Deca sve glasnija, ali ih niko ne čuje: Ko brine o bezbednosti i vaspitanju dece

Čak i posle traumatičnih iskustava kakvo je imao jedan šestak na zimovanju u organizaciji škole kada ga je drugi dečak, poznat po „ekscesima“ teško povredio – ne samo fizički, pošto štap zaboden u čmar znači mnogo strašnije iskustvo i poruku od tuče – a škola učinila sve da „stvar“ gurne pod tepih.

Obe škole su na Vračaru i da učenik K. K. prošle srede 3. maja nije ubio sedam devojčica, jednog dečaka i domara u „Ribnikaru“ o „elitnom“ nasilju ne bi se ni zucnulo.

Riplijevski deluje činjenica da je jedna od njih nazvana po čuvenom pedagogu Jovanu Miodragoviću! Riplijevski, jer su psiholozi i pedagozi desetkovani u obrazovnom sistemu Srbije kao „skupi“.

Pravilnik o standardima finansiranja ustanova osnovnog obrazovanja u članu 10, kaže da škola sa sedam i manje odeljenja ima 0,5 izvršilaca na poslovima stručnog saradnika pedagoga ili psihologa, a škola od osam do 23 odeljenja ima jednog izvršioca – što znači da bi po normativima „Miodragović“ morao imati celog pedagoga, a Ribnikar“ i pedagoga i psihologa.

No, nije stvar samo u broju, već spisku obaveza koji imaju, vrlo birokratskih. Da nije tako, možda bi neko i utvrdio zbog čega je K. K. tražio premeštaj u drugo odeljenje i zbog čega je imao probleme u komunikaciji sa drugom decom.

A možda bi, da psiholog i pedagog mogu na miru da rade svoj posao, imali vremena da vide muči li šta tihe i povučene đake! Jer neprirodni mir može biti opasniji od teškog nemira.

„Psiholog je prvenstveno orijentisan na rad sa učenicima, iako radi i sa nastavnicima i roditeljima. Rad sa roditeljima i nastavnicima je opet fokusiran na učenike, odnosno njihove potrebe. Psiholog zapravo pomaže nastavnicima i roditeljima da prepoznaju i razumeju te potrebe, kako bi im pružili najbolju moguću podršku“, kaže za Danas Ivana Stepanović Ilić sa Odeljenja za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu

Psiholog sa učenicima radi individualno i grupno: „Na primer, daroviti učenici zahtevaju specifičan pristup i prilagođavanje nastavnog rada. Psiholog, takođe, može pružati pomoć učenicima koji imaju poteškoće u učenju. On je taj koji prepoznaje vrstu problema i u zavisnosti od toga, može samostalno ili u timu sa pedagogom ili logopedom raditi sa konkretnim učenikom i njegovim nastavnicima.“

Psiholog može biti angažovan na različitim zadacima. Nekada je to rad sa učenicima koji su povučeni i imaju teškoće da uspostave postojanije socijalne odnose sa vršnjacima. On može pomagati učenicima iz disfunkcionalnih porodica, ali u u profesionalnoj orijentaciji i nizu drugih nedoumica.

Grupni rad u koji je uključen psiholog usmeren je na veći broj učenika i može biti edukativnog karaktera, na primer u vidu predavanja i radionica posvećenih različitim temama.

„Ovo je samo skica svega na čemu je angažovan psiholog, a već na osnovu nje je sasvim jasno da je to i pored pomenutog ‘širenja uticaja’ veliki i veoma odgovoran zadatak.

Zbog toga je važno da u svakoj školi postoji psiholog, ali i da je školska klima takva da mu uprava i nastavnici pružaju aktivnu podršku.

Ima mnogo mojih kolega u školama koji su u stalnom kontaktu sa učenicima“, dodaje naša sagovornica i navodi primer penzionisane koleginice Branke Tišme koja svakog septembra danima na vratima škole dočekuje prvake, obilazi ih na časovima…

Na pitanje šta je najvažnije za pravilan razvoj dece van kuće, ali i u njoj, uz ogradu da je moguće napisati više studija, kaže da je posle ove tragedije „većina nas odgovor zna“: „Institut za psihologiju Filozofskog fakulteta je u jednom istraživanju utvrdio da su škola i porodica jedna drugoj delegirale svoje primarne uloge. Ključni sistemi društva su toliko uništeni, a vrednosti koje se svakodnevno promovišu pogrešne, da nije realno očekivati da škola i okruženje u kome deca rastu ostanu nedirnuti.“

Stepanović Ilić dodaje, da su društvu su potrebne korenite promene, inače će sve intervencije psihologa ovih dana ostati kratkog daha.

Inicijativa „Nije filozofski ćutati“, koja već dugo na javnim sesijama upozorava na probleme vršnjačkog nasilja i navodi kako jedno od „vatrogasnih“ rešenja kojima se – uz dupliranje broja školskih policajaca dana pribeglo – dopis policije školama da prijavljuje „problematične učenike“ kao neadekvatna mera može da ima samo negativne posledice po decu, roditelje, škole i društvo.

Od posebnog značaja je usmeravanje pažnje javnosti, posebno dece, na žrtve – ne javnim iznošenjem uznemiravajući podataka, kako je to učinio prvi policajac Beograda Veselin Milić spiskom dece predviđene za likvidaciju koji je sačinio K. K. – već na način koji potencira predsednica Društva psihologa Srbije, profesorka Tamara Džamonja Ignjatović, kao upozorenje šta se događa sa decom i ljudima izloženim nasilju. Jer svako u društvu nasilja može biti žrtva, a ako mu se ne pomogne i – nasilnik.

Kao prve mere država je preduzela razoružavanje nelegalno naouružanih, bez objašnjenja što to do sada nije rađeno, kao u slučaju U. B. (21) koji je posedovao arsenal automatskog oružja iz kog je nepuna dva dana posle devetostrukog ubistva u „Ribnikaru“ ubio osmoro mladih ljudi.

Nema ni odgovora na pitanje kako pomoći nastavnicima koji se – zbog svog socijalnog položaja i mizernih plata – regrutuju iz redova onih koji ne mogu da nađu bolji posao, šta sa politički podobnim direktorima koji za rad „odgovaraju“ samo svojoj partiji, čak i kada im gostuju dokazani kriminalci, kao nedavno Kristijan Golubović u jednoj školi…

Na pitanje iz naše teme odgovor može biti više studija ili – niko ili bar malo ko, a neretko oni koji to ne bi smeli. Na primer, premijerka Ana Brnabić, prepoznata kao jurišnica stranke, vodiće novoformiranu radnu grupu za sprečavanje vršnjačkog nasilja.

Što je kao da piroman gasi požar. Benzinom!

Crna Gora: Škole bez policajaca

Tuče u školama i školskim dvorištima, prijetnje, nasilje među vršnjacima… teme su koje mjesecima pune novinske stupce crnogorskih medija, rezervisane za crnu hroniku. I dok javnost primjećuje eskalaciju vršnjačkog nasilja, nadležni poručuju da su za to djelom odgovorni upravo mediji – posvećujući tom problemu značajnu pažnju.

Iz crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova 12. maja, saopšteno je da u zvaničnim policijskim statistikama nije evidentiran porast vršnjačkog nasilja, ali da je u posljednjih par mjeseci javnost okupirana brojnim slučajevima.

To su saopštili nakon, dan ranije održanog konstitutivnog sastanka Radnog tima MUP-a za suzbijanje vršnjačkog nasilja, koji je formiran na inicijativu ministra Filipa Adžića.

Istakli su i da je taj tim formiran „usljed izražene medijske percepcije povećanja broja djela sa elementima vršnjačkog nasilja, izražene zabrinutosti javnosti i podnijetih predloga NVO sektora za preduzimanje pojačanih aktivnosti iz nadležnosti Ministarstva sa apelom na zaštitu djece“.

Iako se duže od deceniju priča o vraćanju policajaca u školska dvorišta, iz MUP-a su ponovili da je potrebno preduzeti dalje mjere na jačanju kadrovskih kapaciteta Uprave policije, razmatranju formata i mogućnosti za ponovno pokretanje projekta „Policajac u zajednici“…

Projekat „školski policajac“, tokom kog je u svakoj obrazovnoj ustanovi, svakodnevno, boravio je po jedan policajac koji je nadgledao djecu, čime su šanse za nasilje među njima bile smanjene, „završen“ je prije deceniju i po.

Trajao je od 2005. do 2008. godine, a nekoliko godina nakon što je „školski policajac“ prestao da nagleda učenike, Ministarstvo prosvjete je 2015. godine iniciralo formiranje Radne grupe čiji zadatak je bio da sprovedu projekat „Školski zaštitar“.

Međutim, projekat kojim bi se poboljšala bezbjednost u školama, nikada nije zaživio, kao ni odobreni projekat „Urban protectiom trainning centar Montenegro“ „Zaštitar u školi“, za koji su dobili podršku Ministarstva prosvjete.

Da se u škole vrate policajci, sredinom marta 2023. godine tražila je i direktorica podgoričke Osnovne škole „21. maj“, Leposava Furtula. To je učinila nakon trećeg objavljenog slučaja vršnjačkog nasilja u samo deset dana.

Njen apel podržala je i Nevladina organizacija Akcija za ljudska prava (HRA), odakle su tada poručili da bi uvođenje školskog policajca doprinijelo sprečavanju neželjenih incidenata, obezbjeđivanju bezbjednosti djece, suzbijanju kriminala u školskom okruženju i jačanju uloge policije u prevenciji nasilja.

„Škole moraju biti bezbjedno mjesto za svu djecu, a ne izvor fizičkih i psihičkih trauma“, kazali su tada iz HRA.

Policajci se, međutim, još nisu vratili u dvorišta crnogorskih škola.

To nije učinjeno ni nakon tragedije u Beogradu, nakon koje su crnogorski osnovci počeli da prijete zločinom ili da, pak, veličaju trinaestogodišnjeg masovnog ubicu.

Najalarmantniji slučajevi bili su u Spužu i na Žabljaku, ali ni djevojčica iz Osnovne škole Njegoš u Spužu i učenik srednje mješovite škole na Žabljaku, po ocjeni tužioca neće odgovarati.

Prema saznanjima Vijesti, osnovka iz Spuža napravila je spisak odjeljenja te škole sa naznačenim vremenom akcije, a na mapi je zaokružila i kabinet direktora te obrazovne ustanove i pored napisala: „Ubistvo“.

Navodno, na spisku je napisala i kakve vrste oružja bi koristila. Policija nije pronašla spisak učenika, ali jeste mape koje je djevojčica pravila, o čemu je obavješteno tužilaštvo i Centar za socijalni rad.

U drugom slučaju, srednjoškolac sa Žabljaka na društvenoj mreži podržao je zločin u Beogradu, zbog čega je reagovala tamošnja policija. Tužilac je ocijenio da taj tinejdžer nije počinio nijedno krivično djelo i nije naložio njegovo hapšenje.

„Službenici Stanice policije Žabljak su odmah nakon saznanja za komentar maloljetne muške osobe, učenika srednje mješovite škole na Žabljaku, koji je objavio na jednoj društvenoj mreži, a koji se odnosio na izraz podrške događaju u školi u Beogradu, preduzeli mjere i radnje iz svoje nadležnosti. Odmah je obaviješten državni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Pljevljima koji se izjasnio da se u navedenim radnjama ne stiču elementi bića krivičnog djela za koje se gonjene preduzima po službenoj dužnosti, te naložio da se o svemu obavijesti uprava škole i nadležni Centar za socijalni rad“, rečeno je Vijestima iz Uprave policije.

Prema istim informacijama, žabljačka policija obavijestila je direktoricu srednje škole i Centar za socijalni rad o navedenom događaju, a u službenim prostorijama obavili su razgovor sa ocem maloljetnika. Crnogorskoj policiji prijavljeno je još nekoliko sličnih slučajeva.

Hrvatska: Uzbuna posle tragedije

Do stravičnog masakra dječaka koji je pobio školske prijatelje i zaštitara beogradske škole, hrvatski ministar obrazovanja Radovan Fuchs bio je uvjeren da su naše škole sigurna mjesta, u kojima se ne može dogoditi do sada uglavnom gledani američki scenariji.

No, Hrvatska formira radnu skupinu koja će u suradnji s MUP-om odraditi sigurnosnu procjenu u svakoj školi.

Hrvatske škole, kao svoj najveći oslonac u formiranju sigurnosti vide u preventivnim programima, koji se često provode, ali i ideji da se konačno formiraju Centri potpore sa stručnjacima koje bi bile na raspolaganju školama, a čiji bi se osnivanje trebalo definirati novim zakonom koji bi trebao biti usvojen do kraja godine.

Hrvatske škole nemaju osigurane zaštitare, ne planiraju postavljanje detektora metala na ulaze, ravnatelji samostalno donose odluku hoće li i kada zatvarati vrata škole, a gradovi sami financiraju kamere na školama.

Tako samo u Zagrebu 150 osnovnih i srednjih škola ima postavljen video nadzor kao jedan od modela zaštite školskog objekta, no ulaze u većinu škola diljem zemlje osigurava nenastavno osoblje škole koji su primarno zaposleni na drugim radnim mjestima.

Tako je stravičan događaj iz Srbije, u Hrvatskoj još jednom otvorio pitanje potrebe zapošljavanja psihologa kao stručnih suradnika hrvatskih škola, a budući da upravo na tim radnim mjestima nema zainteresirane radne snage, voljne raditi za plaće u školi, Hrvatska ima plan formirati centre po gradovima čiji bi stručnjaci bili na raspolaganju školama u blizini, iako nitko ne pojašnjava hoće li tada u centrima psiholozima biti ponuđena veća plaća.

Trenutno u brojnim preventivnim programima mnoge škole surađuju s brojnim udrugama i stručnjacima raznih područja, a samo u Gradu Zagrebu preventivni programi protiv bilo kakvog oblika nasilja provode se u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom, Savjetovalištem Luka Ritz, Poliklinikom za zaštitu djece i mladih, Nastavnim zavodom za javno zdravstvo „dr. Andrija Štampar, Centrom za zdravlje mladih, Policijskom upravom zagrebačkom, organizacijama civilnog društva i drugima kroz čije je programe samo lani prošlo 10. tisuća djece.

Nakon stravičnog događaja, hrvatski ministar Radovan Fuchs odaslao je pismo svim školama Hrvatske napominjući ravnateljima, učiteljima i profesorima da posebnu pozornost obrate na djecu koji su na bilo koji način promijenili svoje ponašanje, one koji se teže socijaliziraju, ili one za koje se zna da su problematični te da pojačaju komunikaciju s roditeljima i zajednički pronađu načina da se problemi s kojima se djeca suočavaju riješe.

Između ostalog u obrazovni sustav uveli su se i uvodit će se s jeseni i novi predmet, kao i međupredmetni sadržaji koji naglasak stavljaju na razvijanje empatije, sprječavanje diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao i sprječavanje bilo kakvog oblika nasilja.

Mnoge škole Hrvatske po odluci svojih ravnatelja, ali ne i po nacionalnoj preporuci, još ranijih godina odlučile su zabraniti učenicima nošenje mobitela u škole – neke već pune sedmu godinu takve odluke poput Osnovne škole Novska čiji su se roditelji isprva bunili a sada mobiteli uopće nisu niti predmet rasprave.

Mnogi ravnatelji sada razmatraju da postave takvo školsko pravilo. I dok se u Hrvatskoj čeka analiza sigurnosti svih škola, ministar Fuchs pozvao je škole da učine sve što je u njihovoj moći za bolju sigurnost učenika – zaključivanje školskog ulaza za trajanje nastave, osvjetljavanje skrivenih i nepreglednih kutaka škole…

Bosna i Hercegovina: Djeca sve glasnija, ali ih niko ne čuje

Djeca u školama se manje-više osjećaju sigurno, bar fizički, ali smeta im što ih niko ništa ne pita. Što se prema njima odnose kao da nisu glavni sudionici obrazovnog procesa. A nedostaju im sitnice, da ih gledaju kao osobe, a ne kao polje u dnevniku koje do određenog datuma treba biti ispunjeno.

„Osjećam se sigurno u školi, ali mislim da bi svi trebali biti više posvećeni psihičkom zdravlju svakog pojedinca i da razgovore inicira razrednik, a ne da se čeka da dijete progovori“, kaže učenik Srednje škole za okoliš i drvni dizajn iz Sarajeva.

Djeca čekaju da ih neko primijeti, pita, čuje. A da ih, uglavnom, niko ne čuje, svjedoče iz organizacija koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja. U Udruženju Menssana tvrde da svake sedmice dolazi najmanje jedno novo dijete nezadovoljno tretmanom u školama.

Uglavnom su to to problemi socijalizacije i prihvaćenosti, ali pedagozi ili psiholozi u školama ih ne stavljaju na nivo diskrecije i posvećenosti koju djeca trebaju, tvrde iz Menssane, te da je stanje u školama različito i zavisi od hijerarhije direktor/ica. Slična iskustva imaju i u Fondaciji Krila nade: „Razvijeno je mnogo preventivnih programa, no previše pažnje je usmjereno na protokole i administrativne procedure, a djecu zaboravljamo.“

Iz Sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja FBiH – Kantonalni odbor KS-a smo saznali da o fizičkoj zaštiti učenika u školama brinu učenici i radnici, te roditelji učenika i policijski službenici, po pozivu. U većini škola u FBiH nema adekvatnog video nadzora.

„Pedagoga i psihologa u školama u FBiH nema dovoljno, a i da ima situacija se ne bi drastično poboljšala. Pedagozi i psiholozi učenicima mogu pružiti određeni vid psihičke sigurnosti, ali u potpunosti ne mogu riješiti problem psihičke i fizičke nesigurnosti učenika. Neophodno je da se nastavnici oslobode kvazireformi koje od njih prave pisare i da ponovo postanu odgajatelji i pedagozi pa tek onda nastavnici, rekao je Saudin Sivro.

Ovakvo je stanje u školama godinama. Uprkos brojnim upozorenjima roditelja, nastavnika, vapajima djece koja sve češće traže psihološku podršku, obolijevaju, među kojima su i oni koji su odlučili okončati svoj život sistem reaguje povremeno, dopisima u kojima ponovo nema ni djeteta, ni srca, ni duše. A upravo nedostatak srca, duše, empatije je uzrok svih problema.

Nakon tragedije u Beogradu ministarka prosvjete i kulture RS-a Željka Stojičić dogovorila je sa predsjednicima aktiva direktora osnovnih i srednjih škola da organizuju sastanke sa svim direktorima škola i prikupe potrebne informacije.

U FBiH kantoni reaguju svako na svoj način, dopisima, naredbama, roditeljskim sastancima.

U školama u kojima nema dnevnog i noćnog čuvara, o sigurnosti i redu i miru se brine nastavno i drugo osoblje, a o mjerama koje se poduzimaju direktori/ce.