Danas se zločini negiraju više nego ikada

Naprotiv, danas se zločini više nego ikada negiraju. U tome svi imamo podjednake odgovornosti, ali i međunarodna zajednica. Ona je ta koja je kreirala ovu situaciju, a sada se izvlači i prepušta nama da rješavamo nastale probleme. Da smo ih znali riješiti, ne bismo završili ovdje – ističe u razgovoru za Danas Edvin Kanka Ćudić, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije i član Regionalnog saveta REKOM mreže pomirenja iz Bosne i Hercegovine (BiH).

S druge strane, dodaje naš sagovornik, pojavljuju se nove generacije koje više nisu ni zainteresovane za suočavanje s prošlošću.

„One su odrasle u etničkom aparthejdu u kojem ako vrijeđaš, nećeš biti kažnjen. Bićeš nagrađen od svoje etnije. Mladi za drugačije društvo i ne znaju, a stariji to maksimalno koriste“, ukazuje Edvin Kanka Ćudić.

* U tom smislu, političke elite se praktično nisu promenile. Gotovo su na vlasti svi oni koji su zagovarali i učestvovali u ratovima. Kako im uspeva da opstanu na vlasti uprkos tome što su u velikoj meri doprineli ratovima?

– Nijedna strana se nije odrekla svoje politike iz devedesetih. Bošnjački političari nikada nisu prihvatili entitet Republika Srpska, niti su političari u tom entitetu prihvatili Bosnu i Hercegovinu kao svoju maticu. HDZ BiH u Bosni i Hercegovini dobija izbore na priči o trećem entitetu i pokušaju uvođenja etničkog aparthejda kroz izborni zakon u Bosni i Hercegovini. Slično je i sa Srbijom i Kosovom. Na politici ucjenjivanja emocijama o gubitku države političari dobijaju glasove na prostorima nekadašnje SFRJ.

* Ratni zločinci su nažalost postali heroji. Mnogi od njih se aktivno bave politikom, pogotovo u Srbiji. Oni sigurno ne mogu doprineti pomirenju? Kako uopšte vidiš odnose u regionu u budućnosti?

– Mi koji smo mislili da će se stvari mijenjati, sada već gubimo nadu. Svakodnevno živimo kulturu nasilja. Nikad nismo ni hvalili mirovne heroje, nego „heroje rata“. Dobar primjer je aktuelni načelnik općine Vlasenica, Miroslav Kraljević, protiv kojeg se vodi predmet pred Sudom BiH za progon bošnjačkih civila protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine. Takvi ljudi još uvijek govore istu priču iz ’90-ih, jer prosto nemaju šta drugo ponuditi. Zato ponavljam, potrebna je odlučnija pomoć međunarodne zajednice u rješavanju problema. Mi te probleme nismo sposobni sami riješiti.

* Vi ste konstantno na meti neistomišljenika jer ukazujete i na bošnjačke zločine. Nedavno ste baš za Danas pisali o zločinu na Kazanima. Mislite li da će spomenik žrtvama ikad biti podignut?

Svi koji se bave kršenjima ljudskih prava moraju se pomiriti sa tim da će uvijek biti na meti neistomišljenika. To je sastavni dio ovog zanimanja. U Sarajevu ne postoji politička volja niti ima moralnog kapaciteta za podizanje spomenika žrtvama ubijenim na Kazanima. UDIK se od 2014. godine aktivno bavi Kazanima i od tada gradske vlasti nama i građanima Sarajeva obećavaju spomenik, ali on još uvijek nije podignut. Mi od njega nećemo odustati, jer to je naš dug prema ubijenim sugrađanima ovog grada.

* S obzirom na manjak političke podrške nevladinim organizacijama koje se bave tranzicionom pravdom i suočavanju s prošlošću, koliki je značaj REKOM-a u utvrđivanju onoga što se dešavalo tokom sukoba i može li opstati bez podrške političke elite u regionu?

– Za nas koji dolazimo iz multietničkih sredina, REKOM je nužan za interpretaciju jedinstvene historije na prostoru nekadašnje SFR Jugoslavije. Samo sa jedinstvenom bazom ubijenih žrtava možemo govoriti o uzrocima i posljedicama jugoslavenskih ratova. Zbog toga je REKOM i predstavljao problem za političke lidere. Na kraju krajeva, REKOM je najviši stadij koji je civilno društvo na prostoru SFR Jugoslavije i postiglo. Mreža broji više od 2.200 članica i više od 590.000 potpisa za osnivanje REKOM-a, što ovu mrežu stavlja na historijsku poziciju dosega civilnog društva na Balkanu.

Sarajevo je uvek bilo grad različitosti

* Vi ste napadnuti jer ste podržavali Prajd u Sarajevu. Kako vidite položaj manjina u BiH?

– Prijetili su mi oni koji su zaboravili da su prije 20-30 godina tvrdili da su na isti način njihova prava ugrožena. Sada su to zaboravili i sada oni na isti način ugrožavaju tuđa. BiH je država etničkog aparthejda u kome je socijalistički kolektiv zamijenjen etničkim. LGBT zajednica se nalazi među svim tim etnijama i pitanje je koliko se ona sama može boriti protiv toga. To je razlog zašto je Sarajevo posljednje dočekalo održavanje Prajda na Balkanu. To je za mene kao aktivistu poražavajuće, jer je Sarajevo uvijek bilo grad različitosti. Međutim, bolje ikada nego nikada.

Posmrtni ostaci moga oca nisu pronađeni

„Dana 2. maja 1992. u Brčko su upali pripadnici Ljubiše Savića Mauzera, a pri tome su zarobili i moju porodicu. Moja majka, sestra i ja smo završili u logoru u mjestu Brezovo Polje, a moj otac u logoru Luka u Brčkom. U tom logoru je preživio zločine i zlostavljanja Gorana Jelisića i Monike Simonović. Iz tog logora je prebačen u logor Batković kod Bijeljine, da bi tamo bio ubijen 13. oktobra 1992. godine. Ubio ga je Grigor Begović, pripadnik VRS. Posmrtni ostaci moga oca nisu nikad pronađeni, a porodica od njega ima samo jednu košulju, njegov ručni sat i dvije fotografije. Mi smo tužili entitet Republika Srpska za ovaj zločin. Trenutno se predmet nalazi pred Europskim sudom za ljudska prava u Strazburu“, kaže za Danas Edvin Kanka Ćudić.