Ako se 20. vek završio rušenjem Berlinskog zida, da li 21. počinje tek ulaskom Baraka Huseina Obame u Belu kuću? Pripada li Srbija svetu čije oličenje je bio Brežnjev ili onome koji nagoveštava Obama? Savremenici preteruju i kad veličaju i kad se bacaju blatom. Mada to zna, čovek teško može igrati nezainteresovanog posmatrača. Naravno, može mrzovoljno promrmljati da je Obamino stupanje na vlast bilo skupa predstava u holivudskoj režiji namenjena prostodušnim masama željnim krupnih reči i bleštavila. Ko se opire mrzovolji, pusti srcu na volju. I dogodi mu se 20. januar kao stvarni početak novog veka. Kroz dve-tri godine biće lako reći šta je Americi i svetu doneo taj dan. Posle samo dve-tri prespavane noći utisak je jednako snažan.

 Dogodilo se nešto o čemu su sanjala pokolenja. I još nešto: veći deo Amerike doživeo je nadu. Ustoličenje Buša mlađeg pre osam godina izvedeno je po istim pravilima. Ali, bila je to samo uobičajena smena na vrhu. Ovog januara buknula su osećanja. Željna promena, Amerika je u Obami prepoznala čoveka kojem se može verovati. Da je nema i ne isijava, uzalud bi prizivao i obećavao nadu.

I Miloševićje, da ne bude zabune, opčinjavao stotine hiljada. I njemu se verovalo. I njegove slike lepljene su gde god se našlo zgodno mesto. Sličnost se na tome završava. Razlika je preogromna. Miloševićeve obožavaoce okupljao je bes. Na njegovim mitinzima nije bilo smeha i ljubljenja. U njegovim govorima nije bilo nijedne tople reči. Nije bilo razumevanja za dobre ljude. Nije bilo ohrabrenja za uplašene i klonule. Posle njegovih mitinga moglo se samo otići u kafanu i kleti dušmane. Posle Obaminog pristupnog govora svakom ko ima srca došlo je da zagrli najbliže i poveruje da je ono čemu teži – dostižno. Mada nije star, govore mu piše čovek dvadeset godina mlađi od njega. Kad bi Tadiću – nameće se još jedno poređenje – govore pisao neko dvadeset godina mlađi, provrištali bi i nacionalisti i mondijalisti. U Srbiji se ne veruje mladima. Valjda ih zbog toga ima sve manje.

Gde god učio politički zanat, drug Tito je znao da mali svet kojim je vladao može menjati samo s mlađima od sebe. Tek kad je prešao sedamdesetu i zasitio se promena, nije primećivao, ili mu nije smetalo, da su i oni koji ga nazivaju Starim prilično matori. Ljudi koji su stvarali Ameriku imali su u vidu i takvu mogućnost, pa su propisali da jedan čovek može biti na čelu njihove zajednice samo osam godina. Njihovi potomci dodavali su još neka pravila, nastojeći da ograničavanjem bilo čije samovolje ne ograničavaju zajedničke slobode. Društvo koje se drži sopstvenih pravila lakše reši bilo koji problem nego društva koja svoja pravila stalno prilagođavaju trenutnim okolnostima. Miloševićje – da se završi s poređenjima – bio negde Obaminih godina kad je došao na vlast. Vladajući zemljom u kojoj se pravila određuju od prilike do prilike, prvo je rušio ono što je zatekao, potom raskopavao temelje. Zato se Srbija obnavlja tako sporo i nasumično. Obama nema pravo da smenjuje predsednike opština i gradonačelnike. Pošto je odrastao u uređenom društvu, ne može to ni poželeti. On zna da se mora držati ovlašćenja i da samo u okviru njih, pod budnim okom javnosti, može menjati zatečeno stanje. Sunarodnici veruju da će on to činiti, njima u korist. Ko god bio na vlasti, Srbiji nema druge nego strpljivo utvrđivati i primenjivati pravila koja obavezuju i klošara i predsednika. Polazna tačka je niska. Ovdašnje shvatanje politike i ukupnih odnosa u društvu možda najbolje sažima Marko Jakšić, jedan od brojnih samozvanih vođa kosovskih Srba. Njegovo geslo glasi: jedan naš, jedan njihov.

Jakšićev partijski čelnik Vojislav Koštunica otkriva da su sadašnju vladu sastavili tajkuni i strani ambasadori. Pa ko je sastavljao i podržavao prošle dve? Bivši premijer ima pravo na zaboravnost. Javnost pamti kako je njegova partija jedne majske noći pre dve i po godine izvikala Tomislava Nikolića za predsednika Skupštine, da bi ga dan kasnije demokratski šutnula. Neće biti da se ništa nisu pitala desetorica najbogatijih Srba i bar petorica stranih ambasadora. Da je ostao na čelu vlade, Koštunica bi danas lupao glavu onim što mori njegovog naslednika: kako sačuvati Kosovo kada srpska železnica ima samo stotinak upotrebljivih putničkih vagona? Kako će bilo ko uvažavati glas i vapaj takve zemlje? Kako će svojoj državi verovati žitelji Zaječara nakon ukidanja železničke veze s Beogradom? Kako će joj verovati Vojvođani kojima su ukinute desetine autobuskih linija? Sečanj i Zaječar danas su udaljeniji od Srbije nego pre pedeset godina. Ko voli, neka izvoli pričati tamošnjim građanima o Evropi, državotvornosti i očuvanju Kosova. Ili – ubeđivati tamošnju mladežda rađa decu.

Šta god mislili o Americi, tamo se veruje da se nešto menja. U Srbiji je sve teže sresti nekog ko se nečemu nada. Kakvu nadu donosi privatna poseta Skupštini lica s međunarodne poternice?

Balkanski duh žilavo se opire duhu vremena. Zašto se ne biju Rusi i Amerikanci kad igraju njihovi teniseri? Zato što se zna da su za makljanje zaduženi potomci dičnih Balkanaca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari