudbal nas nema dovoljno. Samo ponekad odigramo na male goliće. A nekada je na godijevskim livadama, školskom dvorištu i na poljanama gdje Godijevci napasaju stoku na red čekalo po nekoliko ekipa za fudbal. No, tada nije bilo ovoliko automobila i u grad se rijetko išlo.
– Na Metaljku i pod Delimeđe se uvijek igrao dobar fudbal. Čak i u vrijeme kosidbe bismo se predveče okupili. Sada seoska omladina živi isto kao u gradu. Dosta momaka u Godijevu imaju automobil i nije problem petkom i subotom da se izađu u grad, priča 32-godišnji Jasmin Kijamet.
Iako je sada život na selu mnogo lakši, ipak u Godijevu je mnogo manje omladine u odnosu na prije dvadesetak godina. Od 90-tih godina prošlog vijeka naovamo mnogo je mladih Godijevaca otišlo u inostranstvo i slobodno se može reći da danas dva Godijeva žive u Skandinaviji i Njemačkoj, a dosta ih se skućilo na prilazima Podgorice i na primorju. Ljetopis godijevske škole bilježi da je 1976/77. ovdje učilo 600, dok ove školske godine broji 120 učenika.
– Matična škola sa dva područna odjeljenja ima 120 učenika, a prošle godine nam se ugasilo područno odjeljenje u Radulićima, priča direktor ovdašnje osnovne škole Muhedin Sijarić. To što se smanjuje broj đaka u godijevskoj školi i, uopšte, u svim školama na seoskom području bjelopoljske opštine, kažu stari, krivi su momci. Jer, neće da se žene.
– Neće momci da zasnivaju porodice. Koji im je đavo, ja ne znam. Mi ranije nijesmo mogli da iščekamo da nas otac i starija braća ožene. A sad, pomeneš li nekom momku ženidbu, kao da si ga ne znam kako izgrdio. I neće da se žene. Neće i neće…, ljut je na neženje 80-godišnji Ibrahim Pepeljak.
U Godijevu bi, veli predsjednik Mjesne zajednice Senad Sijarić, moglo da se živi od poljoprivrede.
– Imamo sve uslove za razvoj stočarstva i voćarstva. Dobru komunikaciju sa gradom. U selo dolazi i mljekara koja otkupljuje mlijeko i na vrijeme izmiruje obaveze prema mljekarima. No, problem je što malo ljudi hoće da se bavi poljoprivredom i rijetko ko se odlučuje za život na selu, kaže Sijarić.
U Godijevu, osim osmogodišnje osnovne škole, radi i ambulanta, nekoliko prodavnica i kafana. Auto-put Bar – Boljari trasiran je pored samog sela, pa će se njime, nadaju se Godijevci, ljudi vraćati u selo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
